INTERVJU Tko je Goran Selanec, kandidat za ustavnog suca s impresivnim životopisom

INTERVJU Tko je Goran Selanec, kandidat za ustavnog suca s impresivnim životopisom

Foto: Hina, Index

PO DRUGI put Goran Selanec pokušava postati ustavni sudac. Kandidatu besprijekorne biografije, zamjeniku pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, prvi put to nije pošlo za rukom. Političare nije impresionirala činjenica da je magistrirao i doktorirao pravo na uglednom Sveučilištu u Michiganu, da je mogao birati na kojem će američkom sveučilištu napredovati, čak su mu pokroviteljski govorili da je premlad za ustavnog suca.

Selanec: "Otišao sam u Ameriku da bih shvatio kako se želim vratiti u Hrvatsku"

Sada je nova prilika jer trojici sudaca istječe mandat, ali oni žele još jedan. "Prijavio sam se samostalno. Teško mi je neke stvari više bilo gledati, govori se da nema kvalitetnih ljudi, stavio sam se na raspolaganje. No ovaj put su glasine o dogovoru nešto slabije. Kada pogledam unazad, pomalo je neobično. Ispada da sam otišao u Ameriku da bih tamo riješio dilemu povratka i shvatio kako se želim vratiti u Hrvatsku. I kad sam odlazio, imao sam stav da se po završetku studija vraćam, tada na Pravni fakultet u Zagrebu.

No u Michiganu sam dodatno osvijestio i učvrstio odluku da karijeru želim razvijati u javnom sektoru, promičući javni interes. Ann Arbor je moj drugi dom, to je za američki politički spektar sveučilišni ljeviji, liberalni balon u prilično konzervativnom društvenom okruženju karakterističnom za taj dio SAD-a. Uz to, taj pravni fakultet posvećuje izuzetno puno pažnje ideji građanske odgovornosti prema javnom interesu i službi, ideji promicanja građanskih prava i razvoja demokracije. Tu tradiciju i izbor sam i osobno prihvatio kroz postdiplomske studije i time učvrstio odluku da se želim vratiti. Stipendiju za studije dobio sam direktno od svog pravnog fakulteta u Ann Arboru i bez toga ne bih imao dovoljno sredstava za studirati u Americi", govori Selanec u intervjuu koji smo vodili 28. lipnja, dan nakon što je odgovarao pred Saborom, kao jedan od 11 kandidata koji žele postati ustavni suci.

Što kažete na glasinu o tome da su se HDZ i SDP dogovorili da zapravo tri postojeća ustavna suca ponovo dobiju još jedan mandat? Trebaju li se ključne stranke dogovarati o kandidatima i ako je to stranački kompromis, koliko su oni slobodni u svojim odlukama?

Neki oblik dogovora je neizbježan jer je za izbor potrebna dvotrećinska većina. Legitimno je raspravljati o hrvatskom modelu izbora ustavnih sudaca i komparirati ga s modelima drugih demokratskih država, ali stvar se u konačnici svodi na to bez obzira na odabrani model, mora postojati volja da se poštuje određeni visoki standard profesionalnosti kandidata. Hrvatski model je recimo puno otvoreniji i transparentniji nego njemački, javnost zna od samog početka tko se kandidirao, može pratiti razgovore s njima i stvoriti svoj sud o kandidatima.

U Njemačkoj ne znate ni da je postupak u tijeku, niti se kandidati mogu sami predložiti, nego ih u konačnici predlažu stranke i to po načelu dva lijevo, dva desno, CDU i socijaldemokrati. Zamislite da predložite taj model u Hrvatskoj. No u Njemačkoj ne padne nikome na pamet kandirati nekoga za kojeg znaju da neće zadovoljiti visoke stručne i etičke kriterije za tu funkciju. Zato Ustavni sud ima ogroman ugled u Njemačkoj. Ključno je ne samo to da jako dobro baratate vještinom pravne analize, uvjerljivo obrazlažete odluke, nego da ste po svom izboru vjerni samo toj instituciji i nikome drugome.

