SALTIVKA se nalazi na sjeveru grada Harkiva. Ovo predgrađe je najteže pogođeno ruskim granatiranjem. Iako rat još traje, ljudi se tamo vraćaju. Kako organiziraju život? Priču o životu u tom gradu donosi Deutsche Welle.

Prve ruske bombe pale su ondje 24. veljače 2022. godine. Prije početka rata u okrugu Sjeverna Saltivka, najvećem u Harkivu, živjelo je više od 300.000 ljudi. Prostrane ulice gusto se isprepliću između svjetlosivih visokih zgrada.

U Harkivu je do sada oštećeno više od 4000 zgrada, od kojih je gotovo trećina izravno pogođena, kaže zamjenik šefa Odjela za stambene i komunalne usluge grada Harkiva Jevhen Pasenov. U svibnju - nakon prve ukrajinske protuofenzive i oslobađanja predgrađa - lokalne su vlasti počele popravljati kuće, uglavnom prozore i krovove. "Želimo zaštititi imovinu ljudi kako bi se mogli vratiti", kaže Pasenov.

Stambeni blokovi kao izgorjele košnice

Više od milijun ljudi trenutno živi u Harkivu - prije rata ih je bilo oko 1.5 milijuna. Prodavaonice se ponovno otvaraju i opet je više automobila na ulicama. Ipak, Saltivka je jedva naseljena jer su tamo zaista sve kuće oštećene. U proljeće su stambeni blokovi s razbijenim prozorima i garavim zidovima izgledali poput spaljenih košnica. Sada su prozori zatvoreni šperpločama.

"Koliko ljudi se tamo nalazi, može se prebrojiti kada se dijeli humanitarna pomoć", sa smiješkom kaže Irina Petrenko. Ona stoji u dvorištu sa svih strana okruženom deveterokatnicama. Prema njezinim riječima, u četiri stambene zgrade, u kojima ponovno ima grijanja, vode i struje, živi gotovo 200 ljudi. Irina stanovnicima dijeli pakete hrane, koje donose volonteri.

"Ovdje sam se udala, rodila kćer, ovdje sam išla u školu", kaže Irina o Sjevernoj Saltivki i dodaje: "Ovdje je vrtić u koji je išla moja unuka. Ovdje sam šetala s njom u parku, tu smo sjedile na klupi i jele kukuruz."

U hodnik u slučaju zračne uzbune

Irina je radila kao krojačica, a njezin suprug u tvornici namještaja. Njezina kći, zet i osmogodišnja unuka napustili su Harkiv u prvim danima rata. Ona je ostala sa svojim mužem. U slučaju zračnog napada sklanjaju se u hodnik stana i naizmjenično spavaju. Noću je s prozora Irina promatrala ispaljivanje raketa iz Rusije. Ruska granica nije daleko odavde. Tijekom dana, unatoč granatiranju, išla je nahraniti mačku svoje kćeri.

Tijekom cijelog ožujka Sjeverna Saltivka bila je izložena masivnom ruskom granatiranju. "Bili su jaki zračni napadi. Sjedili smo na hodniku uz svijeće, na dvije stolice. Čak nam je i naša divlja mačka htjela sjesti u krilo. Suprug i ja smo se već pozdravili. Rekli smo jedno drugom da se volimo", prisjeća se Irina.

Nakon ovog iskustva par se odlučio barem privremeno preseliti u drugi dio grada. Prije nego što je Irina izašla iz stana, očistila je pod. "Muž joj je rekao da to nema smisla", smije se danas ova žena. Njen stambeni blok je ostao neoštećen.

"Vozili smo pod paljbom. Gorjela je susjedna zgrada. Visjeli su kabeli za struju i bilo je kamenja koje smo morali izbjegavati. Putem smo vidjeli uništene kuće, ranjenog taksista i njegovog mrtvog putnika", prisjeća se Irina.

Par je odsjeo kod prijatelja, koji je pristupio teritorijalnoj obrani. Irina je kuhala hranu za njega i njegove suborce, što joj je dalo poticaj. "Ipak sam u svibnju pala u depresiju. Samo sam htjela ići kući", kaže Irina.

Povratak stanovnika

Umirovljenica Raisa Lobanova, koja je proljetos ostala potpuno sama u stambenoj zgradi s devet katova, rekla je Irini gdje ima vode i humanitarne pomoći. Žene su danima čistile dvorište, koje je bilo zatrpano razbijenim staklima i prozorskim okvirima.

U dvorištu, kraj sportskog igrališta, još uvijek leže cigle prekrivene pepelom. Tu je bilo ognjište na kojem se kuhalo kad u kućama nije bilo plina i struje. Veći dio ljeta Rusi su pucali na Harkiv.

Irina ranije nije ni znala tko sve živi u stanovima na njenom katu. Sada poznaje čak i stanare iz susjednih ulica. Po povratku kući Irina se angažirala kao volonterka. Saznala je što ljudima u njezinom susjedstvu treba, napravila popise i na kraju dijelila humanitarnu pomoć.

U rujnu, nakon oslobađanja dijelova Harkivske regije i Lipeca, mjesta udaljenog 25 kilometara od Harkiva, ljudi su se počeli vraćati i u Sjevernu Saltivku. Tada je broj napada znatno smanjen jer su Rusi napustili svoje položaje, objašnjava Irina. Ljudi su se čak vratili u zgrade koje su se izvana činile neupotrebljivima, poput onih u kojima nedostaju cijeli katovi ili se u njih ulazi kroz ruševine.

Između nebodera se vide građevinske dizalice. Prema informacijama gradskih vlasti, ovdje se popravlja dvadesetak kuća. Radovi bi trebali biti gotovi ovih dana. Neke kuće su već završene. Tako se mogu vidjeti cijeli katovi od opeke, koje sada čine kontrast betonu unutar montažnih objekata. Ponegdje se vide novi prozori. Igrališta i sportski tereni, koji su također bili pogođeni ruskim granatama, zasad neće biti popravljani jer djece gotovo da i nema.

Pogled na živote drugih

Irina stoji ispred svoje kuće i vidi unukinog velikog sivog psa. U tom trenutku se oglašava alarm za zračni napad. Ulazni dio kuće je poput podruma, hladan i mračan. Grijanje, voda i struja nisu svugdje dostupni. Irinin stan je također hladan i mračan, zidovi vlažni. Zbog silnog granatiranja prozori su morali biti nekoliko puta pričvršćeni čavlima.

Vlasti će tek na proljeće moći reći koliko je kuća u Sjevernoj Saltivki moguće obnoviti nakon što budu provedena odgovarajuća testiranja. Za sada još uvijek nema govora o planu obnove Sjeverne Saltivke. "Malo je vjerojatno da će međunarodne organizacije to financirati jer rat još traje. Nelogično je izvoditi velike građevinske radove samo 40 kilometara od Rusije", priznaje Pasenov.

On objašnjava da se, prema zakonu, oštećene kuće smiju popravljati tek 90 dana nakon završetka aktivnih borbi. "Ono što je već učinjeno učinjeno je na vlastitu odgovornost", kaže ovaj dužnosnik.

Na kraju se ipak većina stanovnika uspjela vratiti. "Sada je ovdje barem malo radosnije", kaže Irina dok viri kroz prozore svoje stambene zgrade obložene šperpločom i prisjeća se: "Kad sam se vratila, bilo je proljeće. Bila je tišina, ptice su pjevale. Okviri prozora i zavjese su visjeli po drveću. Prolaziš kraj njih i gledaš tuđe živote.", piše DW.