DANAS je Božić. No koje je pravo porijeklo Božića i što je o njemu mit, a što bi moglo imati stvarno utemeljenje?

U današnje će vrijeme malo tko osporavati činjenicu da je kršćanstvo od raznih paganskih tradicija preuzelo brojne običaje, obrede i svetkovine. Uskršnja jaja i zečevi, božićna drvca, sijanje žita, svijeće, koledanje, krijesovi, imele i još mnogo toga bilo je dijelom religija, vjerovanja i folklora stoljećima prije nego što je kršćanstvo uhvatilo korijene u Europi.

Rani kršćani pritom su se uglavnom vodili pragmatičnim konceptom da je od pagana najpametnije usvojiti sve što je moguće uskladiti s kršćanskim naukom, a ostalo proglasiti bezboštvom i zatrti.

Na temu poveznica kršćanstva i raznih kultova koji štuju majku i dijete, žrtvovanje boga, njegovo ponovno rađanje i uzdizanje na nebo, odnosno povratak iz smrti u život i sl. napisani su doslovno tomovi knjiga.

Zamolili smo Željka Porobiju, koji je diplomirao filozofiju na Beogradskom univerzitetu, magistrirao teologiju na Open University u Engleskoj, a doktorirao na temu odnosa kršćanstva i postmoderne na University of Wales te bio pastor, profesor i dekan na Adventističkom teološkom fakultetu, da nam za Index protumači neke od ključnih misterija i mitova vezanih uz Božić, prije svega izbor datuma te priče o bezgrešnom začeću i mjestu Isusova rođenja.

Nismo to učinili zato da bismo nekoga provocirali, već kako bismo Božić pokušali rasvijetliti iz znanstvene, povijesne i teološke perspektive.

Čudesno rođenje

Prema danas raširenom narativu, Isusa je 25. prosinca u Betlehemu rodila djevica Marija. Dogme o majci Božjoj, vječnoj djevici, koja je začela po Duhu Svetom i od rođenja bila bez izvornog grijeha, bile su temelj za razvoj kulta Marije koji se u srednjem vijeku proširio Europom. No postavlja se pitanje što od toga ima veze s povijesti ili Biblijom?

Najraniji zapisi o Isusu koji su ušli u sastav Biblije Pavlove su poslanice. On ih piše negdje pedesetih godina prvog stoljeća.

No Porobija kaže da u njima nema ni natruha o nekakvom bezgrešnom začeću niti o čudesnom rođenju.

„Postoji samo jedna fraza koju Pavao koristi u poslanici Galaćanima 4.4 gdje kaže da je Isus rođen, doslovce načinjen, od žene. Ta semitska fraza bila je uobičajen naziv za čovjeka kao takvog, bez neke primisli o čudesnom rođenju“, kaže Porobija.

Isusovo rođenje slabo se spominje u Novom zavjetu. U biti spominju ga samo dva evanđelja i to ne najranija.

„Negdje 70-ih godina Marko piše prvo evanđelje. Ono počinje riječima koje govore da je Isus sin Božji, što je najvjerojatnije oznaka za mesiju, a ne za neko čudesno rođenje. Kod njega nema nikakve naznake da je Isus začet ili rođen na neki poseban, čudesan, bezgrešan način. Priča o čudesnom rođenju prvi put se javlja kod Mateja, a onda i kod Luke. Oni glavninu svog materijala preuzimaju od Marka, ali mu nadodaju neke svoje osebujne elemente. Priče oko Isusovog rođenja kod njih obiluju raznim fantazijama koje nemaju povijesnog utemeljenja. Primjerice, Matej spominje ubojstvo dječice u Betlehemu koje je apsolutno povijesno neutemeljeno. Zločini Heroda Velikog dobro su dokumentirani i teško da bi ovo ikome prošlo ispod radara. Tu se prvi put stvara i priča o Duhu Svetom koji silazi na Mariju kako bi ona zatrudnjela. Matej govori i o tome kako je Josip htio otpustiti Mariju jer je zatrudnjela izvanbračno. Ti detalji u biti su vrlo neobični. Naime, u ono vrijeme, kada bi muškarac otkrio da mu je supruga zatrudnjela bez da je s njime spavala, on je ne bi otpuštao, već bi bila kamenovana“, kaže Porobija. 

