Kako ne raditi "Oluju"

Kako ne raditi "Oluju"

OSMI KOLOVOZ 2008. godine – dan koji su toliki parovi iz numeroloških razloga odabrali za svoje vjenčanje - ušao je u povijest, ali ne iz onih razloga kojima su se nadali organizatori Pekinške Olimpijade. Taj će datum obilježavati početak prvog rata na europskom kontinentu u 21. stoljeću, ali postati i dodatni razlog da se u Hrvatskoj obilježava Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.

Naime, ono što se danas događa na Kavkazu je jučer započelo kao svojevrsni remake procesa koji je u Hrvatskoj bio započeo jednog drugog petka u jednom drugom kolovozu. Međutim, 24 sata kasnije je više nego jasno da tako neće završiti. "Oluja" je možda uistinu ušla u vojne udžbenike, ali gruzijski predsjednik Mihail Saakašvili očito iz njih nije naučio pravu lekciju.

S jedne strane je lako shvatiti zašto je gruzijski čelnik zaključio kako su problemi njegove države isti oni s kojima se Hrvatska suočila prije trinaest godina. S jedne strane se cijela međunarodna zajednica zaklinje u suverenitet i teritorijalni integritet Gruzije, a s druge strane pod parolom  "očuvanja mira" se tolerira samoproglašena paradržava nastala u krvavom ratu i etničkom čišćenju.

Saakašvili je također imao razloga vjerovati i da bi rješenje moglo biti isto. Otkako je 2003. godine došao na vlast, odlučni zaokret prema SAD i Zapadu je rezultirao s više nego izdašnom američkom vojnom pomoći u oružju, opremi i vojnim instruktorima, a koji su gruzijsku vojsku trebali učiniti jednom od najprofesionalnijih i najboljih na području bivšeg SSSR-a.

Da vojna opcija bude još primamljivija, problemi koje je zauzimanje Južne Osetije predstavljalo gruzijskim vojnim planerima su bili daleko manji od onih koje su morali rješavati planeri "Oluje". Odmetnuta pokrajina je sa tri strane okružena gruzijskim teritorijem, a njen glavni – i jedini značajni - grad Chinvali je u dometu gruzijskih minobacača. Osim par kozjih staza, jedina značajna komunikacija s Rusijom je cesta koja vodi kroz tunel Roki, kojeg se munjevitom akcijom moglo zauzeti, dići u zrak te tako spriječiti da osetskim pobunjenicima stiže "bratska" pomoć u obliku dobrovoljaca, odnosno ruskog oružja i opreme.

Ukoliko bi se Chinvali zauzeo u roku od dan-dva, time bi se Rusija i ostatak svijeta mogao staviti pred gotov čin. Nitko – barem na Zapadu i među onim državama do kojeg mišljenja je Gruzijcima stalo - se ne bi previše bunio zbog krvavog, ali kratkog i jednostavnog rata kojim je jedna država ustanovila suverenitet na svom teritoriju.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Početak akcije je također bio savršeno tempiran s početkom pekinške Olimpijade. Smatralo se da će pažnja svjetske javnosti biti usmjerena u Peking, da Putin odatle neće moći voditi konce, a da će ruska vlada biti – kao i mnoge vlade u svijetu – paralizirana zbog masovnog korištenja godišnjih odmora. Saakašvili je, da do kraja sakrije svoje namjere, akciju pokrenuo nakon postupne eskalacije i jednostranog i na televiziji objavljenog primirja.

"Mali" detalj koji je sve pokvario

Taj briljantni plan se temeljio na računici koja je bila razborita u svemu, osim u jednom krucijalnom detalju – pretpostavci da Rusija ne želi ili ne može intervenirati, odnosno da su najave vojne akcije u slučaju gruzijskog napada na Južnu Osetiju najobičniji blef.

Kada se ispostavilo da nije tako, Saakašvili je prisiljen da dan umjesto trijumfalnog podizanja zastave u Chinvaliju provede na CNN-u i drugim zapadnim izjavama, davajući patetične izjave o "ruskoj agresiji" i o tome da se u Gruziji brani Amerika. Ma koliko tim izjavama davali pažnju i ma koliko se koristio "spin" o nedužnim gruzijskim žrtvama ruskog bombardiranja, teško će se moći sakriti činjenica da je jučerašnji dan posljedica Saakašvilijevog poteza koji je krenuo katastrofalno krivo.

Odluka da se u napad krene upravo kada počinju Olimpijske igre je dovela do propagandnog fijaska – Saakašviliju i Gruzijcima će mnogi zamjeriti zbog toga što je na najgori mogući način upropašten svjetski blagdan mira i bratstva među narodima. Junak "Revolucije ruža" i promotor zapadnih vrijednosti u bivšem SSSR-u – čiji su demokratski krediti već načeti brutalnim obračunima s domaćom oporbom – izgubit će mnoge svoje simpatizere. To će uključivati čak i svoje najvjernije prijatelje. Zbog ove "sitne neugodnosti" morao povući gruzijski kontingent iz Iraka i tako SAD lišiti  sve dragocjenijeg ne-američkog topovskog mesa u Mezopotamiji.

Stoga je teško očekivati da će zapadnih prijestolnica dolaziti više od verbalne potpore "suverenitetu i teritorijalnom integritetu Gruzije", odnosno poziva "zaraćenim stranama da sjednu za pregovarački stol". Da je Saakašvilijev "blitzkrieg" uspio, njegov trijumf bi Bush i svi zapadni državnici htjeli dijeliti. Ovako će biti ostavljen da pojede "juhu koju je sam skuhao", odnosno uživa iste one simpatije koje je Galtieri uživao nakon što se izjalovio jedan isto tako "briljantan" potez na Falklandima.

A kakva će ta "juha" biti ostaje za vidjeti, ali stvari trenutno ne izgledaju dobro za Gruziju. Umjesto briljantne i munjevite operacije – za vojne i druge udžbenike – slijedi dugotrajno mrcvarenje u kojem kvantiteta uvijek nadvlada kvalitetu, a što je upravo ruska specijalnost i u što su se imali svojevremeno prilike uvjeriti Treći Reich i Čečeni.

U svakom slučaju, ono što se danas događa na i oko Kavkaza je možda najbliži mogući odgovor na pitanje što bi bilo da je "Oluja" krenula krivo. I zato gledajući prizore iz Tbilisija i bombardiranih gruzijskih gradova mnogi Hrvatskoj imaju razloga biti sretni i ponosni zato što su odluke pred kolovoz 1995. godine bilo temeljene na daleko više mudrosti.

Dragan Antulov

>>> Ostale komentare Indexovog novinara Dragana Antulova možete pročitati na njegovom službenom blogu draganantulov.bloger.hr

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara