Jesu li jugonostalgičari u pravu? Je li prije zaista bilo bolje?

Jesu li jugonostalgičari u pravu? Je li prije zaista bilo bolje?
Foto: FaH

AL SE nekad dobro jelo! Djeca su u mom djetinjstvu bila puno poslušnija i pristojnija. Nekada su svi mogli na more, a danas samo malobrojni, bogati. Nekad su se djeca igrala u prirodi i parkovima, a danas samo sjede za računalima i mobitelima.

Zvuči vam poznato? Ovakva se razmišljanja nazivaju nostalgijom. 

Nostalgija za dobrim, starim vremenima stara je koliko i čovječanstvo. Uvjerenje da je prošlost bila bolja od sadašnjosti bilo je uobičajeno još u staroj Grčoj. Ideje o minulim zlatnim vremenima i uzvišenosti predaka kao i o tome da se stvari s vremenom zapravo pogoršavaju, a ne poboljšavaju, nalazimo u brojnim antičkim tekstovima od najranijih Homerovih i Heziodovih do kasnijih Tukididovih, Izokratovih i Demostenovih.

Percepciju o inverznom tijeku povijesti nalazimo i u brojnim drugim starim spisima i mitologijama, primjerice, u indijskoj u kojoj je svako sljedeće doba u ciklusu od četiri po svemu lošije od prijašnjeg kako duhovno, tako i materijalno.

Jedno istraživanje portala MojeVrijeme.hr iz 2015. pokazalo je da čak 82 posto hrvatskih ispitanika s ozbiljnim iskustvom života u SFRJ misli da se u SFRJ živjelo bolje, te da bi čak 74 posto moglo, pod određenim uvjetima, ponovno živjeti u jednopartijskom sustavu, ako bi živjeli u blagostanju. Slične rezultate pokazalo je i istraživanje Indexa iz 2017. u kojem je čak 71 posto ispitanika, od ukupno 34.000 odgovorilo da je u SFRJ bilo bolje.

Sadašnjost je bolja od prošlosti

Takve nostalgične ideje, naravno, nisu baš točne, osobito ne ako se gledaju svi egzaktni parametri kroz duža razdoblja. One se s jedne strane temelje na selektivnom pamćenju – na sklonosti da se sjećamo najljepših trenutaka i zaboravljamo loše, osim onih najtraumatičnijih, te na tjeskobi od sadašnjosti i budućnosti, kako na osobnom planu, tako i na globalnom.

Realnost je, generalno gledano, drugačija. Podaci prilično jasno pokazuju da je svijet danas bolje mjesto nego što je bio prije nekoliko desetljeća ili stoljeća.

Ljudi su još nedavno živjeli mnogo kraće nego danas. Očekivano trajanje života prilikom rođenja do početka 20. stoljeća u prosjeku u svijetu bilo je 30-ak godina, a u razvijenim zemljama nešto preko 40 (graf dolje). Danas je u razvijenim zemljama preko 80.


U SAD-u su ljudi krajem 19. stoljeća prosječno radili oko 60 sati tjedno. Danas je prosjek pao na 33, a u Francuskoj, Nizozemskoj i Njemačkoj ispod 30 (graf dolje).
U predindustrijskom razdoblju djeca gotovo da nisu imala djetinjstvo. Uglavnom su ravnopravno s odraslima počinjala raditi već s 13 godina, a nerijetko i ranije.

Još početkom devedesetih u svijetu je oko milijardu ljudi bilo gladno, što znači da je svaka peta osoba bila pothranjena. Prema podacima UN-a iz 2015. samo u zadnjih u 25 godina taj broj smanjen je za 216 milijuna unatoč porastu populacije za oko 83 milijuna godišnje. Danas je svaka deveta osoba gladna. 

Broj ubojstava u zapadnoj Europi postojano pada već stoljećima i trenutno je na povijesnom minimumu. S nekim oscilacijama u 20. stoljeću, smanjuje se i u SAD-u, unatoč nekim specifičnim problemima te zemlje (graf dolje).