Zašto je važna institucija Ustavnog suda?

Izuzetno je važna za razvoj demokratskih institucija. Glavni posao Ustavnog suda je taj da štiti temeljna prava građana od nasrtaja tijela državne vlasti. Čak me smeta što neki moji konkurenti po mom sudu olako zastupaju stajalište kako bi ovlasti Suda trebalo ograničiti na apstraktnu ocjenu ustavnosti zakona. Nikako, glavna zadaća ustavnog sudovanja je zaštita temeljni prava građana i tu zadaću Sud može ostvariti samo kroz konkretne sporove između stranaka. Apstraktna ocjena ustavnosti je druga, dodatna uloga. Ustavno sudovanje je, kao zaštita temeljnih prava kroz konkretne sporove, američki doprinos vladavini prava. Apstraktna kontrola ustavnosti je njemačka nadogradnja.

No, kako god, ključ uspjeha ustavnog sudovanja je u sposobnosti institucije da prepozna trenutak kada je neki društveni sukob došao do te razine usijanja da ga normalni, redovni demokratski proces ne može riješiti političkim dogovorom te, kao takav, prijeti destabilizaciji redovnog funkcioniranja društva. Tada je na Ustavnom sudu da se uključi u sukob i koristeći ustavnopravnu argumentaciju sukob riješi pa makar i privremeno.

Koja tema posebno opterećuje Hrvatsku danas?

Ima ih niz. No u zadnje vrijeme smo kao društvo opterećeni sukobima oko simbola koji su vezani uz jedan sramotni i tužan aspekt hrvatske povijesti. To uključuje i sukob oko spomen-ploče koja u svom tekstu sadrži pozdrav koji simbolizira ustaški zločin i brutalnost i koja je postavljena usred Jasenovca.

Je li protuzakonito da u Jasenovcu imamo ploču s ustaškim pozdravom
? Je li možda Ustavni sud trebao odmah reagirati?

To je u izravnoj suprotnosti s vrijednosnim okvirom na kojem počiva naš Ustav. Stoga nije bilo nikakvog razloga da Ustavni sud ne preuzme proaktivniju ulogu i intervenira kako bi spriječio eskalaciju ovog sukoba. Što se ustavnog demokratskog poretka Republike Hrvatske tiče, taj izraz "Za dom spremni" simbolizira određenu ideologiju koju smo ne samo porazili i s gnušanjem odbacili, već smo samu hrvatsku državnost u Preambuli našeg prvog demokratskog Ustava jasno odredili nasuprot te ideologije. Mi smo svoju državu definirali kao suprotnost tog kvislinškog režima. Usto imamo i prilično jasnu odredbu čl. 39. Ustava koji zabranjuje pozivanje ili poticanje na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti. Dakle, Ustav zabranu širenja mržnje ne ograničava na namjeru. U fokus je učinak postupanja, a on je jasan.

Korištenje takvih simbola vrijeđa spomen na masovne žrtve takvih brutalnih režima, a time udara na sam identitet pripadnika društvenih skupina koje su progonili i ponižavali. Naravno, to vodi destabilizaciji demokratskih društava koja počivaju na toleranciji i međusobnom poštovanju različitosti unutar društva. Lako je govoriti da je nešto neprimjereno. Treba nešto konkretno poduzeti. Ustavni sud trebao je puno jasnije upozoriti Sabor da su simboli koji predstavljaju kvislinško nacističko razdoblje protivni Ustavu. Kao što su hrvatski sudovi koji su se već suočavali s upotrebom takvih simbola uočili, s aspekta pravne zaštite nije relevantno što su se ti simboli možda koristili i u nekim drugim periodima povijesti. Njih je odredilo to konkretno razdoblje patnje i ponižavanja. Možete i svastiku relativizirati pozivajući se na njenu ulogu u hinduističkoj religiji, ali mi u Europi jako dobro znamo kakvu poruku ona nosi u našem povijesnom kontekstu.

Ako su nam Nijemci ugled oko drugih stvari, zašto nisu i oko korištenja takvih simbola? Recimo, Njemačka je prošli tjedan izglasala ustavne izmjene kojim je zabranila financiranje stranaka koje imaju "neprijateljski stav prema demokratskom ustavnom poretku". U središtu zakonodavne aktivnosti bila je jedna, konkretna politička stranka – NPD. Tako da i oni imaju svoj lex, tzv. “Lex NPD” koji cilja uskratiti javne resurse, prije svega proračunska sredstva, strankama koje promoviraju neonacističke ideologiju. NPD u svojim javnim nastupima možda ne koristi pozdrav "Sieg Heil", ali koriste izraz poput "Njemačka Nijemcima" koji je s posebnom žustrinom usmjeren prema migrantima, tim više ako su tamnije puti ili nekršćanske vjeroispovijesti. Niz političkih aktera inicijalno je od njemačkog ustavnog suda pokušalo ishoditi zabranu NPD-a., No ustavni sud je takav zahtjev za sada odbacio, ali s vrlo jasnom porukom da sud smatra kako političke skupine poput NPD-a promiču neprijateljski stav prema ustavnom poretku. No s obzirom na to da se radi o marginalnoj stranci protiv koje se demokratsko društvo uspješno bori, zabrana bi bila nerazmjerna reakcija.

Ipak, sud je u istoj odluci dao do znanja da zakonodavac može zabraniti javno financiranje takvih neprijateljski nastrojenih skupina. "Ustavni poredak ne može biti postolar koji nacističkoj čizmi mijenja potplat", to je fraza koju Nijemci često koriste u tom kontekstu, a koja je i za nas bitna. Oni koji zastupaju politička stajališta, ideologiju koja je neprijateljski nastrojena prema temeljnim vrednotama hrvatskog demokratskog ustavnog poretka, ne mogu računati na ikakav oblik podrške javne vlasti. Ako netko to privatno želi podržavati i financirati, to je njegov osobni izbor. No podizanje obilježja sa simbolima koji u sebi nose takvo neprijateljsko značenje ne smije imati ikakvu podršku javne vlasti, a pogotovo na takvim mjestima kao što je Jasenovac. To polarizira, razdvaja i destabilizira naše društvo.

U Hrvatskoj vlada uvjerenje da su sudovi skloni bogatima koji imaju novca za skupe odvjetnike i jamčevine, je li to točno i kako to mijenjati?


Nije to samo percepcija, postoji problem i nije ograničen samo na hrvatsko pravosuđe. Pristup zaštiti košta, kako kroz odvjetničku uslugu tako i troškove postupka. Ako postupak traje dugo, troškovi rastu. Tko ima više novca lakše se nosi s činjenicom da postupak traje predugo. Problem je identificirati je li korijen u zakonskim rješenjima ili načinu na koji sudovi primjenjuju zakon? Smatram da bi prije daljnjih, novih zakonskih reformi trebalo potaknuti sudove da pažljivije prate jesu li uistinu neke radnje u sklopu postupka neophodne odnosno kako pravičnije, pa i socijalno osjetljivije, raspodijeliti troškove koje sa sobom nosi sudovanje. Pristup pravdi građanima i građankama mora biti otvoren i dostupan. Po mom sudu puno bi se već postiglo kada bi hrvatski sudovi koji su baš kao i izvršna odnosno zakonodavna vlast, i sami grana državne vlasti, kvalitetnije odgovarali građanima. Da bismo sačuvali njihovu nezavisnost, naravno da ih ne možemo izložiti oblicima izravne demokratske kontrole poput izbora. No građani moraju moći znati kako sudovi rade, a da bi to znali moraju imati sudsku praksu dostupnom.

Osim u slučaju Ustavnog i Vrhovnog suda, usprkos svoj tehnologiji, nemate pristup sudskoj praksi. Velika većina građana ne zna sude li naši sudovi uistinu ujednačeno i s nekim zadovoljavajućim standardom kvalitete. Uvidom u sudsku praksu i na nižim instancama, gdje se rješava velika većina predmeta, građani bi dobili taj oblik demokratske kontrole. Jamčevina očigledno stvara nejednakost u društvu, ljudi koji si je mogu priuštiti redovito odlaze na slobodu, a siromašniji ostaju u pritvoru, bez obzira na moguću dobru namjeru iza tog pravnog instrumenta. Logika nije loša, ali način na koji je zaživjela ruši povjerenje u poredak.

Ustavni sud poništio je presudu Ivi Sanaderu u slučajevima Hypo i Ina-Mol. Je li to najspornija odluka te institucije?

Vjerojatno da. Jeste li probali kada isprintati tu presudu? Ima više od stotinu stranica. To po sebi nije problem. Bitne presude uvjerljivost crpe iz snage argumenata, a to često znači i veći broj stranica. No u hrvatskom sudovanju takva dužina presude je izuzetno neuobičajena, a neuobičajena odstupanja u sudovanju zovu na veću pozornost. Kada govorimo o presudi takve dužine znate da ćete u njoj vjerojatno naći i dobrih dijelova. No ona je prvenstveno obilježena vrlo problematičnim argumentima. Osobno sam posebno zabrinut zadiranjem Ustavnog suda u ustavnu ovlast Sabora da u jasno propisanom postupku izmjeni Ustav – u konkretnom slučaju ustavnom zabranom zastare ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa i privatizacije počinjenih u vrijeme Domovinskog rata.

Puno tinte je potrošeno na taj problematični dio. U ratnom profiterstvu i gospodarskoj malverzaciji dva aspekta su posebno nepravična. Prvo, dok su se neki tijekom Domovinskog rata žrtvovali, patili i strahovali, drugi su koristili to zlo i punili džepove. Drugo, kada su se okoristili, na patnji stečeno su počeli koristiti kako bi u poratnom razdoblju počeli upravljati društvenim životom. Sabor je u svojoj ustavotvornoj ulozi to prepoznao i izglasao potpunim konsenzusom svih stranka. No, Ustavni sud je u konkretnoj presudi, pozivajući se na vrlo općenita načela ili neke upitne presude međunarodnih sudova, sebi dozvolio da relativizira tu ustavnu poziciju Sabora. Ustavni sud ne mijenja zakone, a još manje piše ustavne odredbe. To je zadaća Sabora koju mora odraditi dvotrećinskom većinom, a za takve odluke narodu podnosi račun na parlamentarnim izborima. Jasno da je nakon takve neuobičajene i ne baš uvjerljivo argumentirano intervencije, do koje je došlo u tako osjetljivom predmetu, u javnosti zavladalo nezadovoljstvo i nepovjerenje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Postoji li opasnost da se u Hrvatskoj zabrani pobačaj uz snažne nasrtaje radikalnih vjerskih udruga, je li odluka Ustavnog suda to otklonila ili je ostavila prostor za takve inicijative?

Ako pažljivo pročitate presudu ona ostavlja prostor za daljnje sukobe, nije riješila do kraja to pitanje oko pobačaja. Dio presude daje značajnu važnost slobodi izbora žene i osobnoj autonomiji, a potom imate dio koji kaže da se bilo koje pravo ili vrednota može ograničiti, pri čemu se naglašava da je konkretan zakon bio donesen u nedemokratskom režimu te ga je potrebno modernizirati. Tako se otvara prostor za širok spektar različitih pristupa reguliranju pobačaja, iako smatram da će biti vrlo teško mijenjati postojeću i čvrsto ustaljenu granicu od 10 tjedana. No presuda je u biti samo prebacila lopticu na zakonodavca. Stvarna ocjena realne opasnosti ukidanja prava na pobačaj ovisit će o političkim snagama unutar parlamenta u trenutku kada će se donositi novi zakon. Sud je mogao ostaviti i stari zakon na snazi. No izabran je drugi put. Vjerojatno jer je nakon 26 godina odgađanja nešto morao napraviti. Nema sumnje da će se to pitanje vratiti pred Sud.

Je li Hrvatsko društvo mizogino, treba li napad na Janicu Kostelić tumačiti seksistički ili je to bunt protiv nogometne kaljuže i Zdravka Mamića?

Preteško je reći da je hrvatsko društvo mizogino, da je tako ne bi imali toliko žena u javnom životu. No točno je da je seksizam utkan u našu svakodnevicu. Potkrijepit ću to empirijom koja pokazuje podzastupljenost žena u tijelima javnog odlučivanja, dubinu seksizma pokazuje i jaz u plaćama, daleko je premali broj žena u upravama i nadzornim odborima kompanija iako žene čine većinu visokoobrazovanih u Hrvatskoj.

Što se tiče slučaja Kostelić, teško je biti precizan u ocjeni jer nemam sve informacije. Ono što je javnost vidjela kroz medije je video u kojem skupina ljudi dočekuje trajekt i izvikuju navijačke slogane koji sadrže seksističke uvrede dok iz trajekta, bez ometanja, izlaze automobili. Što se tog dijela incidenta tiče, policijsko postupanje u smislu privođenja i prekršajnog sankcioniranja bi bilo nerazmjerno. Razmjerna reakcija za tako što bi bilo da policija pristupi toj grupi ljudi, opomene ih i pozove na razilaženje. S obzirom na to da svoj prosvjed nisu organizirali u skladu sa zakonskim okvirom koji se jednako odnosi na sve, takvi prosvjednici bili bi dužni postupiti sukladno pozivu policije. Ako odbiju i nastave unatoč upozorenja kreće taj korak procesuiranja, ali ne zbog javne kritike konkretne dužnosnice, nego radi ometanja nekog uobičajenog javnog reda.



Građani načelno uvijek imaju slobodu kritizirati javne osobe, posebno predstavnike državne vlasti, čak i kada je takva kritika jezično neprimjerena, bez straha da će ih zbog toga goniti vlasti. Javna osoba, u načelu, to mora moći tolerirati. No u konkretnom slučaju policija, prema navodima iz medija, nije intervenirala zbog okupljanja na pristaništu, već zbog događaja tijekom plovidbe. Ako je ta skupina okružila, pratila, ciljano vrijeđala i ograničila mogućnost kretanja konkretne dužnosnice, takvo postupanje ne ulazi u opseg slobode izražavanja, već u prekršajnu ili kaznenu sferu. Ako je desetak muškaraca odlučilo demonstrirati svoju fizička nadmoć nad nekoliko žena, čime su jasno pokazivali da ih kao žene percipiraju kao slabije i manje vrijedne, tu je u pitanju seksizam.

No takav oblik diskriminacije se ne rješava kroz odredbe o remećenju javnog reda i mira, već kroz antidiskriminacijske odredbe Kaznenog zakona. Kvalitetno pravosuđe mora moći biti sposobno takav oblik diskriminacije izvesti na čistac. Ako se radi o kršenju kaznenih odredbi koje zabranjuju spolnu diskriminaciju, onda se to mora nazvati tim imenom, a ne remećenjem javnog reda i mira. No u konkretnom slučaju problematična je i određena nedosljednost u brzini reakcije pravosudnih tijela.  S obzirom na to da su pravosudna tijela u konkretnom slučaju pokazala da mogu biti izuzetno učinkovita, ostaje pitanje zašto nisu jednako učinkovita kada se takve seksističke situacije događaju drugima, na primjer kad u tramvaju slična skupina muškaraca napadne lezbijski par. Guranjem takvih događaja u prekršajni postupak gdje ne pripadaju nije moguće razmjerno sankcionirati motiv počinitelja da toj društvenoj skupini pošalju poruka da je manje vrijedna, društveno podređena. Ako su pravosudna tijela ažurna samo nekad i samo u koristi nekih, dok drugi ostaju suočeni s njihovom puno sporijom reakcijom, takva nedosljednost ukazuje na arbitrarnost.

Pojava Ubera čini mi se pravno i ekonomski vrlo zanimljivom, treba li zbog njih mijenjati zastarjelu regulativu? Oni tvrde da nisu prometna kompanija, a iz nekih su zemalja bili prisiljeni otići, primjerice iz Danske. Je li to pobjeda pravne države ili snažnih lobija koji se kod nas nazivaju "šahistima"s jakim političkim vezama?

