PROBLEM je poznat već odavno, a Nijemci to zovu Dunkelflaute – zatišje po mraku. Održivi izvori energije kao što su sunce i vjetar su nešto lijepo i poželjno, ali upravo sad kad se tek primiče najkraći dan u godini, sunca jednostavno nema dovoljno za proizvodnju električne energije u hladnim zimskim danima.

Po zimi u Njemačkoj i vjetar može biti problem: po kopnenom dijelu se vuče zimska magla bez daška vjetra, a na vjetroelektranama Sjevernog mora niti zimske nevere nisu rješenje – kod previše snažnog vjetra i one moraju biti postavljene u stanje mirovanja.

Idealno bi bilo nekako sačuvati proizvedenu energiju, ali takvi kapaciteti nisu niti izdaleka dovoljni za dnevnu potrošnju. U normalnim okolnostima se u takvim zimskim danima onda više poseže za „prljavom“ energijom fosilnih termoelektrana ili nuklearkama, ali i takvi kapaciteti u Njemačkoj su smanjeni.

Drugim riječima, u takvim trenucima „zatišja“ elektrodistributeri onda kupuju električnu energiju na europskom tržištu tako da je i cijena električne energije mnogo nestabilnija. To se manje tiče kućanstava koji u pravilu imaju dogovorenu dugoročnu cijenu, ali to je ozbiljan problem za industriju koja plaća struju po trenutačnoj, tržišnoj cijeni.

Kako za DW objašnjava Mathias Mier iz Cnetra za energiju, klimu i resurse u Münchenu, takvi skokovi u cijeni se dešavaju kad je i manje mogućnosti proizvodnje održive energije i kad zahladi pa se moraju uključiti grijalice.

Jutro 12. prosinca

Ove zime se to nije često događalo jer je u Njemačkoj za sad bila razmjerno blaga – trenutačno je u Bonnu 14 stupnjeva, ali kako nam kaže Conal Heussaff koji u briselskom institutu Bruegel prati cijenu energije, to se dogodilo rano ujutro 12. prosinca. Još u noći je megavat-sat električne energije bio 107 eura, ali kako se približavalo jutro – i kad su se počeli uključivati uređaji i termostati po kućama, cijena je eksplodirala na 936 eura za MWh.

Zakonima ponude i potražnje se cijena već istog dana brzo smirila, a i dan kasnije cijena je bila negdje oko 115 eura za MWh. No za razliku od cijene, nisu se smirili duhovi diljem Europe: Norveški ministar energetike Terje Aasland izjavio je kako se „razmišlja“ o prekidu energetske isporuke prema Danskoj, a list Financial Times piše kako i drugi u Norveškoj žele „ponovno razgovarati“ o isporuci energije Njemačkoj i Velikoj Britaniji koji se smatraju glavnim krivcima za ovu eksploziju cijene.

I švedska ministrica energetike Ebba Busch rekla je kako bi bilo moguće postaviti novi podvodni dalekovod prema Njemačkoj, ali samo ako će Njemačka biti u stanju stabilizirati svoje tržište i u takvim vrhuncima nerazmjera ponude i potražnje. Jer inače to ugrožava švedske potrošače i njihov pristup jeftinoj domaćoj energiji.

Ujedinjena Europa – barem po dalekovodima

Zapravo, ako je igdje postignuto jedinstvo u Europi, onda je to bilo na tržištu električne energije i takvo nacionalno razmišljanje je donedavno bilo nezamislivo. „Europsko tržište električne energije duboko je fizički međusobno povezano i institucionalno usklađeno, osobito obzirom na to kako je to ipak skup mnogih različitih nacionalnih distributera", kaže Heussaff. Zapravo, europska mreža elektroopskrbe je po povezanosti druga po veličini na čitavom planetu, najveća je ona tržišta Kine.

