GRAD koji je svet kršćanima, židovima i muslimanima, Jeruzalem je posljednjih dana opet centar kaosa i krvoprolića. Posljednji val nereda i sukoba izbio je u četvrtak zbog planirane deložacije šest palestinskih obitelji iz četvrti Šeik Džarah u istočnom Jeruzalemu.

Deložaciju je naredio izraelski sud, a u vrijeme izbijanja prosvjeda i nereda očekivala se odluka izraelskog vrhovnog suda koja je trebala potvrditi tu odluku. Zemljište, naime, pripada židovskim doseljenicima koji sustavno kupuju i grade kuće te naseljavaju istočni Jeruzalem, u suradnji s državom, što Palestinci smatraju etničkim čišćenjem sa zemlje koja im pripada po međunarodnim sudskim odlukama. 

Štoviše, glasnogovornik visokog povjerenika Ujedinjenih naroda u petak je rekao da bi prisilan transfer palestinskih stanovnika iz istočnog Jeruzalema, kojeg je Izrael de facto anektirao, mogao biti ratni zločin. Naime, prema izraelskom zakonu, Židovi koji mogu dokazati vlasništvo nad nekretninom u Jeruzalemu iz vremena prije nastanka Izraela 1948. mogu dobiti natrag tu nekretninu, no Palestinci koji su izbjegli nakon osnivanja Izraela i rata koji je uslijedio nemaju to pravo, piše Guardian.

Na kraju su, uslijed velikih prosvjeda koje su pokrenuli jeruzalemski Palestinci, ali i zbog međunarodne osude tog poteza, odgođene i odluka vrhovnog suda i sama deložacija, koja je bila zakazana za ovaj ponedjeljak. 

>> Bidenov savjetnik: Ozbiljno smo zabrinuti zbog deložacije Palestinaca

Među ostalima, u spor se uključio i savjetnik za nacionalnu sigurnost SAD-a Jake Sullivan, koji je u telefonskom razgovoru s izraelskim savjetnikom za nacionalnu sigurnost izrazio "ozbiljne zabrinutosti" zbog nasilnih sukoba u Jeruzalemu posljednjih dana, ali i samih deložacija palestinskih stanovnika iz njihovih domova, priopćila je Bijela kuća.

Izraelska policija jurišala na prosvjednike koji su se zabarikadirali u džamiju Al-Aksa

Tenzije je produbio i planirani marš izraelskih nacionalista kroz istočni Jeruzalem, koji je izraelska policija na kraju preusmjerila kako ne bi došlo do sukoba dvaju strana. Marš kroz Jeruzalem izraelski nacionalisti održavaju svake godine na Dan Jeruzalema, kojim se po hebrejskom kalendaru slavi izraelsko zauzimanje Starog grada u Šestodnevnom ratu 1967. godine. 

Židovski nacionalisti su i prije dva tjedna marširali kroz istočni Jeruzalem, skandirajući "smrt Arapima", i sukobili se s Palestincima.

Na Dan Jeruzalema su ipak izbili novi neredi, s tisućama palestinskih civila koji su se okupili na Platou džamija (koji židovi nazivaju Brdo hrama jer se na njemu nalaze ostaci Solomonovog, odnosno Herodovog hrama), na kojem se nalaze znamenita Kupola na stijeni (poznata i kao Omarova džamija) i džamija Al-Aksa, treće najveće svetište muslimana. 

Hamas ispalio rakete na Jeruzalem

I dok su prosvjednici s platoa i iz same džamije Al-Aksa, u koju su se zabarikadirali, bacali petarde i kamenje na policiju, ona ih je zasipala gumenim mecima, suzavcem i šok-granatama, pokušavajući upasti u svetište koje je postalo bojište. Policija je, provaljujući u džamiju, razbila njena vrata i prozore.

U sukobima policije i prosvjednika u Jeruzalemu i diljem palestinske Zapadne obale (koja je pod višedesetljetnom izraelskom okupacijom) ozlijeđeno je, kako izvještava Associated Press, preko 700 palestinskih prosvjednika, od čega je oko 500 hospitalizirano, a nekoliko ih je u kritičnom stanju. Ozlijeđeno je i dvadesetak izraelskih policajaca. 

Sukob je eskalirao u oružani kad je palestinski islamistički pokret Hamas, koji vlada Pojasom Gaze, iz odmazde za napade izraelske policije na Plato džamija u ponedjeljak ispalio više od 150 raketa na jeruzalemsko područje i južni Izrael. Većinu raketa je, koliko je poznato, uspješno presreo izraelski  proturaketni sustav Željezni štit.

>>U izraelskom protunapadu ubijeno 20 ljudi, među njima devetero djece

Dan ranije, u nedjelju, izraelska vojska ubila je 16-godišnjeg Palestinca, a palestinski militant 19-godišnjeg Izraelca u zasebnim incidentima na Zapadnoj obali.

Izraelska vojska bombardirala Gazu

A onda su Izraelske obrambene snage (IDF) pokrenule vlastiti protunapad na Gazu. Iako su ciljevi, prema tvrdnjama IDF-a, bili isključivo vojni položaji Hamasa, u napadima su poginula najmanje 24 Palestinca, od čega devetero djece, prema ministarstvu zdravstva u Gazi Glasnogovornik IDF-a s druge strane tvrdi da je u napadima ubijeno 15 militanata Hamasa i Islamskog džihada.

Raketni napadi Hamasa nastavili su se, a u jednom od njih je danas smrtno stradalo i dvoje izraelskih civila u južnom gradu Aškelonu.

SAD, EU i Velika Britanija pozvali su Izrael da snizi tenzije koliko god je moguće i Hamas da prestane sa svojim raketnim napadima. 

Podsjetimo, u Jeruzalemu su veliki sukobi izbili i 2017., kad su Palestinci pokrenuli takozvane "dane bijesa" zbog odluke SAD-a da prizna Jeruzalem kao nedjeljivi glavni grad Izraela i onamo preseli svoje veleposlanstvo.

Jeruzalem svojim glavnim gradom smatraju i Izrael i Palestina

Kako bismo razumjeli zbog čega je baš Jeruzalem takva prepreka miru i suživotu te neprestani izvor sukoba Izraelaca i Palestinaca, potrebno je sagledati širi društveno-povijesni kontekst.   

Za početak, i Palestinci i Izraelci svojataju Jeruzalem kao glavni grad svoje države - iako ni jedna ni druga država nisu priznate od strane svih članica UN-a. Državnost Palestine priznaje 136 od 193 članice UN-a, u kojima od 2012. ima status države promatrača koja nije član, ali ne priznaju je Izrael, SAD i dobar dio razvijenih zemalja, uključujući većinu zemalja članica Europske unije. A dok je Sporazumom iz Osla 1933. uspostavljena Palestinska samouprava kao vlada na palestinskim teritorijima u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali, Izrael i dalje ima de facto vojnu kontrolu nad tim teritorijima. Ova okupacija, koja traje od Šestodnevnog rata 1967. u kojem je Izrael porazio koaliciju arapskih zemalja, jedna je od najduljih u modernoj povijesti. Izraelska vlada pak negira da je riječ o okupaciji i tvrdi da se radi o "osporavanim teritorijima".

Istočni Jeruzalem, sastavni dio palestinskog teritorija, Izrael je također okupirao 1967., a potom i anektirao 1980. kada je Kneset (izraelski parlament) proglasio Jeruzalem "vječnom i nedjeljivom prijestolnicom". No originalni plan međunarodne zajednice za Jeruzalem bio je potpuno drukčiji. Opća skupština UN-a 1947. u rezoluciji 181 predložila je podjelu tzv. Britanskog mandata za Palestinu (koji je obuhvaćao cijeli teritorij između rijeke Jordan, Sredozemnog mora, Libanona i egipatskog Sinaja) na neovisnu židovsku državu, neovisnu arapsku državu i Jeruzalem kao posebni protektorat UN-a. 

Židovski doseljenici naseljavaju istočni Jeruzalem i iseljavaju Palestince

Nakon prvog rata između upravo proglašene države Izrael i susjednih arapskih država Izrael je zauzeo zapadni Jeruzalem, a Jordan istočni dio grada i Zapadnu obalu. Jordan je taj teritorij nakon rata 1967. prepustio budućoj palestinskoj državi, ali je, kao što je već navedeno, on ostao pod izraelskom okupacijom - i to ne samo prema mišljenju Palestinaca ili Arapa općenito nego i prema službenom stavu Međunarodnog suda pravde, Opće skupštine i Vijeća sigurnosti UN-a, kao i samog Izraelskog vrhovnog suda.

Unatoč povremenim kritikama, SAD nikada nije konkretno reagirao na kontinuiranu izraelsku okupaciju, izgledne ratne zločine u vojnim akcijama u Pojasu Gaze, sustavno kršenje ljudskih prava Palestinaca i ilegalno širenje židovskih naselja na okupiranim teritorijama, uključujući istočni Jeruzalem, kojim se sve više udaljava od mirovnog rješenja koje bi prihvatile obje strane. No čak i ako izraelske vlasti ne zanima mir s Palestincima, preostaje drugi egzistencijalni problem za židovsku državu - u slučaju da nastavi okupirati njihov teritorij, u toj će državi na dugi rok Palestinci vjerojatno biti većina. To znači da će Izrael moći biti ili demokratska ili židovska država, ali ne, kao dosad, oboje.

Sveti grad i za židove, i za kršćane, i za muslimane

Spor oko Jeruzalema je, naravno, puno više od političkog. Njegova religijska dimenzija barem je jednako važna. Religija, je, jasno, bila i jedan od glavnih motiva i opravdanja cionističkog pokreta koji je u 19. i 20. stoljeću potaknuo naseljavanje Židova na područje današnjeg Izraela i osnivanje izraelske države nakon Holokausta, koji je zaustavljen tek završetkom Drugog svjetskog rata i porazom nacističke Njemačke. Sekularni cionistički argument - da Židovi, kao narod izložen doslovno tisućljetnim progona, trebaju i zaslužuju vlastitu državu koja bi ih zaštitila - ovime je dobio puno veću snagu, ali religijska komponenta ostalo je neraskidivo povezana i s cionizmom i s njegovim protivnicima.

Netanyahu se i sam pozvao na religiju, odnosno na zajedničko sveto pismo židova i kršćana, kad je 2017., komentirajući odluku tadašnjeg američkog predsjednika Donalda Trumpa da se američko veleposlanstvo prebaci u Jeruzalem ustvrdio da je Jeruzalem bio glavni grad Izraela posljednjih 3000 godina.

Netanyahu: Glavni grad Izraela je Jeruzalem, to piše u Bibliji

"Nastojanja da se zaniječe milenijska veza židovskog naroda s Jeruzalemom su apsurdna. Možete to pročitati u jednoj jako dobroj knjizi - zove se Biblija. Gdje bi drugdje bio glavni grad Izraela nego u Jeruzalemu?" zaključio je izraelski premijer vješto podvaljujući religijska vjerovanja pod legitimne političke, pravne ili povijesne argumente. 

Spor se, dakle, ne vrti samo oko zemlje nego i oko kršćanskih, židovskih i muslimanskih svetišta u Jeruzalemu: od džamije Al-Aksa kao trećeg najvažnijeg svetog mjesta u Islamu do ruševina židovskog Drugog hrama i kršćanske crkve svetog Groba (ispod koje je Isus navodno pokopan).

Džamija, crkva i hram

Jeruzalemski Stari grad inače je podijeljen na kršćansku, muslimansku, židovsku i armensku četvrt, što odražava njegovu burnu povijest podjela i napetog suživota kroz stoljeća. Crkva svetog Groba nalazi se, naravno, u kršćanskoj četvrti, na biblijskom brdu Golgota gdje je Isus prema predaji razapet, a zajedno je vode različite kršćanske crkve: grčka pravoslavna patrijaršija, franjevački red katoličke crkve i armenska patrijaršija, ali i etiopska, koptska i sirijska pravoslavna crkva. To je, naravno, mjesto hodočašća milijuna kršćana iz cijelog svijeta svake godine. 

Džamija Al-Aksa, treće najveće svetište muslimana, pod upravom je islamske zaklade Vakf. Muslimani vjeruju da je njihov prorok Muhamed tamo doletio iz Meke na krilatom konju i onda s mjesta na kojem je izgrađena Kupola na stijeni uzašao na nebo. To je mjesto hodočašća stotina tisuća muslimana svake godine, posebno za vrijeme njihovog svetog mjeseca Ramazana. 

Židovi pak u židovskoj četvrti imaju svoj Zid plača, ostatak svog Drugog jeruzalemskog hrama. Da stvar bude kompliciranija, Hram na stijeni je po njima mjesto tog srušenog hrama, odnosno njegovog unutarnjeg Svetišta nad svetištima.

Početak treće intifade?

Kada se Netanyahu poziva na Bibliju kao legitimitet za proglašenje izraelske prijestolnice, radi se o nimalo suptilnom korištenju kršćanskih vjerovanja. Isto vrijedi kada islamisti iz različitih zemalja pozivaju na obranu Al-Kudsa (muslimanskog imena za Jeruzalem, u doslovnom prijevodu s arapskog - Sveti (Grad).  

Fundamentalni uzrok sukoba i krvoprolića stoga je isti kao i prije nekoliko godina ili desetljeća. I jedna i druga strana svojataju Jeruzalem kao svoj glavni i sveti grad. Religijska komponenta ovog spora samo čini problem još težim, a kompromisno rješenje još nerealnijim nego što bi to bilo inače. 

Druga intifada, veliki palestinski ustanak protiv okupacije koji je trajao od 2000. do 2008. i odnio oko tisuću izraelskih i pet i pol tisuća palestinskih života, počeo je upravo kada je tadašnji izraelski premijer Ariel Sharon s pratnjom obišao Brdo hrama, odnosno Plato džamija, i tako isprovocirao Palestince. A sada se sve više strahuje da bi tako mogala početi i treća intifada.