Ivan svoje evanđelje piše kasnije, negdje u zadnjem desetljeću prvog stoljeća. Pritom treba znati da danas nitko ne zna tko su zapravo bili evanđelisti.

Porobija ističe kako je zanimljivo da kod Ivana opet nema priče o čudesnom rođenju – iz koje će kasnije Crkva razviti biblijski neprimjerenu dogmu o bezgrešnom začeću.

„Štoviše, ni drugi novozavjetni spisi ih ne spominju. Radi se o manjinskoj tradiciju unutar ranoga kršćanstva. Ivan u svojem Evanđelju ostavlja tekstove koji Josipa bez ikakve zadrške nazivaju ocem. Nigdje ne pruža neko dodatno tumačenje kojim bi ukazao na to da Josip zapravo nije Isusov pravi otac, da je on bezgrešno začet, da mu je Bog pravi otac.“

Mlada žena ili djevica?

U krugovima stručnjaka još uvijek nema konačnog konsenzusa o pravom značenju termina alma koji se koristi da bi označio 'status' Marije – znači li on da je bila 'djevica' ili tek 'mlada žena'. Naime, Matej u svojem evanđelju navodi riječi Izaije 7:14 kao proročansku najavu dolaska Isusa. U izvorniku Izaija koristi hebrejsku riječ alma koja se može različito tumačiti. Poseban problem predstavlja činjenica da je ona vrlo rijetka - u židovskim spisima koristi se samo šest puta, tako da je teško reći za što je točno bila uvriježena. Neki stručnjaci smatraju da je alma samo ženski rod od elem što znači 'mlad čovjek'. Drugi pak smatraju da je njome označena mlada, neudana žena, pri čemu bi se u židovskoj tradiciji automatski trebalo podrazumijevati da je bila djevica. No, neki ističu da je Izaija, da je baš htio nedvosmisleno naglasiti da će mesiju na svijet donijeti djevica, mogao odabrati neki drugi, jasniji termin, primjerice betula, koji je uobičajeniji termin za djevicu, kako u biblijskom, tako i u suvremenom hebrejskom jeziku.

„Kada Matej citira taj starozavjetni tekst, on najvjerojatnije uistinu želi reći da će djevica začeti. Međutim, on u izvorniku nije imao takvu poruku. Izaija nije poručivao da će djevica začeti po Duhu svetom i roditi sina Božjeg. On samo naviješta da će mlada žena zatrudnjeti i roditi sina koji će biti spasitelj Izraela. Najvjerojatnije je to bilo 'proročanstvo' o rođenju kralja Hezekije, koji je oslobodio Judeju od asirske vlasti. Matej i inače ima vrlo specifičan i iskrivljen pristup starozavjetnim tekstovima“, tumači Porobija.

Rođendan u prosincu

Većina stručnjaka danas se slaže da su rani kršćani datum za slavljenje Božića preuzeli iz paganskih tradicija u kojima se štovalo Sunce i obilježavao zimski solsticij, kao početak novog ciklusa, odnosno kao datum ponovnog rađanja Sunca nakon kojeg dani ponovno postaju sve duži.

U prilog tome govori činjenica da u Bibliji nigdje ne postoji ništa što bi upućivalo na to da je Isus mogao biti rođen u prosincu. Štoviše, prema opisima poklonstva pastira iz kojih proizlazi da je stoka bila puštena na pašnjake, prije bi se moglo zaključiti da je bio rođen u proljeće nego za hladnih, zimskih dana.

Porobija napominje da Židovi zapravo uopće nisu posvećivali neku posebnu pozornost danu rođenja niti rođendanima.

„Ni za jednog od glavnih židovskih junaka ne postoji ni naznaka kada je rođen. Mada su imali kalendar, rođendani im nisu predstavljali važne datume za proslave. To su činili Perzijanci, Rimljani – i to samo velikaši – a ne Židovi. Jedino što se iz Novog zavjeta može saznati jest da su u to vrijeme pastiri izvodili stoku, iz čega bi se moglo zaključiti da se Isus nije rodio zimi“, tumači Porobija.

Božić uspostavljen u 4. stoljeću

Povjesničari tvrde da su rani kršćani rođenje Isusa obilježavali negdje u travnju ili svibnju te da je papa Julije I. u 4. stoljeću od skupine biskupa zatražio da definiraju neki fiksan datum. Oni su se odlučili za 25. prosinca kada se slavilo nepobjedivo Sunce (Sol Invictus).

Sol Invictus bio je bog sunca državne religije Rimskog Carstva čiji je kult uspostavio car Aurelijan 274. godine. Istim imenom nazivali su se i brojni drugi bogovi Sunca poput egipatskog Ozirisa, grčkog Apolona i Bahka ili perzijskog Mitre, koji su svi bili prisutni u vjerski prilično tolerantnom Rimskom carstvu. Dan u kojem se slavio bog Sunca bila je nedjelja, dies Solis (lat. 'dan sunca') od čega i danas dolaze nazivi kao što su Sun-day ili Sonn-tag.

U tom pragmatičnom duhu Sveti Jeronim je u 4. stoljeću poručio: „Ako pagani Gospodinov dan nazivaju danom Sunca, mi ćemo se rado složiti, jer se danas svjetlost svijeta uzdigla, danas se otkrilo Sunce pravde sa zrakama ozdravljenja“.

Povezanost s kultom Sunca također se očituje u tome što su crkve uglavnom građene na takav način da pastva, kada gleda prema svećeniku i oltaru, zapravo gleda prema istoku.

Betlehem ili Nazaret?

Jedan od nerazjašnjenih misterija također je i pitanje gdje se zapravo rodio Isus. Naime, on se u Bibliji na mnogo mjesta spominje kao Nazarećanin.

Porobija smatra da je ranim kršćanima Betlehem više odgovarao jer je spominjan u starozavjetnim proročanstvima.

„Rođenje se kod Mateja i Luke smješta u Betlehem jer su kršćani htjeli naglasiti njegovo mesijansko podrijetlo. U Betlehemu je navodno bio rođen kralj David, a Isusa je trebalo povezati s njegovom lozom. Zato se izmišlja neki popis stanovništva zbog kojeg Isusovi roditelji na kratko sele u Betlehem kako bi Marija upravo ondje rodila. Time se hoće reći da su ljudi dobili kralja koji će u skladu sa starozavjetnim proročanstvom spasiti Izrael. To je poruka cijele priče. Piscima evanđelja bio je problem napisati da im je spasitelj došao iz nekog nepoznatog mjesta. No i tu se Matej i Luka razlikuju u pričama koje sastavljaju kako im je palo na pamet – pa su kod Mateja Josip i Marija živjeli u Betlehemu i kasnije otišli u Nazaret, dok su kod Luke oni živjeli u Nazaretu i zbog famoznog popisa otišli u Betlehem.“

Širenje religije na selu

Jedan od važnih razloga za usvajanje paganskih narodnih običaja i tradicija u kršćanstvu bio je taj što su kršćani u Rimskom carstvu nastojali pridobiti stanovnike sela, a ne samo gradova.

„Prije svega riječ paganus doslovno znači seljak. Kršćanstvo se brzo proširilo po gradovima, no po selima se čak ni rimska religija, sa svojim Jupiterom i ostatkom panteona, nije brzo širila. Seljaci su uglavnom vjerovali u svoje razne kućne duhove i božanstva. Kršćani su stoga seljake, koji su brojčano bili u većini, pokušali pridobiti usvajanjem njihovih blagdana. Tako su zaključili da je najbolje usvojiti svetkovinu posvećenu Suncu, o kojem su seljaci bili ovisni, s time da će pritom govoriti o Suncu pravde. Čak i danas običaji koji se prakticiraju po našim selima nerijetko su stariji od kršćanskih. Primjerice, sama riječ Uskrs ne dolazi od ustajanja od mrtvih već od paljenja krijesa koje ima pretkršćanske korijene. Tek s vremenom običaj je dobio dodatak blagoslova vatre koji simbolizira uskrslog Krista“, zaključio je Porobija.

Ovdje, ovaj puta nećemo otvarati pitanje je li Isus bio povijesna ličnost ili nije. Porobija na to pitanje detaljno odgovara na videu dolje.



Kako se kršćanski blagdani i običaji tumače iz paganske perspektive, pokušao je u video prilogu dolje (osobito od 14. minute) ilustrirati Dorino Manzin, magistar indologije i publicist koji se bavi teorijom neopaganizma, autor trilogije 'Paganizam u teoriji i praksi'.