Poziciju Ubera na hrvatskom tržištu riješit će sud EU-a kao i kod ostalih država članica. Ako se naš Ustavni sud suoči s ovim pitanjem, zasigurno bi ga trebao rješavati u suradnji sa sudom EU-a u Luksemburgu. Tehnologija vrlo brzo i prodorno mijenja odnose u društvu koji su toliko ustaljeni da ih ljudi uzimaju zdravo za gotovo. Oni koji posluju u tradicionalnom modelu ne znaju kako njima konkurirati, ne samo Uber, nego i Airbnb, i PayPal...Time se destabiliziraju tradicionalne strukture dominacije na određenom tržištu. Uber je, kao i neke druge slične platforme, jako puno sredstava investirao u pravnu podršku koja im je nalazila načine da hodaju po tankoj liniji dopuštenog i nedopuštenog. Nije se libio provocirati i upustiti u sukob s ustaljenim obrascima i praksama. Javnost to često percipira kao neku borbu protiv monopola na tržištu koji učestalo nije na korist građana, nego specifičnih interesnih skupina. Istovremeno, Uber kroz svoje poslovne obrasce korisnicima daje određenu mogućnost utjecaja na kvalitetu usluge - ocjene vozača, mogućnost prigovora, relativno jednostavan povrat plaćenog u slučaju loše usluge itd. - što ljudima nedostaje kod tradicionalnih oblika pružanja konkretne usluge.

No s druge strane, Uber određenim pravnim manevrima izbjegava odgovornost koju njihova konkurencija mora poštovati. Na primjer, tvrdeći da nisu u baš ikakvom radnom odnosu s vozačima, Uber odbija odgovornost čak i za broj sati koji ti vozači odrade dnevno. Prema Uberu to je isključivo stvar vozača i njegova odnosa prema klijentu, iako je jasno da će, ako u jednom danu vozite deset sati, umor učiniti svoje te će sigurnost potrošača biti izložena znatno povećanom riziku. Uber i slične platforme jako puno ulažu u svoju pravnu aktivnost koja im omogućava hod po toj tankoj liniji između dozvoljenog i nedozvoljenog, što otvara pitanje je li takav oblik poslovanja koji je spreman toliko uložiti u pravno manevriranje, umjesto u daljnji tehnološki razvoj, društveno poželjan. Nije li korisnije uspostavi kvalitetan pravni okvir koji će morati poštovati i jedan i drugi oblik konkretne usluge i osloboditi ta sredstva kako bi bila investirana u daljnji razvoj tehnologije i kvalitete usluge? Teško je Uber odrediti crno ili bijelo. Štoviše, čini mi se da kod takvih platformi namjerno ima i jednog i drugog.

Hoće li porezni obveznici plaćati greške Lex Agrokora? Je li nam trebao taj zakon?


Ne mogu bacati grah, to ovisi o toliko stvari koje ne mogu predvidjeti. No eto saznali smo da je stiglo 12.000 tražbina. Statistički je gotovo nemoguće da će na kraju ove priče koja će završiti prodajom dijelova Agrokora, svi biti zadovoljni. Kada nezadovoljni krenu tražiti način da zaštite svoje subjektivne interes, prema kome će izraziti svoj bijes? Prema privremenoj upravi. Nju je pak imenovala država. Ona će se morati znati s time nositi, neće se moći vaditi na stare uprave koje su godinama upravljale koncernom. S njihova stajališta država je intervenirala i u najmanjem ruku će je smatrati suodgovornom. Gdje će se sve te tužbe voditi? Vjerojatno na svim razinama i u različitim državama gdje ta kompanija posluje - od Nizozemske preko regije do raznih arbitraža.

Je li problematičan Lex Agrokor? Da. Ali sam službeni naziv tog zakona govori da je zakonodavac tražio neuobičajene mjere. Činjenica da postoji taj zakon pokazuje da je zakonodavac procijenio kako trenutni stečajni model nije dorastao izazovima ove “sistemske” kategorije. Takva procjena, ako je utemeljena, je legitimna. Problem s ovim zakonom neće biti legitimnost njegova cilja, namjere zakonodavca. Pitanje će biti jesu li konkretne interventne mjere sposobne ostvariti cilj tog zakona i jesu li uistinu bile nužne. Oko tih aspekta razmjernosti će se voditi glavnina pravnih bitaka. Što se ustavne zaštite tiče moje stajalište je da, i zalagat ću se za to ako mi se pokloni povjerenje, Ustavni sud uz pitanje razmjernosti mora posebnu pažnju posvetiti pitanju učinkovite zaštite prava radnika i radnica. Jesu li ta prava zaštićena, u najmanju ruku, jednako dobro kao i prava radnika i radnica u slučaju stečaja. Tu bi kontrola ustavnosti trebala biti posebno stroga.

Krenu li otpuštanja, nije jasno da će pravnu zaštitu koju zaposleni imaju u sklopu stečajnog postupka dobiti i u ovom postupku. Primjerice, u Stečajnom zakonu imate rješenje da osoba koja je izgubila posao zbog stečaja, a nije ostvarila uvjete na mirovinu, može protokom određenog perioda prijave na zavodu za zapošljavanje steći uvjete za mirovinu pa čak i bez umanjenja koja inače prate raniji odlazak u mirovinu. Postupak privremene uprave čisto formalno nije stečaj. No, počnu li se zatvarati dućani kao što je najavljeno, zaposlenima će biti irelevantno kako se postupak zove. Tu treba postaviti i pitanje tko točno će gubiti svoja radna mjesta? Čini mi se da bi deblji kraj mogle izvući žene koje dominiraju u strukturi zaposlenih u tom maloprodajnom aspektu poslovanja. Dakle imamo i pitanje moguće neizravne diskriminacije temeljem spola. Pitanje hoće li se ti radnici i radnice moći koristiti instrumentima zaštite svojih prava koja su na raspolaganju onima u stečajnom postupku trebalo bi biti u posebnom fokusu Ustavnog suda.

Je li potpredsjednik vlade u rozoj majici na gay prideu Predrag Štromar dovoljno jamstvo da LGBT zajednica ima prihvatljiv status u Hrvatskoj? Kako se mjeri njihov položaj prihvaćenosti u društvu?


Na povorci ponosa su svi dobrodošli, ali to su sitni znakovi, pogotovo biti na povorci 2017., da je prva povorka ne bi bili tako sitni. A kakav je stvarni položaj naših LGBT sugrađana pokazuju konkretni postupci pravosudnih tijela, njihove reakcije kada dvoje gej osoba dobije batina jer su se na ulici držali za ruke ili zbog poljupca u noćnom klubu. Zatim, kako se u svakodnevici primjenjuje zakon o životnom partnerstvu, naročito kod pristupa zdravstvenoj usluzi ili u kontekstu skrbi za djecu koje žive u istospolnim zajednicama, a postoji njihov priličan broj. Jesu li tijela vlasti ažurna ili prave probleme, i jesu li politički akteri otvoreni prema daljnjem razvoju njihovih prava? Stav javnosti prema LGBT zajednici u posljednjih pet godina, a naročito medija se jako promijenio. Meni se čini da veći dio građana, ako već nema simpatiju, ima razvijen pristojan stupanj tolerancije prema svojim LGBT sugrađanima i sugrađankama. 

Mislim da smo tu ipak postali tolerantnije društvo. No činjenica je da unatoč tom rastu tolerantnosti LGBT građani i građanke još uvijek nemaju dovoljno kvalitetno jamstvo da u javnom prostoru neće biti izloženi napadima, prijetnjama i poniženjima zbog svoje seksualne orijentacije ili rodnog identiteta, odnosno da će nadležna pravosudna tijela učinkovito reagirati na takve napade iz mržnje. Bez tog minimum zaštite osobne sigurnosti i dostojanstva porast u tolerantnosti većeg broja građana i građanki konstantno će ostajati u drugom planu.

Plaši li vas represivna država u kojoj se ljude privodi zbog ružnih komentara na Facebooku prema vladajućima?

Moramo znati što je govor mržnje, a što je prijetnja. "Kada dođemo na vlast mi ćemo te ubiti", to je prijetnja. Ako je usmjerena prema pripadnicima određenih društvenih skupina kao što su nacionalne manjine, odnosno uvjetovana njihovim etnicitetom tada prijetnja ima i dodatnu težinu kaznenog djela iz mržnje. No u ovim posljednjim slučajevima koje pratimo u medijima prijetnje nisu usmjerene prema pripadnicima manjinskih skupina, već uglavnom prema javnim osobama. Kada je prijetnja u pitanju, bez obzira na to prema kome je usmjerena, pravosudna tijela imaju obvezu reagirati. Zakon im ne dopušta da ne reagiraju. Samo je pitanje kako reagirati? Što predstavlja razmjernu reakciju u konkretnom slučaju? Na primjer, ako se radi o prijetnjama putem društvenih mreža poput Facebooka, od neke osobe kojoj je odmah moguće utvrditi stvarno ime i prezime te se utvrdi da ta osoba učestalo koristi takav neprimjeren način izražavanja, pravosudna tijela moraju reagirati, ali ne mora se nužno raditi o privođenju i pritvaranju.

Možda je dovoljno da se s počiniteljem obavi razgovor, bez privođenja te pokrene sudski postupak, ako je to neophodno, u kojem će sud donijeti konačnu ocjenu o odgovornosti. Što se razmjernosti sankcije tiče čini mi se kako ne bi trebalo smaknuti s uma da je Facebook po komunikaciji često sličan komunikaciji u nekom kafiću. Ljudi olako kažu neprimjerene stvari iza kojih ne postoji promišljena i ozbiljna namjera. No zasigurno nije uobičajena praksa da policija ide po kafićima i privodi ljude zbog takvih nepromišljenosti, a sudovi ih kažnjavaju zatvorom. Pri procjeni ozbiljnosti prijetnje kontekst je vrlo bitan.

Trebaju li suci javnosti predočavati imovinske kartice?

Izuzetno izazovno pitanje i moram biti iskren te reći da u ovom trenu nemam jasan, jednoznačan odgovor. Naime, neka prvotna reakcija mi govori da bi trebali. Ta reakcija je uvjetovana prevladavajućim nepovjerenjem javnosti prema sudstvu koje je izazvano neučinkovitošću barem dijela hrvatskog pravosuđa, dugotrajnošću postupaka, očiglednim nedosljednostima u postupanju i nerijetko teško razumljivim obrazloženjima odluka. Nije sporno da je poželjan određeni mehanizam kontrole sudske vlasti, tim više jer u javnosti prevladava mišljenje da je unutar sudstva prisutna korupcija, a što je posebno problematično s obzirom na to da je sudstvo zadnja linija obrane građana. Vi na sud ne idete preventivno nego kad je nešto otišli ukrivo. Idete kako biste ispravili već počinjenu nepravdu. Ako građani ne vjeruju svom sudstvu zdravlje demokratskog poretka i vladavine prava je u ozbiljnom problemu.

No, za niz mojih kolega i kolegica koji vrijedno i profesionalno rade u sudstvu ima niz argumenta koji ukazuju na to da bi objava imovinskih kartica otežavala da kvalitetno rade svoj posao. Ako javnosti, a time i svim medijima, osigurate uvid u imovinu sudaca i sutkinja, izlažete se riziku da će dio te javnosti neodgovorno koristiti tu mogućnost. Ništa ne koči mogućnost da se kontrola izvrne u prozivke sudaca i sutkinja da opravdavaju gotovo svaku promjenu u imovini. Na taj način opet rušite povjerenje građana u sudstvo. Dakle, nije pitanje treba li kontrola ili ne. Treba. Pitanje je koji oblik kontrole je svrsishodniji.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara