Kako su Banjalučani tražeći Pravdu za Davida pobijedili strah

Kako su Banjalučani tražeći Pravdu za Davida pobijedili strah
Foto: Aleksandar Trifunović/BUKA

PETI listopad ima simbolično značenje u srpskoj povijesti. To je dan kada je pola milijuna ljudi izašlo na ulice Beograda da tako obrani izbornu pobjedu otetu od Slobodana Miloševića. Narod je u tome i uspio, barem nakratko. Slobodan Milošević je dao ostavku i povukao se u političku penziju.

Cijeli jučerašnji dan po virtualnim mrežama akteri događaja su se na to nostalgično podsjećali.

Najveći prosvjed ikad u Republici Srpskoj

Poneki od njih je i podijelio pismo Milorada Dodika koje je tih dana pisao Miloševiću. Nekad omiljeni Miloševićev političar u Bosni Milorad Dodik odvažno se obratio svom političkom učitelju:

''Nikad nijedan srpski car, knjaz, kralj ili predsjednik, od dolaska Srba na Balkan, nije svom narodu nanio toliko jada, pustio toliko krvi, ogradio ga od cijelog svijeta, kao što si ti učinio. Tvoj narod te više ne želi. Tu ti sila ne pomaže. Učini bar jednu uslugu Srbima - pusti ih da slobodno kažu da hoće rastanak s tobom. Tvoj interes i srpski interes ovdje se razilaze. Ako u tebi ima snage, osjećaja časti, kajanja ili stida izaberi pokajanje, zatraži oproštaj od svog naroda i idi. Vrijeme je da odeš, Slobodane'', zaključuje tadašnji premijer RS-a u pismu upućenom predsjedniku SRJ Slobodanu Miloševiću.

Teško da je Dodik mogao povjerovati da će skoro dva desetljeća kasnije taj isti narod koji ga je doveo na vlast, na tom istom trgu na kom je onomad rušio SDS njemu skandirati ''Lopove'', ''Ubico'', ''Odlazi'' i ''Vrijeme je da Odeš''. A dogodilo se.

Deseci tisuća Banjalučana i drugih građana su se sinoć, 5. oktobra, dva dana uoči Izbora u BiH okupili na glavnom gradskom Trgu u najvećem protestu građana protiv vlasti ikad održanom u Republici Srpskoj.

Smrad zločina se širio Banjalukom

Danima je nemoćna mašinerija režimskih medija pokušavala da diskreditira grupu Pravda za Davida okupljenu oko Davora Dragičevića, oca ubijenog mladića, prije šest mjeseci prebijenog i bačenog u malu gradsku rječicu u koju se sliva kanalizacija.

Smrad zločina se širio Banjalukom za sve osim za ovdašnju policiju.

Na prvoj konferenciji za medije održanoj netom nakon pronalaska Davidovog tijela vodeći ljudi MUP-a Republike Srpske proglasili su ubijenog mladića lopovom, narkomanom i dilerom.

Davor Dragičević je taj dan stupio na trg s Davidovim prijateljima i rekao riječi koje od tada odzvanjaju Banjalukom: Pravda za Davida, pravda za svu našu djecu.
Stotine i tisuće ljudi pristupale su svakodnevno grupi podržavajući emotivno ranjenog, ali nevjerojatno hrabrog oca. Svaki dan su prozivali vlast, predsjednika Dodika, ministra policije Lukača, gradonačelnika Banjaluke Igora Radojičića, vrh lokalne policije, lokalne siledžije.

Sami, ali odvažni odupirali su se ti hrabri ljudi prijetnjama i pritiscima mnogo jačeg neprijatelja, sistema koji se okrenuo protiv svog naroda.

Nije im uspjelo zastrašiti ljude

Prestrašenom narodu se već šest mjeseci signalom javnog medijskog servisa RTRS priopćavaju najbrutalnije laži o članovima grupe, o motivima protesta i pobune. Sve je prešlo u ozbiljnu ofenzivu u mjesecu pred izbore. Vlast uplašena od gubitka vlasti širila je strah stvoren vlastitom paranojom od velikog protesta najavljenog za peti oktobar.

Prijetila je narodu veteranima iz Federacije, navijačkim grupama koje dolaze na protest, nemirima koji se kuju u zapadnim kuhinjama što za cilj imaju rušenje Republike Srpske. Mete se nisu birale, od ožalošćenog oca do samohranih majki iz pokreta, medija i novinara koji su podržavali grupu.

Ali džaba, nije im uspjelo.

