POZNATA narodna poslovica govori o “tri loša ubiše Miloša”, no u Bosni i Hercegovini, u kojoj je već desetljećima sve izvrnuto naglavce, ta poslovica također vrijedi u izvrnutom obliku - jedan loš ubije tri Miloša. To se pokazalo i ovih dana tijekom Svjetskog prvenstva u nogometu, koje se sa skoro jednakim žarom prati u BiH kao i u Hrvatskoj. Preciznije, u Federaciji BiH, većem entitetu državne skalamerije skrojene Daytonskim sporazumom, dok se u Republici Srpskoj SP prati, ali definitivno s manje strasti jer se reprezentacija Srbije pozdravila s natjecanjem još u grupnoj fazi.

Kako je nogomet inherentno političan sport, a naročito na prostoru bivše Jugoslavije i još dodatno u kontekstu Svjetskog prvenstva, ne čudi što su uspjesi hrvatske reprezentacije u Federaciji BiH izazvali i političke reakcije i prepucavanja, najviše na relaciji Sarajevo-Zapadna Hercegovina. Prvi je prijepor izazvalo putovanje hrvatskog člana predsjedništva BiH Dragana Čovića na utakmicu hrvatske reprezentacije u Rusiju, kojemu se iz dijela bošnjačkih i (kvazi)građanskih medija zamjeralo što na to navodno troši novce bosanskohercegovačkih poreznih obveznika. 

Frustracija političkog Sarajeva zbog izostanka opće podrške za nogometnu reprezentaciju BiH

Element tih napada je i trajna frustracija političkog Sarajeva što reprezentacija BiH u nogometu nema uvijek unisonu podršku diljem BiH te što Hrvati i Srbi radije navijaju za reprezentacije svojih “matičnih” država, no ako se iz tih napada dosad išta moglo naučiti jest da postižu samo još veće otuđenje potencijalnih navijača. Odnosno, ako nekome na nos nabijaš za koga bi trebao navijati, a za koga ne, onda je neizbježno da takav pristup neće uroditi ničim pozitivnim. S time da treba podsjetiti kako svaki visokopozicionirani političar u BiH uludo troši novac poreznih obveznika, pa se Čović po tome nikako ne izdvaja niti je ikako gori, neovisno o tome kako je financiran njegov put u Rusiju.

No to je tek sloj priče koji se odnosi na ratujuće medije i dio političkih elita s obje strane koji se naravno prelijeva i na obične ljude, ali ne više u tolikoj mjeri kao prije. Jer većina ljubitelja nogometa u Federaciji BiH odlučila je navijati za hrvatsku reprezentaciju na SP-u, s kojom se iz ovih ili onih razloga mogu najviše identificirati, što se moglo vidjeti i nakon sinoćnjeg ulaska u finale SP-a, koje se slavilo i u Mostaru i u Širokom Brijegu i Sarajevu. Popularni dresovi s crveno-bijelim kvadratićima su se mogli vidjeti u na sva tri mjesta.

Odvratni incidenti, ali koje su počinili pojedinci

I sada konačno dolazimo do jednog lošeg koji pikira tri Miloša. Sva ta slavlja na ulicama i po kafićima proteklih dana nisu nažalost prošla bez pojedinačnih incidenata, u kojima se igralo na najprizemniji nacionalizam i dosipanje soli na ranu onog drugog, susjeda koji je navodno neprijatelj jer je druge nacionalnosti. Primjerice, u Širokom Brijegu se u jednom trenutku skandiralo "jebem te Bosno". U Fojnici - u kojoj i dalje živi miks Bošnjaka i Hrvata - zabilježeno je da su tri maloljetnika na ulici verbalno napala i ispsovala časnu sestru, za koju su naučeni da simbolizira hrvatsko i inovjerstvo, dok je pak u Mostaru snimljen dječak koji direktno u kameru viče “Nož, žica, Srebrenica”. 

Dodatni moment napetosti u vezi sinoćnje utakmice je bio što se ona održavala na godišnjicu genocida u Srebrenici, što je i dalje ogromna i identitetski definirajuća trauma za Bošnjake, tako da iz dječjih usta skandiranje beskrupulozne parole “Nož, žica, Srebrenica” posebno boli. Kao što i Hrvate logično provocira napad na časnu sestru koja je u hrvatsko-katoličkom patrijarhalnom identitetu posebno poštovana kao simbolična figura.

A na društvenim mrežama se može vidjeti i fotografija navijača u dresu hrvatske reprezentacije na kojem piše i “Don’t Forget Srebrenica”, koja pokazuje da se slavlje zbog nogometnog uspjeha i odavanje počasti ubijenima pokušalo oboje ispoštovati, na jedan u osnovi nezgrapan, ali tim više ljudski i dirljiv način.

Roditelji u BiH truju svoju djecu nacionalističkom mržnjom prema susjedima

Sve te negativne incidente su, očekivano, zabilježili i prenijeli mediji, što onda izaziva nove reakcije i nove svađe, ali je ovaj put znakovito da one ipak ne uspijevaju eskalirati do nivoa kojim bi se svima uspio pokvariti užitak u uspjehu hrvatske reprezentacije na SP-u. Baš obratno, ta nacionalistička prepucavanja i bešćutnosti čini se da ipak ostaju, zasluženo, u drugom planu. Izgleda kao da manji, ali glasniji dio društva u Federaciji BiH kroz negativnu politizaciju uspjeha hrvatske reprezentacije želi zakuhati veliku svađu koja im je neodoljiva jer se BiH de facto nalazi u predizbornoj kampanji, ali da onaj veći dio u tome odbija sudjelovati i slavi uspjehe nogometaša na način koji nekom drugom nije namjerni prst u oko.

Može se primijetiti i stari obrazac da etnička zajednica koja je u određenom dijelu većina napušta pristojno ponašanje u trenutku euforije, pa vrijeđa druge ne uzimajući u obzir da to negativno utječe na ljude njihove nacionalnosti koji žive u dijelu BiH u kojem su etnička manjina. Stvar funkcionira po principu spojenih posuda - ustaško skandiranje dijela navijača u Širokom Brijegu "proizvodi" napad na časnu sestru u Fojnici itd.

Ipak, zabrinjava činjenica da su većinom djeca akteri onih najodvratnijih incidenata koji onda dobivaju najviše medijskog prostora. To sugerira da roditeljske generacije svoje nacionalističke frustracije prenose na najmlađe, da žele mlade u BiH inficirati istom suludom nacionalističkom politikom koja je od 1990. do danas dovela do rata, genocida, etničkog čišćenja, podjela, repatrijarhalizacije, klerikalizacije, ekonomskog sloma i političke nefunkcionalnosti države. Kada neki klinci viču “Nož, žica, Srebrenica” ili psuju na ulici časnu sestru, jasno je da su to pokupili doma i u svojoj okolini, da u biti oni nisu krivi za takve odvratno ponašanje, nego oni koji ih (ne) odgajaju. Sve to razotkriva da su mladi u BiH najveće žrtve svojih roditelja i prethodnih generacija koje im nisu ostavile u naslijeđe ništa osim mržnje.

Većina samo želi slaviti uspjeh Dalićevih izabranika

To je ona u BiH nažalost neizbježna ružna strana priče, no ne bi trebalo dozvoliti da opet zasjeni onu ljepšu - a to je da se za hrvatsku reprezentaciju itekako navijalo i navija, i to ne samo po inače neizbježnom nacionalnom ključu. I zbog toga svi odgovorni ljudi trebaju paziti da ne dolijevaju ulje na nacionalističku vatru, nego da je gase kad god vide da je netko neodgovoran potpaljuje. Zato treba izdvojiti i pohvaliti reakciju gradonačelnika Širokog Brijega Mire Kraljevića koji je osudio problematično skandiranje i poručio da je da je "Širokom Brijegu potrebno Sarajevo, kao što je Sarajevu potreban Široki Brijeg“ i da "sport mora biti odmor za obitelj, a ne izvor tenzija".

Zasad se čini da ovaj put u BiH onaj jedan loši ipak neće u vezi neočekivane nogometne bajke hrvatske reprezentacije uspjeti ubiti tri Miloša. Ako stvar doista tako završi, to bi mogao biti jedan od rijetkih momenata u BiH od 1990. danas kada nisu pobijedili bad guys, nego good guys.