KADA vam na izborima u Teksasu pobijedi demokrat, to vam je kao da gradonačelnik Imotskog postane uljuđeni metroseksualac iz stranke zelenih. Ukratko, to znači da je netko, da prostite, politički debelo zajebao stvar.

>> Razvoj događaja pratite na Indexu

Galerija

"It's the economy, stupid", poznata poruka iz Clintonove kampanje 1992., nastala je kao interni podsjetnik njegova stratega Jamesa Carvillea da se usredotoče na ekonomiju. Clintonovu protivniku, predsjedniku Georgeu Bushu starijem, ni pobjeda u Zaljevskom ratu i oslobođenje Kuvajta uz mandat Vijeća sigurnosti UN-a nisu osigurali novi mandat.

Prosječan Amerikanac gleda cijenu jaja, benzina, grijanja i stanovanja, dakle sve one parametre koji ne govore jesmo li lijevo ili desno, nego odgovaraju na jednostavno pitanje: "Kako živimo ja i moja obitelj?" Donald Trump i republikanci obećali su bolji život, koji nije stigao. Sada su dobili biračku ocjenu ispunjenja tog obećanja. I poraženi su do razine sramote.

Možete li s 80 godina uopće voditi najveću svjetsku silu?

Trump je, ponovno nakon Bidena, otvorio pitanje koliko je razumno upravljanje najvećom svjetskom silom povjeravati čovjeku od osamdeset godina. Američki predsjednik vodi izvršnu vlast, vrhovni je zapovjednik i mora donositi teške odluke pod golemim pritiskom. Često nekoliko puta dnevno. Često i noću, jer svjetska politika ne prati radno vrijeme u Washingtonu. Biologija pritom ne daje izuzeće za izborne pobjednike.

To nije život njemačkog ili talijanskog predsjednika, s protokolarnim obvezama i povremenim, ali važnim ustavnim intervencijama u političkim krizama, gdje sijeda glava može pomoći. Američki predsjednik operativno upravlja državom svakoga dana. To vrijedi jednako za Bidena, Trumpa i bilo koga trećeg.

Desni populizam - puno zuji, malo meda daje

Glavno je pitanje nešto drugo: desni populizam mnogo je uspješniji u osvajanju vlasti nego u rješavanju problema zbog kojih je tu vlast osvojio. Vidjelo se to kod Brexita, a vidi se i ovdje. Lako je obećati da će nakon obračuna s Bruxellesom, migrantima ili globalistima čovjek živjeti bolje. Teže je to obećanje pretvoriti u veću kupovnu moć i dostupniji stan.

Namjerno govorimo o desnom populizmu, jer ovo sigurno nije nastavak politike Ronalda Reagana ili Margaret Thatcher. Ovo zadnjih godina nema veze s klasičnim konzervativcima.

Gdje je suština problema? Na X-u sam pročitao priču, ne znam je li baš svaki detalj istinit, ali mnogima će biti poznata. Mali američki grad, jedna velika tvornica. Đakovo, Novska, Slavonski Brod ili Šibenik, prepoznat ćete već nešto svoje.

Otac radi u tvornici, sin ide u školu, subotom se pokosi trava, nedjeljom zove na roštilj. Nije bogatstvo, ali znaš od čega živiš i čemu se možeš nadati. Tvornica proizvodi bijelu tehniku. Otac planira raditi do šezdeset pete, puniti mirovinski račun 401(k), pa na Floridu. Nakon četrdeset godina rada sjediti na suncu i pustiti druge da ustaju na budilicu.

Onda se tvornica zatvorila. Perilice se jeftinije proizvode u Meksiku. Njemu je pedeset sedam: za mirovinu mlad, za novi početak star. U gradu su ostale trgovina i benzinska, a do mirovine treba od nečega živjeti. Nije to Europa pa da stiže pomoć za nezaposlene možda i koju godinu. Ljudi odlaze, cijene nekretnina padaju. Kuća pred kojom se ponosno kosila trava i vikendom roštiljalo sada vrijedi sitniš.

