HAŠKI sud ukinuo je 24. siječnja na zahtjev Tužiteljstva zaštitne mjere koje su vrijedile za svjedočenje hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića u postupku protiv generala HVO-a Tihomira Blaškića, a odnosile su se na njegov identitet, izjavu istražiteljima ICTY-a od 19. travnja 1997. i svjedočenje na zatvorenoj sjednici od 16. do 19. ožujka 1998.

Ukidanje zaštitinih mjera, s kojim su se suglasili predsjednik Mesić i Blaškićeva obrana, u odluci je opravdano "proteklim vremenom i stadijem postupka Blaškiću" kao potrebom da se osigura javnost glavne rasprave na suđenju hrvatskim novinarima Domagoju Margetiću, Stjepanu Šešelju, Marijanu Križiću i Josipu Joviću, optuženima za nepoštivanje suda zbog objavljivanja Mesićeva svjedočenja dok je bilo zaštićeno.

U zahtjevu za spajanje tri odvojena postupaka protiv navedene četvorice hrvatskih novinara od 20. rujna 2005., Tužiteljstvo je kao glavnog svjedoka najavilo predsjednika Mesića, navodeći kako je "svjedok za sva tri predmeta isti i stoga bi trebao biti pozvan na sva tri suđenja.

Zajedničko suđenje omogućilo bi da bude pozvan samo jednom. To je posebno važno s obzirom na to da je žrtva i glavni svjedok u sva tri predmeta visoko rangirani političar koji obnaša važne državne dužnosti i zahtjev da se pojavi tri puta radi davanja istog iskaza odvratio bi ga od svjedočenja".

ICTY još nije odlučio o zahtjevu Tužiteljstva za spajanje postupaka, jer još rješava niz podnesaka i prigovora branitelja optuženih novinara.

U deklasificiranoj izjavi haškim istražiteljima iz travnja 1997. i transkriptu svjedočenja iz ožujka 1998., Mesić uglavnom svjedoči o svojim saznanjima o politici predsjednika Franje Tuđmana i HDZ-a prema Bosni i Hercegovini 90-ih, o prijelomnom utjecaju sastanka Milošević-Tuđman 30. ožujka 1991. u Karađorđevu na tu politiku, te kasnijem angažiranju dužnosnika iz Zagreba, iz HDZ-a BiH na podjeli BiH, ulozi HVO-a i HV-a, o bošnjačko-hrvatskom sukobu 1993./94. i drugim relevantnim temama za suđenje Blaškiću, ratnom zapovjedniku HVO-a u srednjoj Bosni.

Donosimo neke izvatke iz izjave istražiteljima i samog svjedočenja:

Izjava od 19. travnja 1997.

"Poslije pobune u Kninu, Tuđman je na sastancima HDZ-a izjavljivao da će rezultati biti da će tri do pet posto Srba ostati u Hrvatskoj. Nismo učinili ništa da se suprotstavimo Miloševiću, koji je homogenizirao Srbe, jer HDZ nije imao nikakvu politiku za to, već je, naprotiv, gurnuo hrvatske Srbe njemu. To je bilo razorno." (...)

(...) "Tijekom uspostave HDZ-a i Hrvatske Tuđman je imao dvije različite zamisli o Bosni. Prva je bila u doba kad je htio podijeliti BiH, ali to nije smatrao mogućim. U to je vrijeme rekao da nema Bosne bez Hrvatske, niti Hrvatske bez Bosne. To je bilo sve do Karađorđeva. Poslije Karađorđeva Tuđman se promijenio. Smatrao je da bi bilo moguće podijeliti Bosnu i činio je sve što je mogao kako bi podijelio Bosnu (...). Tuđman i ja smo se praktički poslije toga razišli."

(...) "Tuđman i Milošević su smatrali da bi se pomjeranjem stanovništva mogla promijeniti i podijeliti Bosna. Zato je Milošević formirao RS, a Tuđman HZ-HB. U tom su se pogledu Tuđman i Milošević slagali. Od početka formiranja država u bivšoj Jugoslaviji sastali su se 48 puta. (...) To je bilo suludo: vodili smo obrambeni rat, a istodobno su se poglavari država sastajali. Suglasili su se s etničkim čišćenjem i proširenjem vlastitih granica. Zato Miloševiću nije bilo stalo kad su Srbi pobjegli iz Hrvatske poslije operacije Oluja. Sve se to temeljilo na sporazumu."

(...)"Sastao sam se s Borisavom Jovićem u veljači 1991. Rekao mi je da njih ne zanimaju Srbi u Hrvatskoj, da njih zanima 66 posto BiH, i da će to zauzeti."

(...) "U ožujku 1991. organizirao sam prvi sastanak Miloševića i Tuđmana. (...) Hrvatsko je vodstvo s nadom očekivalo Tuđmana da se vrati sa sastanka u Karađorđevu. Kad se vratio bio je sretan. Rekao je kako je Kadijević obećao da Armija neće napasti, i kako se Milošević suglasio da će Hrvatska dobiti teritorij Banovine i zapadnu Bosnu: Kladušu, Cazin i Bihać".

(...) "Poslije Karađorđeva Hrvoje Šarinić, predstojnik Tuđmanova ureda počeo je odlaziti u Beograd, a Smilja Avramov Miloševićeva savjetnica došla je u Zagreb. Radilo se o razradi pojedinosti sa sastanka u Karađorđevu."

"Poslije toga osnovano je povjerenstvo za crtanje karata, Josip Šentija, jedan od Tuđmanovih savjetnika bio je prvi ravnatelj toga Povjerenstva. Odbio je otići u Beograd i crtati karte. Zamijenio ga je Zvonko Lerotić, jedan drugi savjetnik. On je tijekom rata putovao između Zagreba i Beograda.(...) Čak je i Lerotić odustao, vidjevši da je nemoguće podijeliti Bosnu. Tada je Tuđman doveo Dušana Bilandžića. Bilandžić je sudjelovao u radu toga povjerenstva, ali nije vjerovao u podjelu Bosne".

(...) "Srpsko-hrvatski kontakti u vezi s ratom u Hrvatskoj i podjelom Bosne odvijali su se na dvije razine. Jedna su razina bili kontakti Miloševića i Tuđmana, a drugi predstavnika RS i HZ HB - Karadžića i Bobana, koji su se sastali u Grazu. Boban se vratio i rekao kako više nema neriješenih pitanja između bosanskih Hrvata i bosanskih Srba. Poslije sastanka u Karađorđevu bio sam isključen iz razgovora o Bosni".

(...) "Tuđman mi je rekao kako je Boban jedini čovjek koji izvršava njegovu politiku i shvaća ga. Ja sam shvatio njegovu politiku kao Tuđmanovu politiku u Bosni".

(...) Godine 1992. netko mi je donio odluku kojom vlast preuzima HVO. Odluka je zahtijevala smjenjivanje svih lokalnih zakonski izabranih općinskih vođa, poslije čega će HVO imenovati svoje nasljednike. To je značilo protupravno zbacivanje zakonski izabranih dužnosnika. To je u osnovi bio državni udar, kojim je protuzakonito uzurpirana vlast."

(...) "Sastao sam se s Bobanom i rekao mu to isto. Boban je rekao kako se Tuđman suglasio s odlukom da se HVO dovede na vlast preko izabranih dužnosnika, te da je ekipa pravnika u Zagrebu, uključujući i Smiljka Sokola i Vicu Vukojevića, izradila opravdanje i proceduru za akciju HVO-a".

(...)"Poslije početka muslimansko-hrvatskog sukoba, koji treba pripisati uglavnom Hrvatima, osobno sam naredio jednom saborskom povjerenstvu da ode u Mostar. (...) U to sam doba saznao da su Hrvati osnovali logore za Muslimane. Ne znam tko je izdao naređenja da se uspostave logori. Mnogi Muslimani i koji su bili u HVO-u bili su razoružani i odvedeni u logore."

(...) "Tuđman je htio u Bosni opkoliti teritorij koji je kasnije htio za Hrvatsku. Na sastancima u Predsjedničkim dvorima u Zagrebu na kojima sam bio nazočan, i na kojima je (Dario) Kordić bio najglasniji, Tuđman je rekao ono što držimo oružjem bit će naše. Tuđman je to rekao u nekoliko navrata. Ja sam shvatio kao da će to biti dio hrvatske države, ali to nije izričito rečeno".

Svjedočenje 16-19. ožujka 1998.

(...) "Tuđman se vratio iz Karađorđeva toga istoga dana, 30. ožujka 1991. i rekao nam da nas Armija neće napasti, da za to ima jamstva Veljka Kadijevića, koji je bio čelnik Glavnog stožera i od Miloševića, i da će Bosna teško preživjeti, da mi možemo postići granice Banovine. Tuđman je još rekao kako je Milošević načinio velikodušnu gestu, da Hrvatska može uzeti Cazin, Kladušu i Bihać, jer je to bila tzv. Turska Hrvatska i Srbima nije potrebna".

(...) "Mate Boban i Radovan Karadžić susreli su se u Grazu 6. svibnja 1992. Zbog toga sam nakon nekoga vremena pitao Matu Bobana što mi o tom susretu može reći. Odgovorio je: "Ne mnogo, nije baš puno toga dogovoreno na sastanku, ali sada bar znamo da su Hrvati i Srbi raščistili sve dileme i da nema više spornih tema. Uopće ne postoji daljnji razlog za sukobe između Hrvata i Srba u BiH".

(...) "Bio sam predsjednik Parlamenta i poznat mi je hrvatski proračun i tamo nikada nije bilo stavke o pomoći Herceg Bosni. No, Josip Manolić koji je HDZ napustio zajedno sa mnom, potvrdio je u javnosti i rekao mi osobno da je Hrvatska trošila milijun njemačkih maraka dnevno na pomoć svim strukturama u Herceg Bosni, a to svakako znači i za HVO, jer od kuda bi inače HVO dobivao logističku potporu ako ne iz Hrvatske: Mislim da tu nema tajni".

(...) "Vidite, mogu ustvrditi pouzdano, da Hrvatska vojska nije mogla legalno ući u BiH, iz samoga razloga da je za upotrebu Hrvatske vojske izvan granica trebala odluka Hrvatskog sabora. Takva odluka ne postoji.(...) Postojao je sporazum između predsjednika Tuđmana i Alije Izetbegovića, dok su trajali srpski napadi na Dubrovnik i okolna područja. Sporazum je postignut kada je dio Hrvatske vojske branio Dubrovačko zaleđe i ušao na teritorij BiH, no to je bio sporazum s bosanskim predsjednikom".