NOVA politička nada lijevog centra, Dalija Orešković u petak ujutro uhvatila se Uljanika na isti, patetičan način na koji to radi većina hrvatskih političara. Na Fejsu je napisala: ''Danas se odlučivalo o stečaju brodogradilišta s tradicijom duljom od 160 godina. Preživio je Uljanik i Habsburšku monarhiju, i fašističku Italiju, i Jugoslaviju, nekoliko državnih uređenja i veći broj nezamjenjivih i vječnih vladara. Hoće li preživjeti ovakvu Hrvatsku?'' I to je bilo to.

Preživjele su mnoge manufakture za proizvodnju kočija još i dulje, pa i tvornice čavala za kopita, imali smo i barem pola stoljeća konduktere u autobusima, a i par desetaka godina videoteke koje su zapošljavale puno više nego jedan Uljanik. Radna mjesta, pa i firme, stvaraju se i nestaju. To je na tržištu prirodan proces, pa nestali su i najbolji, dovoljno je prisjetiti se fantastične britanske automobilske industrije – neke od onih koji su pisali povijest automobilizma na kraju su kupovale kineske firme jer su korporativni financijski direktori odlučili da je jeftinije kupiti sto godina poznat brend nego razvijati svoj.

Još jedno ljevičarsko kukanje, a onda - preokret

Ukratko, nakon komentara Dalije Orešković pomislili smo – evo još jednog ljevičarskog kukanja, kao da nije dosta slušati cijelu plejadu političara, od predsjednice do šefova IDS-a, kako pušta krokodilske suze za brodogradnjom unatoč tome što je jedan istarski Infobip za hrvatsku budućnost u mnogočemu važnija firma od Uljanika. 

Nedugo nakon što se njezina objava proširila internetom uz pokoji vic i komentar ''još jedan salonski socijalist'', Dalija Orešković objavljuje sasvim novi tekst u kojem navodi (skraćeno):

''Država je u posljednjim desetljećima u Uljanik uložila milijarde i milijarde kuna našeg novca. Uz silna sredstva, iz godine u godinu problemi su rasli, tonulo se sve dublje i malo se toga mijenjalo. Očito je da je upravljanje Uljanikom bilo loše, za što dobar dio odgovornosti snosi i lokalna samouprava, kao što je očito da je loš bio i nadzor države nad potrošnjom našeg novca.

Brodogradnja je iznimno bitan dio pulskog identiteta. Idealno bi naravno bilo da se ta tradicija nastavi i da Pula ostane pomorski grad. No, država više ne može trošiti milijarde na nešto što je u opsegu i načinu upravljanja i kontrole kakvi su bili do sada očito neisplativo.

160 godina brodogradnje naravno podrazumijeva da se s vremenom događaju transformacije i prilagodbe svjetskim trendovima. Naša je proizvodnja općenito okoštala i vrlo je rigidna za inovacije i promjene – tu se radi o krizi upravljanja. Kriza nadzora svodi se na činjenicu da HDZ i HNS nisu i ne mogu biti oni koji će kvalitetno nadzirati uprave trgovačkih društava u državnom vlasništvu jer su i sami opterećeni nizom afera.

U ovoj krizi treba misliti na dvije stvari: radnike s njihovim znanjima i tradicijom, s jedne strane, te na novac poreznih obveznika, s druge strane. Radnike je potrebno na sve moguće načine zaštititi, osigurati egzistenciju njima i njihovim obiteljima, i pomoći im da nastave koristiti svoja znanja i pronositi ponosno svjetlo tradicije pulske brodogradnje. S druge strane, treba osigurati da se dodatne milijarde proračunskog novca ne troše uludo i da se s novcem poreznih obveznika napokon počne upravljati odgovorno.

Pravna država poštuje i provodi svoje propise. Ako su se stekli uvjeti za stečaj – stečajni postupak je logično rješenje. On označava početak mogućnosti transformacije, koja u Uljanikovom slučaju mora biti održiva i vizionarska."

Ovo je sada nešto sasvim, sasvim drugo – jasno se navodi da se više ne može ulupavati državni novac u propale projekte, kako proizvodnja mora biti održiva i da je pitanje socijalne države i njenog odnosa prema radnicima koji su privremeno bez posla sasvim odvojeno od očajničkog očuvanja proizvodnje koja donosi gubitke.

Istina koja se neće svidjeti svima – Hrvatska ima krizu upravljanja

Dalija ovdje navodi još nešto što je hrvatska gospodarska boljka ne samo javnog i državnog nego i realnog sektora: ''Naša je proizvodnja općenito okoštala i vrlo je rigidna za inovacije i promjene – tu se radi o krizi upravljanja.'' Ovo je jedan od temeljnih problema Hrvatske! S jedne strane imamo hrpu radnika koji ne bi željeli ništa mijenjati do penzije – ni naučiti nova znanja, ni naučiti novi jezik, ni steći novu diplomu, što je jednostavno nemoguće u doba današnjih promjena, pa čak i tradicionalno ''spora'' zanimanja, poput prava, doživljavaju bitne promjene, a kamoli tehnički orijentirani poslovi.

Drugo, kad pogledamo državne firme tipa Hrvatskih željeznica, zaista ne možemo ne vidjeti krizu upravljanja, one su pojam za krizu upravljanja, pa i nebrige oko javnog novca. No taj problem uredno postoji i kod privatnih kompanija – nedavno sam čitao kako veliki privatni oglašivači i dalje preferiraju oglase u ''klasičnim'' tiskanim novinama i magazinima, a uvelike zaobilaze hrvatske podcastere i YouTubere s desecima tisuća pretplatnika. Naime, nove medije ne razumiju pa je onda bolje ''ispuniti normu'' bacanjem novca na klasične reklame, pa čak i ako ih nitko ne čita.

Dalija Orešković naučila je krizno upravljanje i priznaje svoje pogreške

Dalija je napisala na Fejsu nešto prilično dvojbeno, da ne kažemo glupo. U smislu onog čuvenog Berinog ''Zagreb je lijep po kiši''. Vidjela je reakcije i napisala par sati kasnije nešto što doista stoji – čak i riskirajući gubitak dijela potencijalnog biračkog tijela, nostalgičare koji vide dokove kao prije 40 godina zaboravljajući da smo mi onda bili ono što su danas neke azijske države – zemlja jeftine proizvodnje.

Jasno je odijelila gospodarski interes od poslova socijalne države – pomoći ljudima dok ne nađu novi posao (u čemu velik broj hrvatskih političara također griješi). I jasno je u par sati ispravila dvojbeni upis, na neki način priznavši svoju pogrešku. Nešto prilično neobično kod naših političara.

U svakom slučaju, neka nova priča za hrvatskog političara. Pratiti odjek rečenog i ispraviti ono što je djelovalo glupo. Bit će zanimljivo pratiti je u nastavku kampanje i saznati kakav zaista model upravljanja Hrvatskom predlaže. Za sada je pokazala da joj ego nije veći od planine, što je već priličan pomak u odnosu na prosjek.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala