INTERVJU Upoznajte Kristinu Mlinarić, jedinu kapetanicu aviona u Hrvatskoj

INTERVJU Upoznajte Kristinu Mlinarić, jedinu kapetanicu aviona u Hrvatskoj

Foto: Privatan album

TRIDESETDEVETOGODIŠNJA Kristina Mlinarić jedina je kapetanica putničkog aviona u Hrvatskoj. Zaposlena je u Croatia Airlinesu, a u srpnju 2016. godine, nakon gotovo 12 godina kopilotskog iskustva, postala je kapetanica. Da želi postati pilotkinja znala je već s 12 godina, iako nitko u obitelji nije imao veze sa zrakoplovstvom.

U razgovoru za Index Kristina otkriva kako je tekao njen put prema kapetanskoj tituli te planira li ostati u Hrvatskoj ili poput mnogih kolega, otići u inozemstvo gdje su piloti daleko više plaćeni.

Kako ste odlučili da želite postati pilotkinja?

Išla sam u 6. razred kad sam donijela odluku o svom budućem zanimanju. Iako nitko iz obitelji nije bio u zrakoplovstvu, živjela sam u Velikoj Gorici pa sam često promatrala avione kako uzlijeću i slijeću. Potom je došlo predratno i ratno vrijeme, kad je promet vojnim avionima bio poprilično gust i to me sve više počelo zanimati. Tad sam već znala da želim upravljati avionom.

Što je sve bilo potrebno da postanete pilotkinja?

Upisala sam Srednju zrakoplovno-tehničku školu Rudolfa Perešina, smjer zrakoplovni prometnik. Potom kad sam napunila 16 godina, što je bio minimum za letenje motornim zrakoplovom, krenula u školu Pan Avia. Kasnije sam upisala Fakultet prometnih znanosti u Zagrebu, smjer aeronautika, civilni pilot. Paralelno sam slušala predavanja i letjela na Cessni na Lučkom.

Po završetku školovanja bila sam četiri godine na burzi jer nije bilo posla.



Što ste radili za to vrijeme?

Naš poziv je specifičan, kad postoji potreba u našoj nacionalnoj kompaniji onda zapošljavaju, kad ne postoji, onda ne zapošljavaju. Tako sam ja čekala 4 godine da otvore natječaj. Radila sam svašta, između ostalog sam bila i prodavačica u dućanu s posuđem. Ako ne radite kao pilot, onda prihvaćate sve poslove.

Kad ste se zaposlili u struci?

Nakon što je Croatia Airlines raspisala natječaj, prijavila sam se i prošla sve psihofizičke provjere, odnosno liječnički pregled i psihološke testove, kao i znanje engleskog. Kad sam sve to zadovoljila onda su me 1. prosinca 2004. zaposlili kao pripravnika za kopilota na Airbusu 319/320.

Potom sam išla na obuku na simulatoru u Bremenu, u Lufthansinoj školi. Ta prva obuka trajala je 2,5 mjeseca, a obučavali su nas i instruktori Lufthanse. Ondje smo imali i teoriju i praksu.

Kad sam se vratila u Zagreb još sam imala dodatna predavanja i krajem travnja 2005. počela sam letjeti na Airbusu 319/320. Prvo sam naravno odradile krugove oko aerodroma i nakon toga sam krenula na letove s instruktorima.

Na kojoj liniji ste imali prvi let i kakav vam je bio osjećaj?

Prvi let je bio na relaciji Zagreb-Beč-Zagreb. Osjećaj je bio kao kad imate 17, 18 godina pa sjednete prvi put u auto, ne znate što vas čeka, kako će biti, hoćete li se dokazati. Osjećaj je bio odličan. Kad nakon toliko godina shvatite da vam se trud isplatio, osjetite ogromno zadovoljstvo.

Kako ste stekli titulu kapetanice?

Od 2005. do 2016. letjela sam kao kopilot na Airbusu 320 i potom sam u proljeće 2016. godine dobila priliku za napredak i počela školovanje za kapetana na zrakoplovu tipa Dash 8-Q400. Prvo sam odradila teorijski dio, a potom i praksu. U Torontu sam odradila vježbe na simulatoru i potom je slijedilo linijsko letenje i usavršavanje te sam 7. srpnja 2016. položila ispitni let na relaciji Zagreb-München-Zagreb i postala kapetanica.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Što je najljepše, a što najteže u vašem poslu, jeste li imali neugodnih iskustava na letovima?

Najljepši mi je rad s posadom jer nije monoton. Svaki dan mijenjate ljude s kojima radite, ima nas dosta pa se stalno rotiramo. Osim toga, imam najbolji pogled sa svog radnog mjesta. Non-stop ste visoko pa kad je lijepo vrijeme imate savršen pogled na sve, recimo vidite Alpe na dlanu. Ma jako volim svoj posao i sve mi je lijepo.

Na sreću nisam imala nekih neugodnih iskustava, osim par situacija zbog bure kad smo imali jače turbulencije. Recimo, Dubrovnik je specifičan zbog bure, tamo je bočni vjetar, što uzrokuje velika naprezanja zrakoplova. S jedne strane je profesionalno zahtjevno letjeti tamo, a onda još imate i stres kod putnika koji ništa ne vide kroz prozore pa se dodatno boje jer nemaju kontrolu nad situacijom.

Jednom prilikom smo imali dosta zahtjevan let od Pule do Zadra, krenuli smo u ranu zoru, već oko 5 i puhala je jaka bura. Kod Velebita su bili najveći udari pa kad smo se spuštali, avion se jako tresao. To je ujedno bio jedini put kad sam od posade čula da su putnici bili baš jako uznemireni.

Naše tijelo i um je naviklo na turbulencije, tako da nas nije strah kad uletimo u njih. Triput godišnje radimo simulatorske provjere s potencijalnim kvarovima na zrakoplovu koji su nam prezentirani puno kritičnije nego što se zaista mogu dogoditi, tako da pomoću tih vježbi eliminiramo stres u avionu.

Inače je dosta zahtjevno letjeti u Zurich jer je to područje dosta brdovito, a i jako treba paziti na buku da ne kršimo njihove zakone. Također, imamo ponekad problema i s letovima za Sarajevo koje se nalazi u kotlini pa se zimi jako navlači magla.



Kakvo vam je radno vrijeme?

Ljeti letim češće jer ima više letova, a zimi manje radimo. Naš posao je vezan uz turističku sezonu. Dnevno možemo odraditi do 12 sati i mogu imati maksimalno 6 letova u danu. Ljeti je poprilično naporno, radimo u smjenama koje ponekad traju od 2 do 3 dana i tad ne spavam doma, već u destinaciji iz koje drugi dan počinjem novu letačku dužnost.

Prije se spominjalo da ljeti radimo 70 do 80 sati mjesečno, no to su isključivo letački satovi, još treba dodati vrijeme čekanja između letova, to se ne računa u letačko radno vrijeme.

Tad mi uskače cijela obitelj. Suprug radi na aerodromu kao vozač autobusa pa i on radi u smjenama i nekako se snalazimo. Dijete nam ide u vrtić pa nam uskače cijela obitelj, baka, deda, a kad je bio manji sestra i šogor.

Piloti su dosta plaćeniji u inozemstvu, jeste razmišljali o odlasku iz Hrvatske?

Ne bih htjela otići iz Hrvatske, volim svoju obitelj, našu klimu, a ne bih htjela ni da mi sin odrasta u inozemstvu, nego uz bake i djedove te ostalu obitelj. Neka kasnije ode u inozemstvo na školovanje kako bi imao bolju perspektivu. U Hrvatskoj je život dobar ako imaš posao. Znam da bi vani imala  veću plaću, ali ja sam se odlučila za Hrvatsku jer i suprug i ja radimo pa možemo normalno živjeti. Zasad mi je ok i nadam se da će tako i ostati.



Koliko ima pilotkinja u vašoj kompaniji? Jedina ste kapetanica, zašto nema više žena u vašoj profesiji?

Kod nas rade još tri pilotkinje, a ja sam jedina kapetanica. Nije stvar u tome da netko ne želi žene u zrakoplovstvu, nego su žene možda manje zainteresirane za to zanimanje nego muškarci, pogotovo u Hrvatskoj jer smo mi još uvijek patrijarhalno društvo u kojem je čudno ako se djevojčica igra s autićima. U Hrvatskoj je jako malo cura završilo moj smjer na faksu. Naša kompanija bi ih svakako više zaposlila da ih ima. Uglavnom su i zaposlene sve kolegice koje su završile za pilote.

Na faksu nemaju kvote po kojima bi upisivali 5 muških i jednu žensku, to nije tako. Morate pokazati da imate uvjete za upis.

Koliko košta školovanje za pilota?

Ja sam 2000. godine diplomirala i faks je tada financiralo Ministarstvo znanosti i obrazovanja, kao i letenje. Nakon faksa morala sam odraditi letenje na dvomotornom zrakoplovu i zbog toga sam odlazila u Portorož, što sam morala platiti oko 6 tisuća eura. Budući da sam iz radničke obitelji, taj novac je bio mali problem, no roditelji su mi pomogli. No danas je kako čujem to puno skuplje i sve se plaća. Ljudi koje smo nedavno zaposlili još imaju kredite da bi otplatili faks.

Kakvi su vam planovi, što biste još voljeli postići u karijeri?

Planiram se školovati i za kapetanicu na Airbusu, a iskreno voljela bih da se proširi naša flota, da se povežemo i sa zapadom i s istokom te da dobijemo velike zrakoplove kako bismo mogli letjeti i na prekooceanskim linijama.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara