Istra i Dalmacija nisu talijanske, ali su očišćene od Talijana

Istra i Dalmacija nisu talijanske, ali su očišćene od Talijana
Foto: Wikipedia

U HRVATSKOJ I SLOVENIJI već danima je glavna tema skandalozna poruka predsjednika Europskog parlamenta Antonija Tajanija: "Živjela talijanska Istra! Živjela Talijanska Dalmacija!"

Komemoracija u Basovizzi kod Trsta, na kojoj je Tajani sudjelovao i izrekao svoju skandaloznu poruku o "talijanskoj Istri i Dalmaciji", održana je 10. veljače, na talijanski praznik sjećanja na žrtve fojbi i talijanske esule (prognanike) iz Istre, Dalmacije i slovenskog Primorja.

>> Predsjednik Europskog parlamenta: Živjele talijanska Istra i Dalmacija

Ovu Tajanijevu poruku praktički je nemoguće shvatiti drukčije nego kao svojatanje današnjeg hrvatskog i slovenskog teritorija, bez obzira na njegova kasnija opravdanja pogrešnom shvaćenošću. Tajanijevu iredentističku retoriku je, doduše tek nakon slovenskih kolega, osudilo i naše državno vodstvo, kao i brojni oporbeni političari. O tome je, uostalom, dovoljno rečeno i napisano. No u raspravi u javnom prostoru koju je izazvao ovaj diplomatski skandal ignoriraju se određene povijesne činjenice koje bi ipak dale širu sliku o talijansko-hrvatskim odnosima.

Opće je poznato da je Italija bila dio nacifašističke osovine u Drugom svjetskom ratu. Opće je poznato da je njihova saveznica, ili bolje rečeno satelitska država, Nezavisna Država Hrvatska na čelu s ustaškim poglavnikom Antom Pavelićem velikodušno prepustila Istru i najveći dio Dalmacije fašističkoj Italiji. Dio ovog teritorija je Italija anektirala već nakon Prvog svjetskog rata, ali je s uspostavom NDH dobila još veći komad Jadrana. 

Opće je poznato je da su upravo partizani iz Narodnooslobodilačkog pokreta na čelu s komunističkim vođom Josipom Brozom Titom oslobodili, odnosno pripojili Istru i Dalmaciju tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, koja je bila u sastavu komunističke Jugoslavije. Bez Titovog NOP-a današnja Hrvatska bi teško u svom sastavu imala jadransku obalu i otoke koji su stoljećima bili djelomično ili u potpunosti pod vlašću Kraljevine Italije i Mletačke Republika prije nje.

Iz Hrvatske i Slovenije poslije Drugog svjetskog rata otišlo oko 200 tisuća Talijana

No možda je nešto manje poznato, pa valja podsjetiti, da je nakon Drugog svjetskog rata došlo do egzodusa Talijana iz Istre i Dalmacije. Od 1945. do 1953. izbjeglo je ili protjerano, prema podacima talijanskog ministarstva vanjskih poslova, 200-250 tisuća esula, odnosno optanata, nazvanih tako jer su "optirali" uzeti talijansko državljanstvo i emigrirati. Ovaj se broj manje-više poklapa s istraživanjem našeg čuvenog demografa Vladimira Žerjavića, koji je na temelju službenih evidencija i popisa stanovništva svih tadašnjih država utvrdio brojke od 186 do 188 tisuća s područja današnje Hrvatske i 30 do 35 tisuća s područja današnje Slovenije. Od toga je čak 50 tisuća evakuirano iz Zadra i Pule, koji su u to vrijeme bili većinski talijanski gradovi. 

Doduše, povijesno gledano je teško striktno razlučiti etničke Talijane s područja Dalmacije i Kvarnera od onih koji su se služili talijanskim jezikom za vrijeme četiri stoljeća mletačke vladavine. U svakom slučaju, poznato je da su početkom 20. stoljeća među većim gradovima na Jadranu talijanski govornici bili u većini u Zadru (66%), a u Rijeci ih je bilo gotovo 50%. Talijanskom aneksijom Istre i dijela Dalmacije i Kvarnera nakon raspada Austrougarske monarhije i Rapalskog ugovora došlo je do još silovitije talijanizacije, a Mussolinijeva fašistička Italija naselila je veliki broj Talijana, dok je u isto vrijeme došlo do velikog egzodusa hrvatskog stanovništva u tadašnju Kraljevinu SHS ili Jugoslaviju, sve do Drugog svjetskog rata.

