Jordan Peterson i Slavoj Žižek: Debata stoljeća ili precijenjeni show?

Jordan Peterson i Slavoj Žižek: Debata stoljeća ili precijenjeni show?
Screenshot: YouTube

DEBATA stoljeća, kako su je neki nazvali, između slovenskog filozofa Slavoja Žižeka i kanadskog psihologa Jordana Petersona održana je noćas. Osim tri tisuće ljudi u dvorani u Torontu, debatu su uživo gledali vjerojatno milijuni ljudi diljem svijeta na internetu, unatoč cijeni od 15 dolara za live stream.

>> Kapitalizam vs. marksizam: Večeras nas čeka velika debata Petersona i Žižeka

Možda i najveći problem debate postao je jasan i prije nego što je počela - njen format koji je umanjio priliku za žustru polemiku dvaju izrazito britkih umova. Uvodna izlaganja trajala su po čak 30 minuta, nakon čega je slijedila samo jedna replika od po 10 minuta za svakoga, a tek na kraju rasprava uz moderatora.

Peterson je na početku svog izlaganja dao do znanja da je pristupio ovoj temi na prilično doslovan način: budući da je (jedna od) tema debate marksizam, on se pripremio kritički iščitavajući Komunistički manifest Karla Marxa i Friedricha Engelsa. Svoje je uvodno izlaganje iskoristio da raščani ovu 170 godina staru knjigu i demontira ideje koje su rodonačelnici komunizma iznijeli u njoj. Da, u tome je manje-više uspio, ali čitav posao čini se pomalo izlišnim - ili bi barem bio izlišan kad toliki broj intelektualaca ne bi i dalje uzimao Marxove ideje zdravo za gotovo.

Peterson se obrušio na Marxov Komunistički manifest

“Rijetko sam pročitao traktat koji je napravio toliko konceptualnih pogrešaka po rečenici”, započeo je Peterson, naglašavajući važnost kritičkog mišljenja i analiziranja ideja pri iščitavanju ovakvih tekstova i nastavio s demontiranjem “nepouzdanih” postulata od kojih Marx i Engels polaze.

Povijest se ne može gledati kao puka klasna borba; hijerarhija i nejednakost su stariji od kapitalizma i samog čovječanstva; glavna prijetnja ljudima je priroda, ne društveni ustroj; u hijerarhiji se ne penjemo samo izrabljivanjem drugih; binarna podjela na “dobar” proletarijat i “lošu”  buržoaziju vrlo je neodređena i podložna manipulacijama; koncept diktature proletarijata je recept za katastrofu; kapitalisti također obavljaju bitan rad, a profit nije a priori negativan - naprotiv, u nekim je aspektima nužan; a Marx i marksisti sami priznaju da 'nikad u povijesti svijeta nije postojao sustav proizvodnje koji je bio tako učinkovit u proizvodnji dobara kao kapitalizam' - ali ipak misle da mogu bolje od toga. Marx jednostavno nije promislio do kraja svoju ekonomsku teoriju, iako je otvoreno zagovarao nasilnu revoluciju, zaključio je Peterson.

“Nije očito, ni izbliza, da slobodnotržišne ekonomije Zapada imaju više nejednakosti nego manje slobodne ekonomije u ostatku svijeta. A jedna stvar koju možete reći o kapitalizmu je da, iako proizvodi nejednakost, također proizvodi bogatstvo. A svi drugi sustavi to ne rade. Samo proizvode nejednakost”, poentirao je Peterson, vičući kao da to pokušava utuviti u glavu tvrdoglavim marksistima. Za kraj je to potkrijepio s nekoliko nedvosmislenih statistika o ekonomskom rastu i smanjivanju siromaštva.

Žižekovo uvodno izlaganje otišlo je pak u potpuno drugom smjeru, što je za njega možda bilo i bolje, s obzirom na to da bi na ovako razornu argumentaciju bilo teško odgovoriti. Umjesto toga, počeo je pomirljivo, objašnjavajući kako njih dvojica imaju nešto zajedničko - obojica su zadnjih godina na udaru lijevih liberala. Čitajući s papira pripremljeno predavanje (dok se Peterson služio laptopom), povezao je sreću, kapitalizam i marksizam na primjeru Kine.

Žižek pričao o opasnostima kapitalizma - ali ne i o marksizmu

Kako je Kina izvukla stotine milijuna svojih građana iz siromaštva u srednju klasu? Tako što je kombinirala“ dvije fundamentalne tendencije modernosti” protiv kojih se ljevica 20. stoljeća navodno borila: “vladavinu kapitala sa svojim agresivnim tržišnim natjecanjem i autoritarnu birokratsku moć države”. No nakon toga se fokusirao na “problematične” koncepte sreće, jednakosti i slobode, naizmjenično ispaljujući retoričke hice u Petersonovom smjeru s davanjem i dajući mu za pravo.

“Moramo pronaći neki svrhoviti cilj iznad puke borbe za ugodnim preživljavanjem”, rekao je Žižek, potvrđujući još jednom da njegova ideološka pozicija nije toliko nepomirljiva s Petersonovom. Obojica na svoj način nastupaju protiv, u nedostatku boljeg termina, vulgarnog liberalizma i hedonizma koji vide kao slijepu ulicu. Ali modernost, prema Žižeku, znači da “se ne možemo jednostavno referirati na nepropitivi autoritet da nam dodijeli misiju ili zadaću”.

Iako su uvidi koje je iznio bili, kao i uvijek u njegovim nastupima, zanimljivi i oštroumni, nisu imali previše veze s obranom marksizma koju smo od njega, u skladu s temom debate, očekivali. Razočarenje je tim veće što su ideje i argumenti koje je iznio već poznati onima koji su imalo pratili njegove članke i predavanja posljednjih godina.  

“Čuo sam kritiku kapitalizma, ali nisam čuo obranu marksizma”, mogao je kasnije samo zaključiti Peterson, dodavši kako sam ne smatra kapitalizam, već širu osobnu odgovornost, ključnim rješenjem za društvena zla.

Žižek je ipak, još jednom, potvrdio da je kao filozof i javni intelektualac prije svega branitelj nedovršenog projekta modernosti i ljudske emancipacije koja je započela s Francuskom revolucijom - a tek onda, i to u vrlo specifičnom smislu, marksist. Čak je i marksistički poziv za dokidanjem kapitalizma zamijenio apelom za njegovu regulaciju i ograničenje tržišta kako bi se spriječila katastrofa. "Vi ste čudan marksist za raspravu", primijetio je kasnije Peterson. S punim pravom.

Žižek i Peterson slažu se oko licemjerja političke korektnosti

Uostalom Žižekove tvrdnje da “bijeli multikulturalni liberali utjelovljuju laž politike identiteta” i da “rješenje nije da zapadne zemlje prime sve imigrante, već da nekako promijene situaciju koja stvara masovne valove imigracije” Peterson bi vjerojatno bez oklijevanja potpisao.

No Žižek ne bi bio Žižek da odmah nije podbo i populiste i nacionaliste koji zamišljaju društvo kao “harmoničnu cjelinu” i kojem stoga treba “vanjski uljez” - konkretno, imigranti - “kako bi objasnio podjele i antagonizme u društvu”. Na isti način predstavljaju moralnu degradaciju društva kao proizvod “zavjere kulturalnih marksista” - što sigurno nije promaklo Petersonu, kojem su “kulturalni marksisti” omiljena meta. Naravno, ništa nije moglo proći bez spominjanja Hitlera i usporedbe njegovog antisemitizma s desničarskom teorijom o kulturalnom marksizmu.

“Sloboda i odgovornost bole. Zahtijevaju napor... Nismo spontano slobodni”, zaključio je u svom hegelijanskom stilu Žižek. A onda se okomio na posebno kontroverznu Petersonovu tezu koja je već postala izvor bezbrojnih memova - njegove usporedbe hijerarhijskog društvenog ustroja među ljudima s hijerarhijom koja vlada među jastozima. Unatoč milijunima godina evolucije koji nas dijele, tvrdi Peterson, ta hijerarhija ima u suštini jednaki neurološki temelj, što pobija teorije o čovjeku kao “praznoj ploči” i kapitalizmu i patrijarhatu kao pravim izvorima nejednakosti. No iako jastozi imaju hijerarhiju, nemaju autoritet u onom smislu koji je za ljudsko društvo od vitalnog značaja.

Komunizma se Žižek dotaknuo tek ovlaš, na kraju svog izlaganja. “Zašto se i dalje držim ovog prokletog imena, kada znam kako je komunistički projekt u 20. stoljeću propao”, zapitao se retorički. Njegov odgovor je da kapitalizam u sebi nosi antagonizme zbog kojih naprosto nije održiv a koji se tiču našeg zajedničkog dobra: ekološku prijetnju, posljedice biogenetske tehnologiji i nove oblike aparthejda.

Posebno zanimljiv trenutak u naknadnoj raspravi bio je onaj u kojem je Žižek izravno suočio Petersona s njegovom tvrdnjom da "postmoderni neomarksisti" dominiraju zapadnim sveučilištima. "Dajte mi neka imena, gdje su ti marksisti ovdje?" pitao ga je Žižek, inzistirajući da su zagovornici "hiper-moralizirajuće" političke korektnosti ustvari suprotstavljeni marksistima. Peterson nije imao direktan odgovor, ali je zato izložio prilično uvjerljiv argument o zamjeni postmodernizma marksizmom kao "magičarskom triku koji je zamijenio ideju potlačenosti proletarijata od strane buržoazije idejom da jedna identitetsk a grupa tlači drugu".

Debata nije ispunila očekivanja - ali nije bila ni promašaj

Publika je od početka debate, očito podijeljena na dva filozofska fan-kluba, napola komičnim, a napola iritantnim entuzijazmom podržavala svog favorita. No jedan od posebno upečatljivih trenutaka debate bio je onaj u kojem je Petersonovo upozorenje na Marxovo zagovaranje “krvavo nasilne revolucije i rušenja svih postojećih društvenih struktura” naišlo na oduševljeno klicanje nekolicine posebno fanatičnih komunista iz publike. Šokirani Peterson je na to ostao bez teksta i samo ih nijemo prostrijelio zgađenim pogledom. Prema Žižeku je, doduše, bio mnogo ljubazniji, a ta su ljubaznost i uvažavanje bili obostrani, možda na razočaranje navijački nastrojenih gledatelja.

Sve u svemu, teško se oteti određenom osjećaju razočaranja. I Peterson i Žižek kao da su, iz različitih razloga, došli na raspravu nespremni za međusobno sučeljavanje. U određenom smislu naprosto nisu dovoljno upoznati s radom sugovornika - pogotovo Peterson, i skakali su, pomalo besciljno, s teme na teme - pogotovo Žižek. S druge strane, u određenim se pitanjima jednostavno previše slažu da bi debata zadovoljila visoka očekivanja. Iz istih je razloga teško, a vjerojatno i besmisleno, reći tko je "pobijedio" u ovoj debati, iako je Peterson bio daleko uvjerljiviji u svojoj obrani kapitalizma.

No bilo bi ne samo cinično, već i pogrešno reći da je debata ove dvojice intelektualnih zvijezda bila uzaludna. Kao što je moderator debate rekao na početku: “Malo je toga danas hitnije nego ikad, u vrijeme stranačke odanosti i degradiranog građanskog diskursa, nego pravo razmišljanje o teškim pitanjima". Unatoč tome što je njihova debata mogla biti kvalitetnija, i Peterson i Žižek pokazali su da tu misiju zaista shvaćaju ozbiljno i da obojica imaju što reći o gorućim problemima suvremenog društva. Svaki iz svoje pozicije, obojica s priličnom dozom pesimizma. A neviđena fama oko njihove debate pokazala je da postoji ozbiljan, možda nikad veći apetit za intelektualnim dijalogom i debatom. Da je to dobra stvar, trebali bi priznati i oni koji smatraju da su Peterson i/ili Žižek obični šarlatani, a ne velikani suvremene misli. 

 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara