OVIH dana proširila se snimka vojnika 4. bataljuna 107. pukovnije vojske tzv. Donjecke Narodne Republike o odbijanju zapovijedi da ih se prebaci na front u tzv. Luhansku Narodnu Republiku, opravdavajući se time da je LNR druga republika, da nema liječnički pregled, da su oni popisani kao kozački dobrovoljci i pripadnici vojske LNR-a. Najvažnije je da su sudjelovali tri mjeseca u borbi za Mariupolj, nakon čega ih se želi prebaciti na front u LNR.

Također im se priključio i 3. bataljun 105. pukovnije vojske DNR-a. Oni su dali priopćenje da će održavati i čuvati pravni poredak u DNR-u, da će biti na trećoj liniji obrane te da nisu trenirani i pripremani za borbu na prvoj liniji. Govorilo se da su vojni obveznici prije mobilizacije bili studenti i radnici te da ni na koji način nisu bili vezani uz vojsku.

Također su spomenuli kako nemaju adekvatne liječničke preglede te da mnogi obveznici boluju od kroničnih bolesti. Najvažnije je što su sudjelovali u borbama za Mariupolj te ih je tek 60% ostalo u službi. Pozvali su se na to da ih se sad šalje na teritorije druge republike, a zamjeraju i nedovoljan stupanj mobilizacije u LNR-u.

Najveće žrtve u ratu

Od 2014. godine dijelovi Donjecke i Luhanske oblasti su pod kontrolom separatista, ali kao zasebne republike DNR i LNR, što znači da su one formalno odvojene jedna od druge. Zašto je to bitno? Upravo ta proceduralna odluka da se uspostave dvije republike sada omogućuje vojnicima odbijanje zapovijedi jer to znači odlazak u drugu republiku.

Otpočetka rata 24. veljače u te dvije republike njihove postrojbe podnose najveći teret i žrtve. Iako su obični građani mobilizirani kako bi čuvali pravni poredak, poslani su u napad na Mariupolj. Uz to, nisu ni primali plaću za sudjelovanje u borbama, za razliku od ruske vojske. Tako nemotivirani, ne žele sudjelovati u borbama pa su posegnuli za ovakvim proceduralnim, birokratskim rješenjem. 

Ruska birokracija

Sovjetski Savez je bio poznat po svojoj beskrajnoj birokraciji, ispunjavanju beskonačnog broja obrazaca i odugovlačenju. Stanje se nije puno promijenilo raspadom - Ruska Federacija je jednostavno naslijedila taj model. U Rusiji je ideja modernizacije birokracije bila dugo popularna. Međutim, oblikovanje javne politike je složen, mukotrpan i višedimenzionalan proces koji uključuje interakciju pojedinaca i interesnih skupina.

Grupe i pojedinci tako u kreiranju politike mobiliziraju sve svoje resurse kako bi utjecali na zakone i propise. Naravno, akteri se često miješaju u provedbu politike potkopavajući državu u ostvarenju promjena. Primjerice, u Hrvatskoj se često govori o nužnim birokratskim, gospodarskim i raznim reformama, a nerijetko čujemo kako nema prave političke volje za to. Naravno, prava istina je da određene strukture ne žele promjene i da će poduzeti sve kako do njih ne bi došlo. Nešto slično dogodilo se i Rusiji u kontekstu birokratskih promjena.

U Rusiji je povećana (hipertrofirana) birokracija kulturološki utkana u društvo. Dominacija povećanih birokratskih institucija i obrasci ponašanja sustava koji su formirani i u vladajućim klasama, ali i u širem društvu, doveli su do razvoja mentaliteta koji je sveprisutan u ruskom društvu.

Država i birokracija iznad svega

Vrlo bitna razlika u odnosu na zapadna društva u kojima je pravo pojedinca iznad svega, u Rusiji je država i njena birokracija iznad svega i ne postoji pojedinac koji može narušiti taj birokratski sustav, pa čak ni predsjednik Putin (o tome nešto kasnije). Ipak, i u zapadnim državama, poput Austrije ili Njemačke, postoji tradicija jake birokracije, odnosno činovničkog staleža.

To nasljeđe germanske zemlje i one na koje su Njemačka i Austrija utjecale približava shvaćanju složenosti ruske birokracije, za razliku od onih zemalja koje su pod utjecajem anglosaksonskog modela birokracije. Budući da i Hrvatska ima prilično složenu birokraciju, donekle se može poistovjetiti s ruskom birokracijom.

Svedeno na rječnik prosječnog čovjeka, svatko može podijeliti svoje iskustvo iz neke javne institucije u kojoj vam uvijek "fali jedan papir". Slikovito rečeno, u Rusiji je to uvijek "nekoliko papira". Koliko je ta birokracija bitna pokazuju i birokratski precizni Putinovi govori, ali i akcije.

Kada najavljuje "specijalnu vojnu operaciju", to djelomice čini i zbog birokratskih razloga. Zbog proglašenja "specijalne vojne operacije", a ne rata, Rusija ne može izvesti mobilizaciju svog stanovništva i samo profesionalni vojnici (dakle, oni koji imaju ugovor s vojskom) imaju obavezu ratovati u Ukrajini.

Ročnici i obični građani se mogu pozvati na birokraciju. Dakle, iako nam Putin odavde izgleda kao svemoćan vladar Rusije (često i opravdano), čak ni on ne može dekretom poslati stanovnike Rusije u rat bez poštovanja birokratske procedure. Primjerice, može dekretom proglasiti rat s Ukrajinom pa potom izvršiti mobilizaciju, ali ne može izvršiti mobilizaciju bez objave rata. 

Nuklearno oružje

Slična je situacija i s nuklearnim oružjem, koje se često spominjalo u kontekstu rata. U dekretu koji je Putin potpisao 2. lipnja 2020. navodi se da Rusija na svoje nuklearno oružje gleda "isključivo kao na sredstvo odvraćanja". Dodani su detalji o četiri okolnosti pod kojima bi bio naređen nuklearni napad. To uključuje pouzdane informacije o napadu balističkih projektila na Rusiju i neprijateljskom napadu "na kritična državna ili vojna postrojenja Ruske Federacije". 

Slične birokratske procedure moraju se poštovati i u Ukrajini, iako je tamošnja birokracija nešto jednostavnija. Ukrajina je, primjerice, zabranila muškom stanovništvu od 18 do 60 godina da napusti zemlju, što je prema zapadnom shvaćanju kršenje ljudskih prava, ali prema postsovjetskom ili istočnoeuropskom shvaćanju država je, a time i njena birokracija, iznad prava pojedinca.

Isto tako, Ukrajina je imala tri kruga mobilizacije, gdje se opet prema jasnim uvjetima obavezuju građani koji ispunjavaju te uvjete. Budući da je rat na teritoriju Ukrajine, naravno da je Ukrajina imala manje problema pri mobilizaciji jer je motiviranost vojske i stanovništva veća. Stoga je puno manje poziva na nepoštovanje birokratske procedure (iako ih je bilo, primjerice, u Zakarpatskoj oblasti).

Mobilizacija ili zatvor

Zato se u zemljama bivšeg SSSR-a na bilo kakve prosvjede ne gleda sa simpatijama, a Rusija ih čak često zabranjuje. Vidjeli smo kako su uhapšeni sudionici antiratnih prosvjeda u gradovima po Rusiji. Slično je i s mobilizacijom. U zapadnim zemljama sasvim je legalno i opravdano odbiti odlazak u rat ili napustiti zemlju jer su prava pojedinca i osobne slobode na prvom mjestu. S druge strane, Rusija, Bjelorusija ili Ukrajina takve stvari ne dopuštaju.

Ako ispunjavate uvjete za određenu mobilizaciju, dužni ste odazvati se. Ako to ne učinite, možete završiti u zatvoru, na sudu ili sl. No postoji način da izbjegnete mobilizaciju pozivajući se na neku birokratsku proceduru, kao što su nezadovoljavajući liječnički pregled, kronična bolest, nedovoljna vojna obuka, odbijanje odlaska u drugu oblast ili republiku itd.

Jedan dio mladih Rusa pokušava prikupiti što više moguće potvrda o kroničnim bolestima, upravo iz tog razloga da ih se ne može mobilizirati. Zato kada se gleda na Rusiju ili Bjelorusiju (a čak i na Ukrajinu), treba ih gledati kao superbirokratske strojeve, a ne mjeriti ih prema ovdašnjim kriterijima. Pogotovo se ne smije (što je česta logička greška zapadnih analitičara) shvaćati rusku politiku hirovitom i potpuno proizvoljnom.

Mobilizacija u DNR-u i LNR-u

Kako ruska vojska nije dovoljna za potpunu invaziju Ukrajine, a nije proglašeno ratno stanje te ruski ročnici nisu obavezni ići u rat, u odmetnutim je republikama pokrenuta potpuna mobilizacija. Time je preskočena birokratska procedura u Rusiji. DNR i LNR su svoje pričuve tako aktivirali i poslali ih na prvu crtu bojišnica, što je za mnoge završilo kobno jer među rezervistima ima puno nespremnih. Uz to, nema ni vremena ni kapaciteta da ih se barem donekle pripremi.

Kako su DNR i LNR "nove" republike, još nisu usvojile svu tu birokraciju. Tako su potpunom mobilizacijom u te dvije republike popunjene rupe na prvoj crti rezervistima.

Borbenost dojučerašnjih studenata, rudara i ostalih radnika pomogla je Rusiji da zauzme Mariupolj, ali i druga mjesta u Donbasu. Gubici su bili, naravno, strašni, no s ruske točke gledišta opravdani. Isto tako, nije nevažan podatak kako Rusija gubitke vojske DNR-a i LNR-a ne bilježi kao vlastite. Tako se može objasniti službeni broj stradalih koji iznosi Moskva.

Nakon što su borbe u Mariupolju privedene kraju, Rusija je odlučila prebaciti vojsku prema Severodonjecku. Rusija opet zaobilazi birokratske procedure pa je preko državnog poglavara DNR-a Denisa Pušilina zatražila vojsku DNR-a da im se priključi u borbama za Severodonjeck. Kako se DNR još nije uklopio u rusku birokraciju, te zapovijedi su dosad išle glatko. Izgleda da se stanovnici DNR-a i LNR-a počinju snalaziti u toj birokratskoj mašineriji pa se regruti tako pozivaju na birokratske procedure i ne prosvjeduju otvoreno. 

Čečeni i prilagodba ruskoj birokraciji

Vlasti DNR-a i LNR-a izvele su potpune mobilizacije početkom rata, kad su na prvu crtu poslani profesori, inženjeri od 50-ak godina, koji doslovno nisu nikad držali pištolj u rukama. Naravno, puno je ljudi poginulo kao "topovsko meso". Tako frustrirane poslije tri mjeseca borbe za Mariupolj, postrojbe se sada pozivaju na birokraciju.

Najbolji primjer prilagodbe ruskoj birokratskoj mašini pokazuju Čečeni. Oni su devedesetih vodili najkrvavije borbe protiv Rusije u bliskoj povijesti, glavni grad Grozni bio je sravnjen sa zemljom, no sada su najlojalniji ruski saveznici. Republika Čečenija ima u sklopu Ruske Federacije najviše autonomije u zamjenu za lojalnost.

Čečenske republičke vlasti imaju tako potpunu kontrolu nad sigurnosnim snagama u Čečeniji. Tako je sada moguće vidjeti vojsku Čečenije kojom upravlja njezin poglavar Ramzan Kadirov. Vojne snage Čečenije odgovaraju Kadirovu te ruska vojska ne može izdati naredbu nekome iz čečenske vojske preskačući njenog poglavara. S druge strane, ruska vojska ni politika ne upliću se u regrutaciju čečenskih vojnika, odnosno ne preispituju procedure kojima se čečenska vlast služi.

Može se povući i paralela s Bjelorusijom, koja službeno nije u ratu s Ukrajinom i koja ne šalje svoju vojsku u Ukrajinu iako je partner Rusiji. Službena vojska Bjelorusije je raspoređena na granici s Ukrajinom, a Minsk čini nespretne diplomatske pokušaje kako bi pokazao neovisnost u regiji. Predsjednik Lukašenko poziva Ukrajinu i Rusiju na pregovore, traži da Zapad ukine sankcije Bjelorusiji upravo se pozivajući na to kako Bjelorusija nije izravna strana u ratu, iako je teritorij Bjelorusije bio ključan u ruskom napadu na Kijev. 

Neposlušne postrojbe

Dvije "neposlušne" postrojbe naravno nemaju toliki utjecaj na tijek rata te nije poanta ovog teksta ukazati na "dezerterstvo" ili neposluh vojnih postrojbi. Ono što je bitno jest prikazati složenost ruske, odnosno postsovjetske birokracije, i utjecaj iste u ovom ratu, kao i mentalitet stanovništva. Sve to baca drukčije svjetlo na tumačenja različitih fenomena u ovom ratu koji se prilično pojednostavljuju.

Iako je nedvojbeno riječ o agresiji Rusije na Ukrajinu, ovaj se rat ne može svesti samo na puku frontalnu invaziju jer bismo upravo tada, uslijed ignoriranja specifičnosti ruskog modusa operandi u kojem birokratske "sitnice" igraju značajnu ulogu, imali tek polovičnu sliku iz koje uopće ne bi bila jasna uloga važnog elementa u ratu – ruskog propagandnog i birokratsko-političkog aparata.