A onda je jedan egzodus zamijenio drugi. Povijest je često takva, zamršena i proturječna; žrtve se kroz nekoliko godina pretvore u zločince i obrnuto. Istarske krške jame, takozvane fojbe, napunjene su 1945. tisućama leševa - fašista koji su isto tako zatvarali i likvidirali Hrvate i Slovence, antifašiste, ali zasigurno i nevinih talijanskih civila. 

Kako napominje naš povjesničar Franko Dota, ono što se dogodilo hrvatskim i slovenskim Talijanima i dalje je predmet terminoloških i ideoloških prijepora. 

"Glavni kamen prijepora je u naravi stradavanja i iseljavanja. Namjerno ti termini, a ne fojbe i egzodus. Fojbe i egzodus su politički nabijeni termini i od samog početka od sredine četrdesetih do danas oni imaju političku valenciju. Oni nisu pogrešni, međutim, ispravnije je govoriti o stradalnicima i iseljavanju", rekao je u intervjuu za N1.

Dota: Neki talijanski povjesničari namjerno preuveličavaju broj ubijenih

"Prijepor je da li se radilo o osmišljenom i po planu kasnije provedenom etničkom čišćenju, o čemu je 10. veljače ponovo govorio talijanski predsjednik Sergio Mattarella, dakle naglašavajući da se nije radilo o retorziji, osveti ili uzbibalim strastima zbog zločina fašizma. Dakle, to što je rekao Tajani je odjeknulo našim, slovenskim, pa djelomično i talijanskim medijima, međutim te pripovijesti o tome što se tamo zapravo zbilo ili pokušavanje da se da jedna drugačija, možda i nijansiranija slika, dakle da se prije tih fojbi i egzodusa, odnosno iseljavanja i stradavanja, nešto ipak dogodilo, da oni nisu iznikli ni iz čega... to naravno ne umanjuje nijednu žrtvu, pa nosio on i vojnu odoru", nastavio je Dota i objašnjava da su se likvidacije izvele u dva ključna trenutka

"U vrijeme istarskog ustaničkog rujna (1943.), nakon kapitulacije Italije kad narodnooslobodilački partizanski pokret preuzima na dvadesetak dana Istru, došlo je do masovnih likvidacija, suđenja ili smaknuća bez suda, najistaknutijih predstavnika fašizma u tom trenutku u Istri. Tu se brojke kreću u razmjeru od 500 do 700 ljudi. 1945. je stvar nešto kompleksnija jer 1943. se naime radi o djelomično spontanom ustanku kojega vrlo brzo preuzimaju vođe NOP-a. tamo.1945. mi imamo jednu veliku organiziranu jugoslavensku armiju koja, doduše uz velike napore, jer je otpor i prema Rijeci i prema Trstu ogroman, ide prema svojim, još uvijek nedefiniranim granicama. Tu se, što se tiče samog stradavanja, govori o dvije do pet i pol tisuća (ubijenih). Međutim, preuveličavanjem i pretjerivanjem dijela talijanskih povjesničara, odnosno više publicista, koji su znali navoditi brojke do 10, 15, 20 tisuća, željelo se dati dojam da se radilo o ubijanju Talijana masovnih razmjera samo zato što su Talijani", objasnio je ovaj povjesničar, autor knjige "Zaraćeno poraće: Konfliktni i konkurentski narativi o stradanju i iseljavanju Talijana Istre".

"Činjenica je da je tamo bilo i stradalih ljudi koji nisu imali nikakve veze s fašizmom. Stradali su i neki antifašisti", ističe Dota pa dodaje: "Dakle tvrdi se da se radilo o osvajačkoj, aneksionističkoj politici Hrvata i Slovenaca, tada Jugoslavena pod vodstvom Tita, o komunističkim barbarstvima koja pripadaju samo komunizmu... Tajani nije uopće spomenuo fašizam u svom govoru - govorio je o dva totalitarizma, nacizmu i komunizmu, fašizam nije spomenuo. Da li namjerno, meni se čini da nije bilo baš slučajno, jer inače je u Italiji u javnim govorima raširena sintagma nacifašizam...On je točno znao koju publiku ima ispred sebe. Ti ljudi kojima se on obraćao točno znaju o čemu on govori."

Revolucionarni teror prešao u nasilje na nacionalnoj razini

Miješana Slovensko-talijanska povijesna komisija, koju su 1995. uspostavile obje vlade s ciljem ispitivanja tvari, jezgrovito je opisala okolnosti ubojstava iz 1945.: "14. Ovi događaji bili su potaknuti atmosferom sređivanja obračuna s fašistima, ali, kao što se čini, oni su većinom nastavljeni iz preliminarnog plana koji je uključivao nekoliko težnji: nastojanja uklanjanja osoba i struktura koji su na jedan ili drugi način (bez obzira na njihovu osobnu odgovornost) bili povezani s fašizmom, s nacističkim vrhovništvom, s kolaboracijom i s talijanskom državom, te nastojanja da se iznese preventivno čišćenje realnih, potencijalnih ili samo navodnih protivnika komunističkog režima, i aneksijom Julijske krajine u novu SFR Jugoslaviju. Početni impuls bio je potaknut revolucionarnim pokretom, koji se promijenio u politički režim te transformirao naboj nacionalne i ideološke netolerancije među partizanima u nasilje na nacionalnoj razini."

Da, Titov NOP, u kojem su sudjelovali i Slovenci i Hrvati i Srbi (kao i pripadnici drugih narodnosti), neizmjerno je zadužio Hrvatsku vraćajući joj Istru, Kvarner i Dalmaciju. I to se ne smije zaboraviti. Isto tako je jasno da jedan manji dio Talijana, nostalgičara za Mussolinijevim fašizmom i/ili iredentista koji su porijeklom s ove strane Jadrana, ne može prežaliti što Istra i Dalmacija nisu više talijanske. Upravo toj publici se Tajani obraćao, jeftino skupljajući političke bodove na njihovim tragikomičnim čežnjama za našom obalom. Jasno je da istočni Jadran nikad više neće biti talijanski, ma što njihovi populisti blebetali. Isto vrijedi i za srpske i mađarske desne ekstremiste i njihova teritorijalna posezanja.

Ali isto tako ne bismo smjeli zaboraviti da su Istra, Kvarner i Dalmacija praktički očišćeni od Talijana. 1948., kad je egzodus već počeo, a fojbe već napunjene, Talijana je u Hrvatskoj bilo 76 tisuća. Pet godina kasnije broj se prepolovio na 38 tisuća. 2011. ih je ostalo niti 18 tisuća - 0.43% stanovništva. "Zadar, grad  u kojem je izbrisan svaki trag” - ovo je naslov članka koji je Corriere Della Serra objavio 2010. na temu brisanja povijesti Talijana u Zadru, gradu u kojem su četrdesetih navodno činili 85% stanovništva, prije nego je gotovo sravnjen sa zemljom u savezničkom bombardiranju.

Ništa to ne opravdava Tajanijevo sramotno pozivanje na "veliku Italiju", od kojeg se poslije još sramotnije ograđivao. Ali mogli bismo barem osudi dodati priznanje i uvažavanje nepravde koja je nanesena Talijanima - hrvatskim Talijanima. Onima koji su uz nas stoljećima živjeli na ovim prostorima, baš kao i hrvatski Nijemci i Mađari. Baš kao i hrvatski Židovi, koji je ustaški Pavelićev režim praktički iskorijenio, i hrvatski Srbi koje je pokušao iskorijeniti u Jasenovcu i drugim logorima. Bilo da su protjerani i likvidirani u ime revolucije ili rase i nacije, bilo da su u strahu izbjegli sami, oni su izgubili domovinu, a mi susjede. I to je nešto vrijedno žaljenja, kao što su Tajanijeve fašistoidne aluzije vrijedne prezira.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara