ROKO Rumora je njujorški povjesničar umjetnosti, rođen i odrastao u Zagrebu i Dubrovniku. Diplomirao je povijest umjetnosti na Columbia University u New Yorku, a stažirao je u Metropolitanu i Brooklyn Museumu. Trenutno živi i radi u Chicagu, na doktorskom studiju grčke i rimske umjetnosti pri University of Chicago.

Preko ljeta Rumora je u New Yorku, a nedavno je posjetio i hit izložbu "Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980" u MoMi, koja se bavi jugoslavenskom socijalističkom arhitekturom i u kojoj se slave razna djela hrvatskih arhitekata i građevine koje se nalaze u RH.

Strani mediji izložbu su počastili superlativima, kao i arhitekturu iz jugoslavenskog perioda, te ova izložba u MoMi predstavlja jednu od većih promocija u pozitivnom kontekstu koje će Hrvatska ove godine doživjeti u svijetu. Izložba je izvrsno i posjećena, a u korist joj ide i to što je MoMa ljeti puna turista.

U razgovoru za Index povjesničar umjetnosti Roko Rumora iznosi relevantne informacije o popularnoj izložbi u MoMi te svoje dojmove i analizu.

Nedavno ste posjetili izložbu "Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980" u MoMi. Kako je izložba uopće postavljena, možete li ukratko opisati?

Izložba zauzima čitav galerijski prostor trećeg kata, gdje je smješten MoMA-in Odsjek za arhitekturu. U petnaestak soba izložbe okupljeno je oko 400 objekata. Variraju originalni objekti (tlocrti, dokumentarne fotografije, promidžbeni materijali i dizajn objekti) te novonastali izlošci, izrađeni za potrebe same izložbe - od vrhunskih 3D modela zgrada do zračnih videosnimki arhitektonskih kompleksa i urbanih cjelina.

Model zgrade kao gudački instrument
 
Posebnu pažnju privlače umjetnička djela suvremenih ex-yu umjetnika - posjetitelje na ulazu dočekuje nova fotomontaža Davida Maljkovića, dok galeriju posvećenu paviljonskoj arhitekturi Vjenceslava Richtera izvrsno upotpunjuje videouradak Nada: Act 1, slovenske umjetnice Jasmine Čibić, koja uzima Richterov nikad ostvareni master plan za Jugoslavenski paviljon za EXPO 1958. - u kojem paviljon "lebdi" suspendiran ispod gigantskog jarbola za koji je privezan kablovima - te ga pretvara u glazbalo, transformirajući model zgrade u gudački instrument. 
 
Naposljetku, okosnicu izložbe čine tri montažna videouratka uvijek briljantne Mile Turajlić, koju su kustosi (Marino Stierli, Vladimir Kulić i Anna Kats) savršeno odabrali za suradnicu na izložbi - budući da se Turajlićkin hvaljeni film Druga strana svega (2017.) bavi upravo životom gledanim kroz leću specifične jugoslavenske arhitekture.
 
Kakve su reakcije njujorške art scene na izložbu? Sudeći po kritikama u vodećim medijima, oduševljeni su...
 
Ne sjećam se kada je zadnji put jedna izložba pomela ovako pozitivne recenzije. Najbitnija recenzija, ona u New York Timesu, nedvosmisleno je pozitivna, hvaleći izložbu kao "izvanrednu" i "točno u onom smjeru u kojem bi se MoMA trebala razvijati". New York Magazine već u naslovu recenzije izložbu naziva "otkrivenjem". Art News, jedno od vodećih glasila umjetničke scene, nudi jednako intenzivnu recenziju ove "zapanjujuće" izložbe.

Obnova Zadra i Skopja
 
Što je vas osobno impresioniralo u vezi s jugoslavenskom arhitekturom koju tematizira izložba? Što je od toga relevantno za arhitekturu danas?
 
Posebno me se dojmio dio izložbe posvećen regionalnim varijacijama jugoslavenske arhitekture. Kustosi su vrlo vješto prikazali kako su, recimo, obnova bombardiranog povijesnog centra Zadra i obnova potresom porušenog Skopja zahtijevali različita rješenja upravo zbog povijesnih urbanističkih tradicija unutar kojih ti gradovi žive. Nikad prije nisam zapravo dovoljno cijenio kako fantastično plan obnove Zadra, pod palicom Brune Milića, integrira nove zgrade - poput Arheološkog muzeja - unutar matrice rimskoga grada i njegove vidljive arheološke baštine na Forum.

Vitićev neboder ima svoje mjesto na izložbi. Kako je on predstavljen?

Vitićev šareni neboder tek je jedan od eksponata najsnažnijeg dijela izložbe, onog posvećenog rezidencijalnoj i turističkoj arhitekturi. Zapravo, Vitićev neboder predstavljen je tek kako bi pokazao inicijalni utjecaj Le Corbusiera (i Zapada općenito), no mnogo veći dio galerije je posvećen drastično drugačijem rezidencijalnom rješenju - kompleksu Split 3. U kontrastu sa zapadnjačkim koncepcijama "public housinga", objašnjavaju kustosi, masovni stambeni blokovi poput Splita 3 reflektirali su Jugoslavijino ustavom zajamčeno pravo na dom. Iako masovno građeni, fleksibilni i adaptabilni stanovi Splita 3 pružali su prozračniji i dostojanstveniji život nego skučeni prostori sovjetskih komunalnih apartmana.

Partizanski spomenici
 
Jedan od važnih elemenata izložbe su partizanski spomenici. U Hrvatskoj se prema tome naslijeđu ne odnosimo s dužnim poštovanjem, devedesetih su mnogi od tih spomenika srušeni ili oštećeni. Kako oni izgledaju u njujorškom kontekstu, kakvu reakciju izazivaju?

Iako nedvojbeno važni za jugoslavensku poslijeratnu umjetnost, partizanski spomenici predstavljeni su tek na kraju izložbe. Naime, već nekoliko godina fotografije tih spomenika haraju internetom kao viralni hit - do te mjere da su se kustosi bojali da ih ne senzacionaliziraju. Naime, njihova estetska vrijednost i ambijentalna integriranost u pejzaž toliko impresionira da se, zasigurno nenamjerno, komplicirani povijesni kontekst u kojem su ti spomenici nastali u potpunosti gubi. Pod površnim pogledom, remek-djela Vojina Bakića i drugih postaju "sablazne" i "nadnaravne" pojave, postavljene od "tko zna koga", "usred ničega", "daleko od civilizacije". Želeći izbjeći senzacionalizam, kustosi su više prostora dali pojedinim arhitektima, prvenstveno Bogdanu Bogdanoviću, čiji plan za Jasenovac je detaljno predstavljen arhitektovim crtežima i skicama.
 
Koje biste autore i stvaratelje koji su obrađeni u izložbi izdvojili kao svoje favorite?
 
Oduševio me makedonski arhitekt Janko Konstantinov, čiji Telekomunikacijski centar u Skoplju, izgrađen 1975., uistinu ostavlja bez daha. Ipak, najupečatljiviji mi je bio postav posvećen životu i djelu Jurja Neidhardta i njegovog cjeloživotnog traganja za proto-modernitetom skrivenim u tradicionalnoj bosanskoj arhitekturi.

Titova smrt kao prekretnica
 
Američka je kritika izložbu većinom pohvalila, no ima li ona nekih slabosti? Što je možda moglo biti bolje u postavu ili prezentaciji?
 
Jedina slaba točka izložbe je prostorija posvećena svakodnevnom životu i dizajnu. Uz sklopive stolice Rex i prijenosne Bled tranzistore, ta galerija svakako pruža prilike za nostalgičan osmijeh i prisjećanje. Ipak, po mom sudu, ti predmeti se čine kao da su dio neke druge izložbe - iako je fenomenalan primjer jugoslavenskog dizajna, teško je prepoznati što je točno utopističko u jednom Iskra telefonu.
 
Kako se tretira društveno-politički kontekst nastanka građevina i djela koje izložba prikazuje?
 
Zavidnom lakoćom, zapravo! Uvodni panel izložbe nedvosmisleno objašnjava politički kontekst nastanka Jugoslavije, dok se njezin kasniji raspad tretira tek u naznakama - što ima smisla jer izložba ne razmatra čitavu povijest Jugoslavije, nego (namjerno) uzima 1980. i Titovu smrt kao prekretnicu nakon koje i sam koncept "utopije" dobiva nova i drugačija značenja.

"Utopija bratstva i jedinstva je postojala u arhitekturi"
 
Koliko su utopijski i socijalni momenti bili važni za rad arhitekata u Jugoslaviji? Što je zapravo bio njihov cilj i može li se govoriti o nekoj zajedničkoj estetici?
 
Teško je ovako riječima opisati da izložba uistinu nije nekakav naivni pokušaj da se Jugoslavija predstavi kao ostvarena utopija u kojoj teku med i mlijeko. No u prostoru arhitekture, koja je po definiciji okrenuta ka budućnosti (arhitekti projektiraju vođeni pretpostavkama o tome kako će se još neizgrađena zgrada jednog dana koristiti), ta utopija bratstva i jedinstva jest postojala, upravo kao takva jedna pretpostavka o budućnosti. Odatle i naziv izložbe, koji naglašava okrenutost prema utopiji, a ne samu utopiju. Za to nije potrebna zajednička estetika, nego zajednički set funkcionalnih izazova koje su arhitekti diljem Jugoslavije dijelili - kako graditi arhitekturu koja zadovoljava socijalni standard obećan svim građanima, kako oblikovati hotele koji omogućavaju radnicima pravo na odmor po pristupačnim cijenama ili, naposljetku, kako komemorirati zločine spomenicima pod pretpostavkom budućeg pomirenja među narodima.
 
Mislite li da će izložba u MoMi imati pozitivan utjecaj na to kako se u Hrvatskoj i regiji odnosimo prema arhitektonskom i umjetničkom naslijeđu perioda jugoslavenskog socijalizma?
 
Teško je reći. Već i prije izložbe, polako se počela razvijati svijest o važnosti obnove tog naslijeđa (novoobnovljeni Vitićev neboder je lijep primjer), čak i kad je šteta već učinjena. Ovdje treba spomenuti izvrsnu domaću izložbu 50 godina Splita 3 – ulice, kvartovi, stanovnici u organizaciji dr. sc. Višnje Kukoč i urbanistice Jelene Borote.