U svijetu je još 1960-ih gotovo 50 % ljudi bilo nepismeno. Danas ih je oko 10 %.

Ovu listu mogli bismo nastaviti sličnim statistikama za dostupnost vode, sanitarnih uvjeta, telefona, automobila, kuća, televizora, grijanja, ljudskih prava itd.

 


Drugim riječima, ako bismo trebali odlučiti u kojem bismo se vremenu željeli roditi, pod tzv. velom neznanja - ne znajući hoćemo li se roditi kao muškarci, žene ili LGBT osobe, u siromašnoj ili bogatoj obitelji, kao zdravi ili bolesni, kao bijelci ili crnci itd., logičan zaključak bio bi da nam je svakako najpametnije odlučiti se za sadašnjost.

Je li jugonostalgija opravdana?

Naravno, napredak nije baš svuda i uvijek jednak i postojan. Primjerice, nije baš tako očigledan u hrvatskim statistikama posljednjih desetljeća jer je Hrvatska vrlo loše prošla kroz tranziciju. Stvari postaju posebno komplicirane kada današnju Hrvatsku uspoređujemo s kasnim 70-ima, najboljim godinama u SFRJ (u 80-ima je nastupila kriza). Naime, neki izračuni ekonomista pokazuju da se s prosječnom plaćom 1978. u Hrvatskoj moglo kupiti više nego s prosječnom plaćom 2016. Barem kada je riječ o osnovnoj potrošačkoj košarici. Možda se isto ne bi moglo reći za tehničke uređaje koji su od tada drastično pojeftinili. Ako usto Hrvatsku uspoređujemo s drugim zemljama koje su mnogo bolje prošle tranziciju pa još uzmemo u obzir povećanje razlika i nesigurnosti, čini se da ima razloga za nostalgiju. No, gledano kroz duža razdoblja, osobito od 100 i više godina, podaci govore da čak i Hrvati danas u prosjeku žive bolje i duže.

Jasno je da u svijetu nije sve samo ružićasto, da stvari ne idu u svim aspektima samo nabolje. Postoje i vrlo ozbiljni globalni problemi poput još uvijek neriješene gladi, epidemija, klimatskih promjena, zagađenja, masovnog izumiranja životinja, uništavanja staništa itd. No istovremeno danas imamo i najkvalitetnija znanja i oruđa kojima te probleme možemo jasnije no ikada vidjeti i rješavati. Ljudi su također generalno spremniji no ikada nešto ozbiljno poduzeti.

Unatoč tome, sve ljude, posvuda, redovno, u prosjeku jednom tjedno hvata neki oblik nostalgije za dobrim starim vremenima. Zašto je to tako i je li nostalgija loša? Čini li nas ona pesimističnima i nesretnima ili je pozitivna? Postoje li loša i dobra nostalgija? Što o tome kaže znanost?

Od bolesti do prednosti

Termin nostalgija koji je danas raširen u mnogim jezicima skovao je njemački liječnik Johannes Hofer 1688. godine za potrebe tumačenja i dijagnosticiranja tuge kod švicarskih vojnih plaćenika koji su se dugo borili daleko od kuće. Sastoji se od korijena dvije grčke riječi - nósto, što znači povratak kući i álgos, što znači bol. Hofer je nostalgiju smatrao psihičkim poremećajem, a vjerovao je da su je mogle uzrokovati ranije ozljede sluha i mozga snažnom bukom zvona alpskih krava.

No brojna kasnija istraživanja pokazala su da nostalgija ima dva lica, da je u biti češće pozitivna i korisna te da je čak možda imala neke evolucijske prednosti.

