NICOLÁS Maduro vjeruje da mu se njegov prethodnik i politički mentor, pokojni Hugo Chávez, ukazao u obliku ptičice. Smatra i da proslava Božića dva mjeseca ranije - predsjedničkim dekretom - podiže duh Venezuelaca. Miješa "gremline" s "grinchem", izmišlja riječi i niže jezične pogreške. Odluke i izjave venezuelanskog predsjednika toliko su ekscentrične da su dobile i vlastiti naziv: "maduradas". Ipak, godinama dokazuje da je podcjenjivanje velika pogreška za njegove kritičare, piše CNN.

Ismijavanje Madura postojalo je i prije nego što je 2013. preuzeo predsjedničku dužnost. Tada je bio tek jedan od nekoliko mogućih nasljednika vođe oboljelog od raka, unatoč tome što je obnašao funkcije ministra vanjskih poslova i potpredsjednika. No, slomljen bolešću, Chávez je početkom prosinca 2012. prekinuo unutarnje sukobe i nedvosmisleno imenovao Madura svojim nasljednikom.

"Chávezov sin" inaugurirao je vladu u kojoj je iz godine u godinu prkosio kritikama izbornog sustava, prosvjedima, sankcijama, nalozima za uhićenje, prijetnjama pobunom i međunarodnoj izolaciji.

Vođa kojem su se nekoć rugali danas je najdugovječniji predsjednik na vlasti u Latinskoj Americi, s 12 godina i sedam mjeseci staža. Maduro je preživio sva predviđanja i ismijavanja, no usput je Venezuela izgubila milijune stanovnika, 72 % svoje ekonomije, demokratski legitimitet u očima većeg dijela svijeta i mnoge ključne međunarodne saveznike.

Sam predsjednik kaže da se sada suočava s "egzistencijalnom situacijom", dok se postavlja pitanje može li još jednom prkositi predviđanjima i preživjeti vojni i diplomatski pritisak američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Chávezov sin

"Ako bi se dogodila neka nepredviđena okolnost koja bi me spriječila da nastavim biti predsjednik Venezuele, moje čvrsto mišljenje, čvrsto kao pun mjesec, jest da, u tom scenariju, koji bi zahtijevao raspisivanje predsjedničkih izbora, trebate izabrati Nicolása Madura", rekao je Chávez u prosincu 2012., samo nekoliko sati prije puta na Kubu gdje je nastavio liječenje.

U Caracas se vratio samo da bi umro, no ime njegova nasljednika bilo je zapečaćeno. Sam Maduro tvrdi da ne zna zašto je Chávez izabrao baš njega, jer nikada nije težio "biti predsjednik". "Ali on me pripremao", izjavio je kratko nakon Chávezove smrti.

Sin političkog aktivista, Maduro je rano ušao u politiku. Kao student pridružio se Socijalističkoj ligi, a kasnije se zaposlio kao vozač autobusa za metro u Caracasu. Njegov aktivizam doveo ga je do pozicije sindikalnog vođe, odakle je uskočio u visoku politiku. To mu je omogućilo da upozna dvije ključne osobe u svom životu: Ciliju Flores i samog Cháveza.

Flores, tada mlada odvjetnica, bila je jedna od Chávezovih braniteljica nakon neuspjelog državnog udara 1992. godine. Maduro i Flores zajedno su ga posjećivali u zatvoru. Bio je to početak puta isprepletenog ljubavlju, politikom i odanošću.

Flores je postala Madurova partnerica, prva žena na čelu Nacionalne skupštine i osoba koju mnogi danas smatraju "moći iza prijestolja", dok je on postao "Chávezov sin".

Misteriji kubanske podrške

Kad je Chávez 1999. izabran za predsjednika, Maduro je ušao u Nacionalnu skupštinu. Kako je Chávez jačao svoju moć, tako se i Maduro penjao po hijerarhiji, uvijek kao "dobar drugi, uvijek poslušan", kako ga je opisao Ronal Rodríguez, istraživač s kolumbijskog Sveučilišta Rosario.

"Maduro je uvijek bio podcijenjen vođa. Bilo je mnogo mogućih nasljednika kada se Chávez razbolio. Ali nitko nije postigao ono što je on: s jedne strane, kubansku podršku, a s druge, distribuciju moći unutar čavizma", rekao je Rodríguez.

Madurov odnos s Kubom seže desetljećima unatrag. Jedna od rijetkih neautoriziranih biografija navodi da je Maduro u mladosti možda prošao obuku iz revolucionarne politike na otoku. Iako on to nikada nije potvrdio, veza koju je izgradio s Fidelom i Raúlom Castrom, a kasnije i s Miguelom Díaz-Canelom, postala je ključna za opstanak njegova režima.

Bivši dužnosnici Trumpove administracije vjeruju da je upravo kubanska obavještajna služba pomogla Maduru da spriječi oporbeni ustanak u travnju 2019. godine. Ta je veza Maduru pomogla da učvrsti svoju poziciju Chávezovog nasljednika i usvoji antiimperijalistički i antiamerički narativ, ojačan savezima s povijesnim američkim rivalima.

Ciklus koji se ponavlja

Maduro se na tu retoriku oslanjao od samog početka. Iako je dobio Chávezov blagoslov, nije dobio sve njegove glasove. Na izborima u travnju 2013. pobijedio je oporbenog čelnika Henriquea Caprilesa s tijesnom razlikom od samo 1,59 %. Šest mjeseci ranije, Chávez je istog protivnika pobijedio s razlikom od 9,5 %.

Oporba je odbila priznati rezultate, a čak su i unutar vladajuće stranke postojali pozivi na samokritiku. Maduro je odgovorio da je pobjeda bila "legalna, poštena i ustavna".

Time je započeo obrazac koji do danas definira njegovu vladavinu: sporni izbori, prosvjedi oporbe na ulicama, optužbe za represiju i progon neistomišljenika te raspodjela moći i resursa unutar vlastitih redova kako bi se osigurala lojalnost. Na međunarodnoj sceni, "Madurov model" oslanjao se na podršku Kine, Rusije i Irana.

Od 2013. godine svi nacionalni izbori bili su obavijeni sumnjama i kontroverzama, uključujući predsjedničke izbore 2018. i 2024. godine. Iako je oporba pobijedila na parlamentarnim izborima 2015., čavisti su političkim manevrima neutralizirali tu pobjedu. Svake izbore pratili su prosvjedi i, kako dokumentiraju izvješća Ujedinjenih naroda, represija i smrt.

Maduro je unatoč svemu opstao, čak i kada su ga 2024. napustili i ljevičarski saveznici poput Kolumbije i Brazila, koji nisu priznali njegovu izbornu pobjedu. "Slučaj Maduro je neobičan slučaj preživljavanja režima u regiji gdje su, suočeni sa sličnim izazovima, drugi režimi pali", navodi akademik Javier Corrales u svojoj knjizi "Uspon autokracije".

Visoka cijena preživljavanja na vlasti

Za Venezuelce, cijena Madurovog opstanka na vlasti je golema i mjeri se u izgubljenim životima, egzilu i siromaštvu. Od 2017. godine, agencije UN-a i Međunarodni kazneni sud (ICC) dokumentiraju tu cijenu, ponekad čak i uz suradnju venezuelanske vlade koja time pokušava izbjeći međunarodni nalog za uhićenje Madura zbog zločina protiv čovječnosti.

Izvješća iz godine u godinu opisuju porast kršenja ljudskih prava, "koordiniranih u skladu s državnim politikama i dijelom obrasca ponašanja koji je i raširen i sustavan, čime predstavlja zločine protiv čovječnosti", kako stoji u izvješću misije UN-a iz 2020.

"Misija je pronašla razumne osnove za vjerovanje da su vlasti i sigurnosne snage planirale i izvršavale masovna kršenja ljudskih prava od 2014. godine." Prekomjerna sila, proizvoljna uhićenja, seksualno nasilje, mučenje i izvansudska pogubljenja - sve je to, prema izvješćima UN-a, dio Madurovog priručnika za obračun s neistomišljenicima.

Na svaku optužbu, Madurova vlada odgovara poznatim antiimperijalističkim narativom. "Vrlo je zabrinjavajuće što visoka povjerenica popušta pritiscima antivenezuelanskih aktera i daje pristrane i neistinite izjave", odgovorila je vlada 2021.

Michelle Bachelet, tadašnjoj visokoj povjerenici UN-a za ljudska prava i bivšoj socijalističkoj predsjednici Čilea. Taj sukob bio je jasan znak da Maduro gubi podršku čak i unutar latinoameričke ljevice.

Ekonomski kolaps i masovni egzodus

Antiameričku retoriku Madurova vlada koristi i za opravdavanje katastrofalnih ekonomskih rezultata. Brojke, koje podsjećaju na ratne ekonomije, otkrivaju razmjere lošeg upravljanja. Gospodarstvo je počelo bilježiti rast tek 2021., osam godina nakon njegova dolaska na vlast. Danas je venezuelanska ekonomija na samo 28 % razine iz 2013. godine, prema podacima MMF-a.

Iza kolapsa stoji pad glavnog izvora prihoda - nafte. Državna naftna kompanija PDVSA, pogođena borbama za moć i nedostatkom ulaganja, doživjela je slom. Prihodi od izvoza nafte danas čine tek 20 % onoga što su bili 2013. godine.

Maduro za sve krivi američke sankcije. Međutim, Trumpova administracija uvela je sankcije protiv PDVSA-e tek 2019. godine; do tada su mjere bile usmjerene na pojedince iz vrha vlasti.

Za razliku od drugih zemalja, loša ekonomska situacija nije ugrozila Madurovu kontrolu nad državom. Ali promijenila je sastav stanovništva. Pritisnuti represijom i siromaštvom, koje je u najgorim trenucima pogađalo 90 % populacije, milijuni Venezuelaca napustili su zemlju. Venezuelanski egzodus, s gotovo osam milijuna ljudi koji danas žive u inozemstvu, jedna je od najvećih migrantskih kriza na svijetu.

Tajna Madurovog opstanka

"Maduro je vještiji nego što većina ljudi misli; uvijek je znao iskoristiti okolnosti i preokrenuti krize", kaže istraživač Rodríguez. Da bi to postigao, Maduro je od početka gradio složenu ravnotežu moći u kojoj je on postao ključni jamac stabilnosti.

U toj su jednadžbi od početka ključne Oružane snage. "Netko mi je jednom objasnio ovo: s Chávezom, vojska je mislila da mu mora zahvaliti na istaknutosti koju su imali. S Madurom je obrnuto. On mora zahvaliti vojsci i dati im ustupke poput položaja ili cijelih ekonomskih sektora, kako bi ga tolerirali. Pretvorio je Venezuelu u konfederaciju u kojoj je on menadžer", rekao je za CNN akademik Javier Corrales.

Ključni su i stari čavistički vođe, ali i paravojne skupine, takozvani "colectivos", koji su, prema UN-u, sudjelovali u represiji nad prosvjednicima. "Oni su visoko naoružani sektor. Oni su šerifi režima. I imaju puno za izgubiti ako vlada padne", kaže Corrales.

Maduro je raspodijelio moć, novac i odgovornosti te je time osigurao vlastiti opstanak. Mnogi koji su dio te strukture danas su predmet međunarodnih istraga zbog navodnih zločina protiv čovječnosti.

Napeti odnosi sa Sjedinjenim Državama

Gotovo trinaest godina nakon što ga je Chávez imenovao nasljednikom, Maduro se suočava s još jednom krizom za koju se druga Trumpova administracija nada da će biti posljednja. Američka politika slabljenja Madura posljednjih je godina bila jednako intenzivna kao i njegova antiamerička retorika.

Uključivala je ekonomske sankcije, naloge za uhićenje, pritvaranje rođaka zbog navodnih veza s drogom, tajne pregovore i planove za slobodne izbore koji su 2024. godine iznenadili svijet. Ništa nije uspjelo - ni prijetnje ni dijalog s Madurom, koji se pokazao kao stručnjak za odugovlačenje.

Venezuelanski vođa sada se suočava s najvećom američkom pomorskom i zračnom blokadom na Karibima u posljednjih nekoliko desetljeća. Vojni pritisak SAD-a raste, a Maduro još jednom pokušava prkositi svim izgledima. Hoće li i ovoga puta uspjeti?