Foto: FAH, Duško Marušić/Pixsell

ZA HRVATSKU je 29. prosinca ''dan kao svaki drugi'', izjavio je premijer Andrej Plenković prije desetak dana kada se u Zagrebu sastao sa slovenskim kolegom Mirom Cerarom u s obje strane neiskrenom pokušaju da se izbjegne nastavak svađe između Hrvatske i Slovenije oko implementacije međunarodne arbitražne presude o razgraničenju između dvije članice Europske unije i NATO saveza.

>> EUROPSKI MEDIJI "Hrvatska se uživjela u ulogu žrtve, upravo doživljava vanjskopolitičku katastrofu"

>> FOTO Sitacija je napeta, Slovenci šalju prosvjedne note i upozorenja hrvatskim ribarima

Plenković je djelomice bio u pravu, s obzirom na to da je današnji dan pokazao da se u Piranskom zaljevu nije desilo ništa spektakularno: niti je bilo nekih dramatičnih incidenata niti oružanog sukoba, koji se - koliko god to bilo tragikomično - uzimao kao najgora moguća, ali realna opcija razvoja događaja. S druge strane, Plenković je bio u krivu, jer su se danas vodeći europski mediji opet raspisali o Hrvatskoj u negativnom kontekstu, kao o državi koju je ''uništila politička kasta koja se bavi samo nacionalnom simbolikom'' i državi koja cijelu EU dovodi u neugodnu poziciju kada je riječ o politici prema zapadnom Balkanu.

Povrh toga, 29. prosinca 2017. je novi prijelomni datum u višedesetljetnom graničnom sporu Slovenije i Hrvatske, sporu koji je cijelom svijetu smiješan i nerazumljiv, osim kao primjer loše politike obje države koje nisu u stanju postići dobrosusjedski dogovor i kompromis. Trenutna je situacija takva da je Hrvatska po arbitražnoj odluci dobila više u odnosu na svoje početne pozicije nego Slovenija, ali da Slovenija inzistira na implementaciji arbitraže - za što ima i podršku Bruxellesa i Berlina - koja joj više ide na štetu, dok se Hrvatska pravi da arbitraža uopće ne postoji, iako od njenog finalnog rezultata ima više koristi.

Piranski zaljev kao ključna točka prijepora

Stoga je važno hladno i racionalno razmotriti koje su koristi, a koje štete za Hrvatsku ako nastavi provoditi svoju politiku nepriznavanja arbitraže i nastavka sukoba sa Slovenijom. Ključna točka prijepora je razgraničenje u Piranskom zaljevu, kojega je po arbitraži Slovenija dobila dvije trećine, a Hrvatska jednu. Dakle, nekoliko desetaka ribarskih čamaca i brodica te nekoliko kvadratnih kilometara jednog malog zaljeva, koji se u hrvatskoj verziji čak naziva valom, ispostavljaju se na praktičnom nivou kao najvažnija stvar u vezi s cijelom situacijom.

Hrvatska svojim odbijanjem arbitraže ima koristi utoliko što se aktualna vlast može kratkotrajno prikazivati kao velika zaštitnica nekoliko ribara koji su za Hrvatsku ekonomski posve beznačajni, a kojima bi se moglo i preko sredstava EU-a pomoći da se počnu baviti nekim drugim poslom ako im izlov ribe u jednoj trećini Piranskog zaljeva, nasuprot jednoj polovici, nije ekonomski isplativ.

Hrvatskim ribarima se može srediti odšteta iz Bruxellesa

Hrvatskim ribarima se još 2014. nudilo skoro pet milijuna eura sredstava da svoja plovila odvezu na tzv. scrapping, odnosno u rezalište, s obzirom na to da je ulov ribe ionako prevelik po pravilima EU-a. Nema sumnje da bi se sličan aranžman mogao postići i za hrvatske ribare u Piranskom zaljevu (Europska komisija se nudi posredovati, od nje bi se to moglo bez problema dobiti), kao i da bi dodatnim sredstvima mogla uskočiti i hrvatska vlada. Jednostavnije rečeno, ekonomska šteta koja bi nastala implementacijom arbitraže u Piranskom zaljevu je minijaturna do nikakva, te bi se lako mogla nadoknaditi.

S druge strane, odbijanjem arbitraže se u poziciju taoca stavlja više od četiri milijuna građana Hrvatske zbog nekoliko čamaca. Jer evo što sve moguće slijedi ako se nastavi aktualna hrvatska politika: blokada ulaska u OECD, blokada ulaska u šengensku zonu (koja bi samo kroz europska sredstva za izgradnju potrebnih graničnih objekata Hrvatskoj donijela milijune eura), tužba pred Sudom EU-a čije vođenje Hrvatsku opet košta potencijalne milijune, jer tužbe te vrste definitivno nisu jeftine. Odbijanje arbitraže Hrvatsku košta daleko više nego njeno prihvaćanje i implementiranje, a to bi svakako trebalo biti dio cost-benefit analize kada je riječ o aktualnom stavu vlade Andreja Plenkovića.

Značenje ulaska u šengensku zonu za hrvatski turizam

Isplati li se više Hrvatskoj trideset ribarskih plovila u Piranskom zaljevu ili ulazak u zonu slobodnog kretanja unutar EU-a? Isplati li se za hrvatski turizam da više nikad ne bude kilometarske gužve u špici sezone na granici sa Slovenijom ili ne? Isplati li se još godinama ne ući u OECD, klub najbogatijih zemalja svijeta u kojemu se u mnogim stvarima kroji budućnost i jedne male zemlje poput Hrvatske? Isplati li se Hrvatskoj još jedan višegodišnji sudski proces na međunarodnom nivou, ovaj put na najvišoj sudskoj instanci EU-a, na kojoj Hrvatska, nota bene, ni četiri godine od ulaska u Uniju nema svog stalnog agenta, za razliku od drugih članica? Isplati li se Hrvatskoj još hrpa negativnih članaka u vodećim europskim medijima i podsmijevanje zbog toga što se zemlja s toliko dugom morskom obalom toliko zadrto svađa sa susjednom oko jednog zaljevčića?

Nije isključeno da se sve to Hrvatskoj isplati, ali od vladajućih još nismo čuli objašnjenje kako se to isplati. Ali ako se ne isplati, onda se moramo zapitati zbog čega Hrvatska inzistira na svojoj aktualnoj politici i nepriznavanju arbitraže. Jer nema sumnje da je mnogo jeftinije promijeniti promašenu politiku nego zbog nje žrtvovati još malo budućnosti Hrvatske. To si mogu možda priuštiti velike zemlje s puno budućnosti na raspolaganju, no u Hrvatskoj već nekoliko godina vlada velika nestašica budućnosti, te se svaka pogrešna politika skupo plaća.