Možeš lagati, ali ne predugo

I dođe Trump. Kaže: "Vratit ćemo tvornice, proizvodnju, posao." Pa naravno da je glasao za njega. I on i cijela obitelj. Što će glasati za racionalnog demokrata koji govori o globalnoj trgovini i predlaže da se s pedeset sedam prekvalificira u event managera? Trump mu je barem rekao da njegovo znanje još vrijedi. Da nije postao višak. Dao mu je vrijednost kao čovjeku.

Samo što tvornica nije došla. A kako će netko planirati pogon za sljedećih trideset godina ako svako jutro mora provjeravati kakve je predsjednik danas zamislio carine? Društvene mreže naučile su nas da je sve dostupno isti čas. A tako to u proizvodnji jednostavno ne ide.

Tisuće je takvih. Njima se nema smisla sprdati. Čovjek je htio svoj posao i mirnu starost. Samo mu je desni populizam prešutio da povratak tvornice ne znači i povratak njegova života.

Potpuno besmisleni ratovi

A onda su došli Trumpovi ekonomski i drugi ratovi. Od sukoba s Kanadom, zemljom toliko bliskom SAD-u da bi još jučer njezino približavanje Europskoj uniji bilo materijal za knjigu alternativne povijesti, preko vojnih akcija poput rata s Iranom nakon kojih ostaje pitanje što se zapravo htjelo postići.

Saveznike je usput vrijeđao, prijetio im i dovodio u pitanje odnose građene desetljećima. Nisu svi zbog toga prestali biti saveznici, ali dobili su razlog da razmišljaju koliko se još mogu osloniti na Ameriku i od koga će sada naručivati oružje (tu smo opet kod tvornica i radnih mjesta!).

Na kraju taj račun dođe i čovjeku koji čeka povratak tvornice. Obećali su mu sigurniji život, a sada nema ni za platiti naftu za kamion kojim je mislio do drugog grada. Tamo je postojala tvornica koja je planirala novi pogon, istina ne perilica nego vojne opreme. Ali ako naručitelji zaključe da je primjerice Švedska pouzdaniji dobavljač, ništa ni od tog posla.

Kad populizam dođe na naplatu

Ono što se dogodilo Trumpu tipična je priča desnog populizma. Govoriš protiv globalizacije preko iPhonea na 5G mreži, protiv imigracije dok ti nedostaju ljudi za polja i gradilišta, a o obiteljskim vrijednostima držiš predavanja uz treću suprugu.

Sve to može proći na skupu, gdje tvoji plješću, i na društvenoj mreži, gdje se broje pregledi, lajkovi i "Super, predsjedniče!". U upravljanju državom ipak se traži nešto više.

Naravno da problemi postoje. Ljudi imaju pravo tražiti uređenu imigracijsku politiku, sigurne ulice i gospodarstvo u kojemu se pristojno živi od rada. Ali Trump, Nigel Farage i slični nisu u stanju to ostvariti. Puno priče na TikToku i X-u neće izgraditi tvornicu, osposobiti radnika za rad s robotima i umjetnom inteligencijom, niti učiniti stan dostupnijim.

Trumpov reality show je gotov, pojavio se konobar s računom

Ovo što smo gledali posljednjih godina prečesto je bio reality show pod zastavom desnice, jeftini populizam za glas i lajk. Samo što je sada došao konobar s računom.

Pa, dragi konzervativci, vratite nam političare s uvjerenjima, Reagana i Thatchericu. Imali su i oni svojih mana, ali su provodili politike u koje su vjerovali, umjesto da svaki dan proizvode novi skandal. Da možemo reći: "Ne slažemo se u svemu, ali ovi imaju ideja i znaju upravljati državom."

A tu se vraćamo u 1992. godinu: "It's the economy, stupid!" Vrijedi i za lijeve i za desne.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala