JOŠ JEDNA Noć vještica, odnosno Halloween, iza nas je. Ovaj neslužbeni blagdan keltskog, poganskog porijekla, koji se uglavnom slavi u Irskoj, SAD-u i Kanadi, ali je posljednjih godina zaživio i u drugim zemljama, opet je predmet kontroverzi.

Tako se ultrakatolička udruga Vigilare i njen predsjednik Vice John Batarelo, u predahu od pripreme sudskog progona "militantnih sekularista", obrušava na trgovački lanac Lidl zbog prodaje slatkiša s motivima Halloweena. Za njih je to "promicanja boleština, kulture smrti i kanibalizma".

A i u Irskoj se Hrvatska katolička misija Dublin obrušava na slavljenje Halloweena, koji u toj zemlji ima tradiciju staru tisućama godina, kao nečeg nepomirljivog s katoličkom vjerom. 

No Noć vještica je također dobra prilika za podsjećanje na mračnu povijest lova i progona navodnih vještica, u čemu je ključnu ulogu imala upravo Katolička crkva, kao i druge kršćanske denominacije.

Facebook stranica Sekularni kalendar tome je ovog tjedna posvetila podulju objavu 29. listopada, ističući kako se taj dan obilježava kao dan žrtava lova na vještice. 

Ostavština poganskih vjerovanja i rituala

"Vještice, prema legendama, mitovima i narodnim vjerovanjima, su žene koje se bave vještičarenjem kako bi stekle nadnaravne moći za korištenje u dobre ili zle svrhe. Muški praktikant vještičarstva naziva se vještac. Tradicija razlikuje tzv. bijele i crne vještice. Dakako, etiketa vještica bila je izvanjska socijalna oznaka koju su određenim pojedincima ili skupinama pojedinaca nadijevale grupe izvan tog društvenog miljea. Zapravo, radilo se o sljedbenicima starih poganskih vjerovanja koja su u uskim krugovima nadživjela pojavu i širenje kršćanstva, stoga je Crkva poprijeko gledala na takve prakse. Na takva poganska vjerovanja nailazimo osobito kod keltskih naroda gdje je takva tradicija bila jaka, ali i kod germanskih i slavenskih naroda koji su sa sjevera donijeli svoje poganske običaje i vjerovanja", objašnjava Sekularni kalendar. 

Od 15. do 18. stoljeća pogubljeno između 40 i 60 tisuća ljudi, uglavnom žena

Ova stranica ukratko prepričava i povijest fenomena zvanog lov na vještice: "Lov na vještice je izraz koji u tradicionalnom smislu označava potragu za osobama koje se bave vračanjem, odnosno dokazima o takvoj aktivnosti u društvima u kojima se čaranje smatra protuzakonitim i/li suprotnim običajem. U užem smislu se pod time podrazumijevaju društveni fenomeni koji sadrže elemente moralne panike, masovne histerije i linča, a ponekad uključuju službenu, odnosno državnu sankciju kroz suđenja vješticama ili čarobnjacima. U još užem smislu se pod time podrazumijeva tzv. klasični period progona vještica kada se od 15. do 18. vijeka vještice progonilo u tadašnjoj Europi i Sjevernoj Americi, a što je dovelo do pogubljenja između 40.000 i 60.000 ljudi, najčešće žena. Taj je period završio kada su u europskim zemljama zavladale ideje racionalizma i prosvjetiteljstva, te su odredbe o zabrani i kažnjavanju čarobnjaštva izbačene iz kaznenih zakonodavstava. Lov na vještice se otada uglavnom pojavljuje kao fenomen u ne-europskim zemljama, a danas je prisutan u subsaharskoj Africi, Indiji i Papui Novoj Gvineji; od zemalja čija zakonodavstva sadrže kazne za čarobnjaštvo su danas preostale samo Saudijska Arabija i Kamerun."

Malleus maleficarum

"Osim heretičkih sekti na udar inkvizicije došli su i pojedinci osumnjičeni za bavljenje magijom i čaranjem. Godine 1486. dvojica dominikanaca, Henricus Kramer i Jakob Sprenger objavila su djelo Malleus maleficarum (Malj protiv vještica) koji je teorijski sažeo vjerovanja u vještice i izložio različite vrste torture kao oblik ispitivanja. Od 15. do 18. stoljeća pogubljeno je na tisuće ljudi, većinom žena, pod optužbom za vještičarenje. Progoni su vršeni širom Europe, i u katoličkim i u protestantskim zemljama, a najteži su bili u Španjolskoj, Engleskoj, Italiji, Nizozemskoj, Belgiji, Švicarskoj i Njemačkoj. U Americi je najpoznatiji slučaj bilo suđenje vješticama iz Salema u Massachusettsu, gdje je 1692.-1693. optužena 141 osoba, od kojih je dvadeset pogubljeno", dodaje se u ovoj objavi. 

A ovaj krvavi progon, proizašao iz vjerskog fanatizma, puritanizma i patrijarhalne mržnje prema ženama, nije zaobišao ni Hrvatsku. 

Crkva u 14. st. naredila progon vještica, Hrvatski sabor brže bolje donio zakon

"U Hrvatskoj od najstarijih, plemenskih vremena i prvih zapisanih zakona, kao uostalom i u ostalim društvima, postoje odredbe o kažnjavanju zle magije, one koja šteti ljudima. U Zagrebu je bilo slučajeva izopćivanja i osuđivanja vještica još u 14. stoljeću (suđenje Alici i Margareti 1360. zbog čarobnjaštva), no broj spaljenih i mučenih žena naglo se povećava nakon naoko povijesno bezazlene odluke provincijalne crkvene sinode održane u Trnavi 1. kolovoza 1611, o obvezatnom propovijedanju protiv čarobnjaštva. Na njoj je zaključeno sljedeće: 'Čaranja, vračanja, gatanja, proricanja i supersticiozna vidanja bolesti i rana tajnim riječima i znacima izvršenim u određeno vrijeme i na određenom mjestu, imaju se opetovano žigosati pred sabranim narodom. A ako se opazi da su neki upleteni u takva čarobnjaštva, na njih neka župnik hitno upozori biskupa'", navodi Sekularni kalendar.

"U neka normalnija, bolja vremena takva crkvena naklapanja ne bi imala ozbiljnijih posljedica po svjetovni svakodnevni život, no tadašnji bogobojazni Hrvatski sabor požurio se već nakon nekoliko mjeseci, 25. listopada 1611, potvrditi tu odluku i proglasiti ju podržanom od strane svjetovnog prava. Postoji i zapis o članku zakona, zapisanoga između 1609. i 1625. (zvanoga i »arti-kuluš«), br. 10, koji kaže sljedeće: 'Osim toga se određuje da vještice, čarobnice i trovateljice, gdje god one u ovom kraljevstvu živjele i bile pronađene, stanovnici tih mjesta mogu i trebaju slobodno hvatati i dovoditi njihovu zemljišnom gospodaru koji ih, pod prijetnjom gubitka prava mača, mora po zasluzi kazniti'", dodaje se. 

"Božanski testovi", mučenje i traženje "vražjeg pečata"

Dakle, kažnjavanje navodnog čaranja, vračanja, gatanja i sličnih aktivnosti prešlo je iz crkvenih odredbi u svjetovni zakon. A onda je masovna histerija postala ubojita. O ovoj strašnoj pojavi posebno je detaljno pisao povjesničar Deniver Vukelić u knjizi "Utjecaj Katoličke crkve na svjetovne progone vještica u Zagrebu u ranom novom vijeku".

Za pokretanje sudskog procesa često bi bilo dovoljno da osobu optuže susjedi, koji su za to mogli imati zlonamjerne motive i li su jednostavno paranoično vjerovali da im je ista na neki nadnaravni način učinila zlo. Za dokazivanje krivnje koristili su se apsurdni "božanski testovi" poput vaganja, jer vještica mora biti lagana da bi letjela, izazivanja suza jer vještice ne mogu plakati, traženja "vražjeg pečata" na njenom tijelu, što je mogao biti i madež ili bradavica, ili bacanja u rijeku, pri čemu bi bila proglašena nevinom ako bi - potonula.

Optuženo oko 250 Zagrepčanki, samo 12 oslobođeno

U većini slučajeva optužena bi, naravno, bila osuđena i smaknuta. Samo u Zagrebu i okolici više od 250 osoba (od čega 20 muškaraca) je optuženo, a samo njih 12 je oslobođeno.

No tu besmislenom i brutalnom nasilju uime države i Crkve ne bi bio kraj. Osuđenu bi se redovito mučilo kako bi se iz nje izvuklo priznanje ili kako bi prokazala navodne suradnice, pa bi ona bila spremna izreći bilo čije ime kako bi si skratila muke. Sud bi tu informaciju svejedno uzeo kao valjanu, optužio sljedeću "vješticu", i krug barbarizma bi se nastavio.

U jednom takvom slučaju osuđena Margareta Kuljanka "prokazala" je još 32 nesretne žene, od kojih je spaljeno 28. Zanimljivo, ova djevojka osuđena je zato što je spavala s "vragom" dok je bila u zatvoru - samo što je vrag bio u tijelu gradskog kaštelana, koji ju je očito silovao u ćeliji. 

Mučenje se provodilo raznim spravama: koloturom koji bi podizao žrtvu s tla pomoću konopca vezanog za ruke na leđima, "vještičjim stolcem", stolac sa šiljcima za koji bi se privezalo žrtvu, ili "španjolskim magarcem", sa šiljkom koji bi prodirao u žrtvino spolovilo.

Sekularni kalendar navodi samo neke od zagrebačkih vještica, takozvanih coprnica, koje su završile na lomači ili pogubljene na neki drugi način. Magda Matković je spaljena 1747. Katarina Rokat je "riješena" - dakle, pogubljena iste godine. Bara Petruševka je spaljena 1749. Za Katarinu Lukšić, Doroteju Lukšić i Katu Fabianić sudbina je "nepoznata". No za Marijanu Vugrinec, Mariju Fućkan, Marijanu Brukec, Magdu Benković Brcković i Doroteju Blašić sigurno je da su spaljene, sve 1751.

A slučaj Barice CIndekovice, koja je 1742. optužena da je čarolijom postigla veći prodajni uspjeh od konkurencije, inspirirao je čuveni roman "Grička vještica" Marije Jurić Zagorke.

Progoni vještica prekinuti su tek pod austrijskom caricom Marijom Terezijom 1758. Na to ju je potaknuo slučaj Magde Herucine Logomer koja je bila optužena da se pretvara u muhu kako bi živcirala susjedu. Carici je to bilo previše pa je dovela optuženu na svoj dvor u Beču, gdje se njen liječnički konzilij uvjerio da se ova žena zaista ne pretvara u muhu.