Mathias Mier se također slaže kako je europsko tržište izuzetno povezano i ukazuje na manje poznatu činjenicu kako je zapravo svaki sedmi kilovat kojeg potrošimo proizveden negdje drugdje u Europi. Europska mreža elektroopskrbe je od izuzetne važnosti i za Europsku komisiju: samo tako vidi manju ovisnost Europe od uvoza, a jedino tako će biti moguće i ostvariti ciljeve „Europskog zelenog dogovora“smanjiti za 55% emisiju stakleničkih plinova do 2030. u usporedbi s razinama iz 1990., a onda i od Europe stvoriti „klimatski neutralni kontinent" do 2050.

U 2023. obnovljivi izvori energije bili su najveći izvor električne energije u EU. Od njih je dolazilo 44,7% potreba, što je 12% više nego što je bilo još 2022. Ipak, još uvijek je važna električna energija koja će se nuditi potrošačima i bez sunca i vjetra: nuklearna energija čini gotovo 23% potrebe, termoelektrane na fosilna goriva 32%.

No baš zato jer se električna energija shvaća kao „čista“, uključujući i sve veći broj e-vozila, realno je očekivati kako će i potražnja za električnom energijom značajno rasti. Procjene EK govore o porastu od čak 60% do 2030. godine, a golem su problem i dalekovodne mreže: 40% dalekovoda je starije od 40 godina i oni će teško izdržati ne samo povećanu potražnju, nego i trend da građani sami proizvode energiju i nude je tržištu.

Jeftina Hrvatska, (pre)skupa Njemačka

I Europska unija i sugovornici DW-a su uvjereni kako samo zajedničko, europsko tržište može stabilizirati, a onda i spustiti cijenu električne energije. EU zato kroz  Transeuropsku mreže za energiju pomaže planiranju i realizaciju prekogranične energetske infrastrukture, a za Mathiasa Miera su najveći problem lokalne cijene koje onda odražavaju neravnotežu ponude i potražnje.

Conall Heussaff ukazuje i na notornu činjenicu drastično različitih cijena električne energije po Europi: trenutačno je najskuplje u Njemačkoj gdje kWh košta 39,5 centi, u Europskoj uniji je struja najjeftinija u Mađarskoj sa samo 10,9 centi za kWh. Po njemu, neke zemlje „imaju sreću“ što imaju obnovljivih izvora poput vjetra, sunca ili hidroenergije, ali povoljna cijena energije je ključna za konkurentnost čitave Europe.

I on vidi rješenje samo u boljoj povezanosti: poticati fleksibilnost u potražnji, bolju europsku koordinaciju za prekogranična ulaganja i više fizičkih veza između zemalja radi dijeljenja energetskih resursa. To svakako odgovara Njemačkoj gdje je kWh bitno skuplji i od europskog prosjeka s 28,9 centi. No, kao što smo čuli iz ministarstava u Švedskoj (24,3 centa za kWh) i pogotovo Norveške (19,9 centi za kWh), tamo nije osobito rašireno uvjerenje kako bi za jeftiniju struju u Njemačkoj onda tamošnji potrošači trebali posegnuti dublje u džep.

Hrvatska je, po informacijama ureda Eurostat iz studenog ove godine, među najpovoljnijim državama Europe sa samo 14,7 centi za kWh za domaćinstva i ta je cijena izuzetno stabilna jer se od 2015 praktično nije promijenila – u Nizozemskoj se cijena u tom razdoblju doslovce udvostručila, sa 13,5 na 27 centi po kWh.

No, velike su razlike i u cijenama električne energije za industriju – i osobito to smeta Švedskoj i Norveškoj koje su po tome među najjeftinijima u Europi (9,4 i 8,8 centi za kWh). A Njemačka tu čak nije najskuplja na kontinentu: dok kućanstva plaćaju 39,5 centi, industrija plaća 23,3 centa, ali u Irskoj firme kilovat-sat košta 25,6 centi. Naravno, dok ne nastupi Dunkelflaute – onda je sve moguće.