Nostalgija podrazumijeva sentimentalna sjećanja na idealizirane verzije osobne povijesti, sjećanja na bliske ljude, ljubavi i prijatelje, na događaje poput rođendana ili putovanja i prizore poput lijepih krajolika. Iako se uglavnom povezuje sa starenjem, neka istraživanja pokazuju da je mogu osjećati čak i djeca od osam godina. Ipak, najuobičajenija je u prijelaznim razdobljima u životu, osobito kod tinejdžera koji se pokušavaju nositi s velikim prekretnicama koje su pred njima i kod starijih od 50 godina koji promišljaju svoje živote i ostvarenja. Najčešće je mogu pobuditi glazba i osjeti poput mirisa i dodira koji se dijelom obrađuju u amigdali, centru u mozgu za emocije.

Brojna novija istraživanja nostalgije provedena su na University of Southampton u Velikoj Britaniji. Constantine Sedikides i njegovi suradnici na sveučilištu razvili su čak oruđe za mjerenje razina nostalgije nazvano Southampton Nostalgia Scale koje se koristi u psihološkim testiranjima širom svijeta. Ta istraživanja uvelike su promijenila percepciju nostalgije.

Clay Routledge, profesor psihologije na North Dakota State University, u 2012. proveo je zajedno s kolegama istraživanje koje je utvrdilo da nostalgija ljudima omogućuje da svoja iskustva povežu sa životima u sadašnjosti i na taj način pronađu više smisla u životu. Prema rezultatima objavljenim u časopisu Memory, ona može poboljšati raspoloženje i smanjiti stres, povećati osjećaj veće društvene povezanosti, pojačati osjećaj voljenosti te osjećaj društvene podrške kod usamljenih.

Evolucijska korist od nostalgije?

Jedno istraživanje koje je tim sa Southamptona proveo i objavio u časopisu Emotion otkrilo je da je nostalgija možda mogla predstavljati određenu evolucijsku prednost.

Naime, u njemu su znanstvenici utvrdili da hladnoća potiče nostalgična razmišljanja te da ona smanjuju osjećaj neugode zbog niskih temperatura. Također je utvrđeno da su ljudi češće nostalgični kada im je hladno. To je vjerojatno jedan od razloga zbog čega su ljudi nostalgičniji zimi. U tom smislu nostalgija je mogla olakšavati toleriranje neugodnih stanja i poticati optimizam u teškim situacijama.

No evolucijski psiholog Igor Mikloušić iz Instituta Ivo Pilar smatra da je ta teza još uvijek nova te da tek treba vidjeti može li se potvrditi

„I prije nego što su se navedena istraživanja počela baviti pitanjima nostalgije, postojala su slična istraživanja o pozitivnoj pristranosti našeg pamćenja“, kaže Mikloušić.

„Nova istraživanja na temu nostalgije pokazala su da nas dosjećanje gorko-slatkih emocija iz prošlosti mijenja u sadašnjosti, da nam daje smisao i svojevrsnu snagu. Ovo se dobro naslanja na istraživanja evolucije religije koja su utvrdila da nas dosjećanje raznih rituala, ali i teških trenutaka poput rata veže za našu grupu. Drugim riječima i sjećanje na teške trenutke ima određene prednosti. Konkretni zaključci o evolucijskoj koristi nostalgije još će morati pričekati. Cijelu stvar treba prvo dobro definirati i dokumentirati, no hipoteze su za sada dosta zamljive.“

Loša i dobra nostalgija

Svetlana Boym, profesorica na Harvardu, u svojoj knjizi 'Budućnost nostalgije' identificira dvije ključne vrste nostalgije – jednu naziva restorativnom, a drugu refleksivnom.
 
Prema njezinoj tezi, koju, među ostalima, predstavlja časopis Psychology Today, restorativna uključuje želju i nastojanje da se izgubljeni dom obnovi. Drugim riječima, osoba želi rekreirati i oživjeti posebne trenutke iz povijesti. Ona nas, primjerice, može potaknuti da usred noći ustanemo kako bismo nazvali bivšu ljubav nakon što smo na radiju čuli 'našu pjesmu'. Ona je sličnija izvornoj Hoferovoj ideji o nostalgiji kao psihičkom poremećaju jer može biti izvor tuge i tjeskobe.

S druge strane refleksivna nostalgija prihvaća činjenicu da je povijest - povijest te više ide za prepuštanjem uživanjima u osjećajima koje je probudila. To prihvaćanje neobnovljivosti omogućuje određenu estetsku distancu koja nam pruža priliku da u sjećanjima uživamo kao u dobrom filmu ili knjizi. Takva će nas nostalgija, pokrenuta 'našom pjesmom', potaknuti da posegnemo za starim fotografijama ili snimkama, ali ne i za telefonom. Ona će nam pružiti zadovoljstvo, a ne osjećaj tuge koji će nastati kada shvatimo da je uzaludno pokušavati obnoviti posebne trenutke iz prošlosti. Refleksivna nostalgija omogućuje nam da s distance uživamo u dragocjenim sjećanjima bez opasnosti da ćemo zapasti u melankoliju ili psihozu.
 
Boym stoga ističe da razlika između dobre i loše nostalgije nema puno veze sa sadržajem naših sjećanja, već s našim očekivanjima od oživljenih uspomena.
Kako biti zdravo nostalgičan?

Psihologinja Nataša Jokić Begić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu kaže da je vremenska perspektiva u psihologiji relativno nov konstrukt koji u zadnje vrijeme privlači istraživačku pažnju.
 
„Radi se o osobnom, često nesvjesnom stavu prema vremenu, odnosno o percepciji vlastitih životnih iskustava kao kontinuiranog toka pri čemu ih pojedinac stavlja u kognitivne okvire koji daju red, koherentnost i značenje tim iskustvima“, kaže Jokić Begić.

„Ovi kognitivni okviri koriste se u kodiranju, pohranjivanju i dozivanju doživljenih događaja, kao i u formiranju očekivanja, ciljeva, nepredviđenih situacija i imaginarnih scenarija.“

Prema toj ideji idealan mentalni okvir uključuje tzv. balansiranu vremensku perspektivu koja pojedincu dozvoljava fleksibilno izmjenjivanje vremenskih okvira između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti ovisno o situacijskim zahtjevima.

„Višestruko je dokazano da za dobro mentalno zdravlje treba dominirati orijentacija ka sadašnjosti uz pozitivnu orijentaciju prema osobnoj prošlosti i očekivanje dobre budućnosti. Ili pojednostavljeno, trebamo živjeti u sadašnjosti, prošlosti se sjećati realistično ali u pozitivnom afektivnom tonu, te očekivati da ćemo se uspješno izboriti sa svime što nas čeka u budućnosti. Ako se ulovimo da pretjerano prebiremo po prošlosti, bilo na pozitivan, a još gore na negativan način, tada se treba sjetiti da je sadašnjost već sutra prošlost i da jedino što ima smisla raditi jest pobrinuti se da sutra ne žalimo za onim što smo danas radili. Ako se pak ulovimo da smo pretjerano u budućnosti, treba se sjetiti da budućnost počinje sada, te se ponovno orijentirati na ono što možemo učiniti sada kako bi sutra bilo bolje. Ljudi, u pravilu, sasvim spontano zauzimaju takvu balansiranu vremensku perspektivu, iako ima pojedinaca koji razvijaju tzv. vremenske pristranosti. Oni koji su stalno u prošlosti, počesto su depresivni, a oni koji su pretjerano u budućnosti nerijetko su tjeskobni. Nije dobro biti ni samo u sadašnjosti, jer će nas to učiniti neopreznima ili pak pretjertano fatalističkima. Balansirana vremenska perspektiva je psihički i fizički najzdravija za pojedinca i optimalna za njegovo društveno funkcioniranje“, poručuje Jokić Begić.

Drugim riječima, ako vaša nostalgična razmišljanja nisu neurotične vrste, odnosno ako nisu restorativna, već su refleksivna i pružaju vam ugodu, nema ništa loše u sentimentalnim prisjećanjima par puta tjedno. Naprotiv.
 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara