"Kad ministrica Dropulić kaže da mrtvi Vranjičani nisu njena krivica, to nije potpuno točno"

"SVAKE godine kada registriram auto, između ostalog, platim i naknadu za onečišćenje. Dakle, moje auto je mali onečišćivač i ja dajem novac koji završi u Fondu za zaštitu okoliša.
U Republici Hrvatskog vrijedi osnovno ekološko načelo. Tvornica poput Salonita je veliki onečišćivač i zakonom je propisano da plati fondu mnogo više od moga auta. Umjesto toga, Fond zaboravlja ovo načelo i Salonitu (privatnoj tvrtci u stečaju), doznačuje značajna sredstva", kaže Lovre Grgić iz udruge Barbarinac.

Smatra da je golem uspjeh što su čelni ljudi ključnih institucija (ministarstvo, fond...) napokon priznali koliko je azbest kancerogen i smrtonosan, dok su prije govorili da je "samo malo štetan".

Nadalje navodi kako su kao glavni problem naveli 8000 tona ilegalno odloženog azbesta koji se nalazio u krugu tvornice na otvorenom dvije godine.

"Velik je uspjeh konačno priznati vlastite pogreške. Naime, nije moja baka dopustila da se tamo azbest odlaže dvije godine, već je to učinilo ministarstvo zaštite okoliša, uz blagoslov lokalnih inspekcija te fonda koji nikad nije kaznio Salonit. Sasvim suprotno, pred Vijećem stručnjaka MOR-a u ženevi 2006., predstavnici Vlade govore kako je azbestni otpad u zatvorenim halama te da kao takav ne predstavlja opasnost za zdravlje", navodi.

Komunistička vlast bivše države skrivala podatke o oboljelima

1963. u Hrvatskoj je, podsjeća, dijagnosticiran prvi slučaj azbestoze: "Može se razumjeti kako do tada ljudi nisu bili svjesni opasnosti. Može se dakle razumjeti i nastavak proizvodnje jer je komunistička vlast bivše države skrivala podatke o oboljelima".

Malo je teže, nastavlja, razumjeti nastavak proizvodnje od 90-te pa do kraja 2006. Slovenci su se  tada (1991.) odrekli svoje jedine tvornice koja je koristila azbest.

"U redu, bio je rat. Nakon rata užasna privatizacija i trebalo je vremena da profunkcioniraju pojedine državne institucije (pravnu državu još uvijek čekamo). Ali potpuno je neshvatljiva odluka hrvatske vlade iz 2005. godine. Tada je, naime, trebala stupiti zakonska zabrana rada s azbestom i to nakon pritiska od strane udruga civilnog društva", kaže.

Dozvoliti ilegalnu proizvodnju 20 mjeseci nakon što je to zakonom zabranjeno (2005.) bilo je, navodi Grgić, suludo - jer je Salonit proizvodio zabranjene proizvode koje sada treba zbrinuti kao opasni otpad.

Loša procjena ministra zdravstva uz prešutno odobravanje ministrice Dropulić

"To je bila loša procjena ministra zdravstva, ali uz prešutno odobravanje ministrice Dropulić.  Tada smo upozoravali (16 dopisa inspekcijama, približno 100 novinskih članaka, tužbe DO i USKOK-u), kako nas takvim lošim procjenama Vlada izlaže kancerogenom azbestu. Dakle, kada ministrica Dropulić 2008. godine izjavljuje kako mrtvi Vranjičani nisu njena krivica, to nije potpuno točno. Jer smrti koje će se događati sljedećih 40 godina su direktno povezane s nastavkom proizvodnje iz 2005., ali i s nestručnom sanacijom koja je oslobađala ogromne količine azbesta u zrak", zaključuje.
 
"Kronični problem Hrvatskog društva je nepostojanje odgovornosti", nastavlja, pa dodaje: "Kada bi eventualno moje auto s početka priče pregazilo čovjeka, ja bih završio u zatvoru. Kada ministri svojim odlukama pobiju stotine ljudi, oni ne pomišljaju čak niti o odstupanju a funkcije".

Ministarstvo okoliša: Šprajc laže

Na naš upit za komentar na jučerašnje priopćenje Europske komisije, koje je objavila HTV, a u kojemu stoji kako nema vrijednosti koje bi bile dopuštene za kancerogene tvari, što se, kako je Zoran Šprajc kazao, kosi s izjavom Ministarstva da je u Europi dopuštena količina 100.000 azbestnih čestica na m3, iz Minsitarstva nam odgovaraju kako je HTV-ov voditelj u jučerašnjem Dnevniku iznio neistine.

Kako bi poduprli svoje tvrdnje, iz glasnogovorništva ministarstva ukazuju na neke dijelove njihovih prijašnjih priopćenja koje su puštali u javnost.

Kažu tako kako je u njihovoj izjavi stajalo "kako ne postoje niti kod nas, niti u inozemstvu zakonski propisi o dopuštenom sadržaju azbesta u prašini u otvorenom prostoru (u gradu, ili slično), kako je interpretacija rezultata mjerenja procjena ugroženosti atmosfere u krugu same tvornice određena prema maksimalnim dopuštenim koncentracijama u radnom prostoru, a za naselje Vranjic procjena je rađena usporedbom izmjerene vrijednosti u odnosu prema rezultatima mjerenja objavljenih u jednom članku na znanstvenom savjetovanju o azbestu (autori su, napominju iz Ministarstva, iz Poljske).

Činjenica je, stoji također u izjavi ministarstva, međutim, da je prema "Pravilniku o maksimalno dopuštenim koncentracijama štetnih tvari u atmosferi radnih prostorija i prostora i o biološkim graničnim vrijednostima (NN 92/93)“ za azbest-krizolit MDK= 2 000 000 čestica/m3, dok je za azbest-krokidolit ("plavi azbest") ova granica deset puta manja i iznosi 200 000 č/m3.  Ovaj potonji, "plavi azbest", se već niz godina nije koristio u proizvodnji azbest-cementnih cijevi i ne nalazi se, kažu, u površinskom onečišćenju tvornice Salonit.

"Niti EU, a niti WHO (Svjetska zdravstvena organizacija) ne propisuju granične koncentracije azbestne prašine u vanjskoj atmosferi. Postoje tek istraživanja koja govore o pronađenim različitim koncentracijama azbestnih čestica u zraku. Jedina konkretnija preporuka nađena je u materijalima azbestna vlakna u vanjskom i unutrašnjem zraku (Outdoor and Indoor Air)  Nacionalnog instituta za javno zdravstvo iz Quebeca (2003. god), gdje se govori o preporuci do oko 10.000 č/m3 u zraku kao višegodišnja koncentracija. (10 puta više nego je navedeno u Programu sanacije Salonit)", navode iz ministarstva.

K.C.
Foto: Index

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara