“ZLOČINA pedofilije je, danas smo toga svjesni, uvijek bilo. Nažalost, vjerojatno će i biti jer to je nešto što ovisi o pojedincima. Ali ne smije biti zataškavanja. A bilo ga je. Dužni smo stvoriti sustav u kojemu ga više ne može biti. Želio bih, kad je o tome riječ, reći da nam na srcu trebaju biti žrtve. A žrtve su puno veće negoli to govore službene brojke”, izjavio je nedavno u intervjuu Globusu dubrovački biskup Mate Uzinić.

Uzinić je dodao i da je “u razračunavanju s tom pojavom (svećeničko zlostavljanje djece i mladih, op.a.) potrebno više i bolje surađivati i s državnim institucijama koje imaju puno bolje mehanizme od Crkve za suočavanje s takvim pojavama, koje su zločin i na crkvenom i na civilnom području”.

Biskup Uzinić je u pravu, svećeničkih žrtava je puno više nego što to govore službene brojke

Biskup Uzinić je nesumnjivo u pravu u svojoj procjeni da je broj žrtava svećeničkog zlostavljanja “puno veći negoli to govore službene brojke”, kao i da se to ne odnosi samo na ispostave Katoličke crkve u državama poput Čilea, Irske, SAD-a i Njemačke - u kojima su masovni crkveni seksualni skandali trenutno aktualni - nego i u Hrvatskoj.

Razmotrimo činjenice.

U Hrvatskoj je od neovisnosti javno postalo poznato desetak slučajeva svećeničkog zlostavljanja djece, a većina je optuženih izbjegla zatvorske kazne. Dapače, u većini tih slučajeva se pokazalo da su crkvene strukture bile na ovaj ili onaj način informirane o problematičnom i kriminalnom ponašanju svećenika i fratara, ali da su ili odbile povjerovati žrtvama, ili su situaciju ignorirale, ponekad čak zataškavale. U javnosti bi se o svemu oglasili većinom pod pritiskom medija. U nekim slučajevima su iz crkvenih krugova u medije plasirane informacije ili izmišljotine čiji je cilj bio diskreditiranje žrtava svećeničkog zlostavljanja - prokazivalo ih se kao narkomane, ucjenjivače, lažljivce... 

Osuđeni pedofil don Drago Ljubičić služi mise s biskupima

Dovoljno je prisjetiti se, primjerice, nedavnog slučaja splitskog fratra za kojega se otkrilo da je zlostavljao i silovao nekoliko katoličkih mladića. Iz Crkve se moglo čuti nekoliko verzija njenog postupanja koje su se mijenjale zahvaljujući medijskim otkrićima o tome što su sve klerikalne strukture propustile učiniti da situaciju adresiraju na ispravan način. Na kraju je optuženi fratar ipak izbačen iz Crkve, no izvukao se od suđenja zbog zastare.

No ni sudska presuda ne znači da će pedofilski svećenik biti odbačen od Katoličke crkve u Hrvata. To pokazuje primjer pravomoćno osuđenog pedofila don Drage Ljubičića, koji bez problema s biskupima Valterom Županom i njegovim nasljednikom Ivicom Petanjkom već godinama dijeli oltar, odlazi na hodočašća, obljetnice, komemoracije i sudjeluje u misnim slavljima u Krčkoj biskupiji. Ljubičić je de facto rehabilitiran unutar Crkve iako mu je i sudski dokazano i presuđeno pedofilsko zlostavljanje djece.

To su samo dva primjera, ali itekako reprezentativna, o tome kako se Katolička crkva u Hrvata odnosi prema seksualnim skandalima u svojim redovima pa je logično zaključiti, isto kao biskup Uzinić, da su žrtve seksualnog zlostavljanja od hrvatskog klera puno veće nego što to govore službene brojke.

Njemački biskupi angažirali neovisne znanstvenike da istraže pedofilsku prošlost Crkve

Stoga se i nameće pitanje: Kada će konačno Katolička crkva u Hrvata istražiti svoju pedofilsku povijest?

Naime, Uzinićeve lijepe riječi nisu ni približno dovoljne, potrebna je odlučna institucionalna reakcija Hrvatske biskupske konferencije (HBK) i nadležnih državnih organa da bi se otkrili pravi razmjeri svećeničkog zlostavljanja djece i mladih u Hrvatskoj.

HBK bi se mogla ugledati na svoje kolege iz Njemačke, koji su sami naručili znanstvenu studiju o zlostavljanju djece od strane klera od kraja Drugog svjetskog rata do danas. Rezultati su bili poražavajući: katolički svećenici su zlostavljali tisuće djece u periodu od preko sedamdeset godina. 

Studija koju su izradila tri ugledna sveučilišta otkrila je kako je 1670 pripadnika klera seksualno zlostavljalo 3677 maloljetnika, većinom dječaka, u Njemačkoj između 1946. i 2014. Biskup Triera Stephan Ackermann rekao je kako su rezultati studije pokazali da je Crkva bila svjesna razmjera zlostavljanja: "Ovo je depresivno i sramotno za nas."

Državna istraga u Pennsylvaniji

Autori studije pregledali su preko 38 tisuća dokumenata iz 27 biskupija širom zemlje te su pokazali da je više od pola žrtava imalo 13 ili manje godina. Otprilike šestina zabilježenih slučajeva uključuje oblik silovanja, a tri četvrtine žrtava zlostavljano je u crkvi ili kroz pastoralni odnos sa svećenikom. U puno slučajeva manipuliralo se dijelovima evidencije, a neki su dijelovi uništeni.

No ako HBK nije spremna sama pokrenuti znanstveno utemeljenu i neovisnu istragu zbog klerikalnog zlostavljanja djece i mladih, iako za to definitivno postoje razlozi, onda je tu i drugačija mogućnost, poput istrage vlasti u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji. Istraga koju je vodio ured državnog tužitelja Pennsylvanije pokazala je da je više od 300 svećenika pedofila spolno zlostavljalo najmanje tisuću djece, a Katolička crkva te američke savezne države to je prikrivala.

"Vjerujemo da je stvarna brojka zlostavljane djece mnogo veća. Vjerojatno se radi o tisućama, ali mnoge žrtve boje se istupiti i ispričati što im se dogodilo", stoji u izvješću.

U završnom izvješću od 1300 stranica navodi se da su gotovo svi slučajevi danas otišli u zastaru i ne mogu se kazneno goniti. Ipak, dva su svećenika optužena, a jedan za opetovano spolno zlostavljanje nekoliko djece, od kojih se posljednje dogodilo 2010.

"Postoje primjeri da nakon zlostavljanja svećenici lažu, biskupi lažu župljanima, lažu policiji, lažu javnosti, ali onda dokumentiraju sva zlostavljanje u tajnim arhivama koje su često slali u Vatikan", rekao je pensilvanijski državni odvjetnik Josh Shapiro gostujući na američkoj televiziji CBS. "Postoje određeni primjeri u kojima je Vatikan znao za zlostavljanje i bili su uključeni u prikrivanje", dodao je Shapiro.

Još jedan primjer crkvenog licemjerja?

Pensilvanijski izvještaj je i primjer zakašnjele, ali temeljite i profesionalne reakcije civilnih vlasti na podivljalo seksualno zlostavljanje u crkvenim strukturama, no teško je povjerovati da su hrvatske državne institucije sposobne za takav obračun sa zločinima Katoličke crkve.

U svakom slučaju, da izjave biskupa Uzinića ne bi ostale samo mrtvo slovo na papiru, potrebna je odlučna akcija HBK u vezi s tom temom. Predsjednik HBK Želimir Puljić je u jednom intervjuu natuknuo kako je spreman učiniti isto što su učinili njemački biskupi, ali zasad konkretnih poteza nema.

Neprijeporno je da u ovom trenutku nismo upoznati s pravim razmjerima pedofilskog zlostavljanja unutar Katoličke crkve u Hrvata te da bi se sve to trebalo istražiti, ne samo zbog duga prema žrtvama napasnih i nasilnih svećenika nego i kako bi se ubuduće spriječilo svećeničko zlostavljanje hrvatske djece.

Ako se suočavanje Katoličke crkve u Hrvata sa skandalima svog klera svede na nekoliko utješnih rečenica jednog biskupa, onda se samo može konstatirati da je riječ o jednom primjeru crkvenog licemjerja. Nažalost, ni prvom ni zadnjem.