Na glavnom gradskom trgu u Banjaluci okupilo se sinoć nekoliko desetaka tisuća ljudi u najvećem skupu protiv vlasti ikad održanom u ovom gradu. Posljednji je put ovaj trg bio ovoliko pun kada su nogometaši Borca svom gradu donijeli trofej osvajajući u zoru raspada zemlje Kup maršala Tita. Davor Dragičević nije htio da skup počne prije nego što na njega dođu svi koji su krenuli za Banjaluku. Policija je blokirala grad i nije propuštala vozila, što je stvorilo kolone duge kilometrima. Ljudi su napuštali svoje automobile i pješke kretali za grad.

Motiviranost običnih ljudi da podrže Davora Dragičevića u njegovoj borbi je nevjerojatna i iznenadila je i najveće optimiste. Ljudi su dolazili na trg nasmijani, s djecom i prijateljima, ne sumnjajući ni jednog trenutka da rade pravu stvar.

''S ubicama nema života, ili Mi ili Oni!''

Majka Suzana je prva izašla na govornicu, emotivno govoreći o danima iza obitelji, o žalosti za izgubljenim sinom, šaleći se govorila je ljudima da odu brzo nakon skupa jer Soros danas dijeli duple dnevnice, aludirajući na prozivke režima da pokret financira lično Soros. Zahvalila je svima koji su uz njih sve ove dane.

Davidovi prijatelji su se sjećali posljednjih trenutaka s njim. Ema, najbolja prijateljica, sjetila se da joj je na klupi nedaleko od mjesta protesta rekao: ''Ema, ja ću promijeniti svijet.'' I promijenio ga je.

Otac Davor, emotivno, snažno, odvažno ponovio je ključne poruke grupe Pravda za Davida, posebno onu najvažniju: ''S ubicama nema života, ili Mi ili Oni!''

''Tko god da pobijedi u ponedjeljak nećemo mu dati mira dok ne bude pravde za sve i svakog tko živi ovdje. Ovo je naša zemlja, ne idemo nigdje odavde'', ponavljao je Davor jasne riječi praćene aplauzom desetaka tisuća ljudi.

Kordoni iz straha od vlastitog naroda

Za to vrijeme ispred zgrade javnog servisa RTRS, na završnom mitingu partije Milorada Dodika okupilo se maksimalno 4000 ljudi. U njihovoj neposrednoj blizini, oko zgrade vlade specijalne jedinice policije formirale su kordone iz straha od vlastitog naroda. A za tim nije bilo potrebe jer ljudi su se s protesta razišli dostojanstveno i mirno. Kao i svaki put unatrag šest mjeseci.

Bilo bi bolje i svi bi bili sretniji da je David živ, opet su ga ubili, a evo ga sinoć, ljubav ga je barem na trenutak oživjela, i bio je na trgu s nama življi nego ikad. Čuli smo ga kako pjeva svoju pjesmu: "Izgleda da neću daleko stići, jer sam ja samo pijun u ovoj priči, ne idem nigdje, načinio sam štetu, ja sam samo još jedan klinac u getu... Ali barem sam na ulici skontao šta je ljubav..." Slušali smo ga i plakali, tisuće nas i preispitivali se jesmo li mogli bolje, jesmo li ga mogli zaštititi, i njega i sebe i svoju djecu i ovaj grad. Oživio je i nas David cijedeći svojom kratkom misijom ono malo ljudskog u nama što još nisu ubili.

Taj ološ neće doživjeti ljubav

Življi od svih tih živih mrtvaca što bauljaju naokolo čekajući otpatke s trpeza gospodara i kao hijene skaču na svaki njihov mig.

Džaba, Davidovu 21 godinu zamijenio je simbolično 21 gram njegove duše i tu je među nama, ta ljubav koju taj ološ neće doživjeti i shvatiti za cijeloga života, ako se to što žive uopće može nazvati životom.

Nema baš nekih velikih razloga da se priča i piše o ovom vremenu, vremenu kukavica, podlaca, ulizica, vremenu bahatih, siledžija i neznalica. Vremenu otete budućnosti, otetih ulica i gradova. Zaista nema. Ali kad se ipak iz nekog razloga jednom bude spominjalo ovo vrijeme i ovi tmurni dani, pričat će sigurno stariji svojoj djeci da je bio jednom jedan otac, da se danima i noćima borio kao lav za istinu o svom ubijenom sinu. I da su ga u toj iskrenoj borbi podržali mali ljudi koji do tada nisu ni znali koliko mogu biti veliki. Pričat će jednom, vjerujte mi na riječ, da je bio jednom jedan hrabri otac Davor i da je boreći se danima za istinu o svom ubijenom sinu Davidu obranio i sve nas.

U nedjelju su u Banjaluci i cijeloj zemlji izbori. Kakav god bude rezultat, nevažan je, jer ovi ljudi su sinoć pobijedili strah. A to je najvažnija pobjeda.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara