Foto: Index/123rf

NORVEŠKA je danas jedna od najbogatijih zemalja svijeta, a zbog povoljnih uvjeta življenja i snažnog sustava socijalne sigurnosti, redovno je u vrhu raznih ljestvica “naj” zemalja.

Imaju odgovoran odnos prema budućnosti pa su kao naftom bogata zemlja uspostavili fond, u kojem se akumuliraju prihodi od nafte i ulažu u dionice diljem svijeta kako bi, jednog dana kada izvori presuše, i buduće generacije imale korist od tog bogatstva kojim danas raspolažu. Vijest koja je obišla svijet je da je vrijednost tog fonda 2014. godine premašila milijun kruna po stanovniku te je svaki Norvežanin teoretski postao milijunaš.

Stoljećima su živjeli od ribarstva

No vratimo se u prošlost. U 19. stoljeću Norveška je još uvijek bila siromašna predindustrijska zemlja sa slabo razvijenom infrastrukturom. Velika većina stanovništva živjela je, ili bolje reći, preživljavala od poljoprivrede i ribarstva. Loši životni uvjeti potaknuli su i veliki val iseljavanja pa se od 1850. do 1920. godine čak 800 tisuća Norvežana iselilo u SAD. Ribolov je stoljećima bio glavni izvor prihoda za većinu Norvežana.

Sjeverno more i sjeverni Atlantik bili su bogati haringom, a u drugoj polovici 19. stoljeća, kada je izlov haringe ojačao, snažno se razvila i industrija prerade ribe. Primjerice, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće više od polovice stanovništva Stavangera bilo je zaposleno u industriji konzerviranja ribe. No danas samo 1 posto ljudi radi u industriji povezanoj s ribarstvom.

Prve norveške tvornice proizvode sapun, cigle, staklo, željezo ili pivo. Uglavnom su bile male, s malom proizvodnjom i vrlo jednostavnim strojevima. Naprednija industrijska proizvodnja razvila se 1850-ih i 1870-ih godina i uglavnom su se prerađivale lokalne sirovine. Postupno se razvila tekstilna, a nakon toga i metalska te drvna industrija. Paralelno se razvijala i infrastruktura.

Norveška ima velike vodne resurse pa se početkom 20. stoljeća sve više počela razvijati proizvodnja električne energije iz hidroelektrana, što je bilo od izuzetne važnosti za ekonomski razvoj zemlje. Norveška je zemlja s najvećim vodnim potencijalom u Europi. Između 1890. i 1900. izgrađeno je prvih jedanaest hidroelektrana, a danas ih ima više od 600.

Ubrzo su se razvile industrije koje trebaju velike količine jeftine električne energije, poput elektrokemijske industrije i željezara. Proizvode proizvode koji troše energiju, kao što su karbid, cink, kositar, čelik... Proizvodnja aluminija i magnezija razvila se u glavni element norveškog gospodarstva, a Norveška je danas jedan od najvećih svjetskih proizvođača tih materijala.

Krajem 60-ih otkrivena velika nalazišta nafte - bogatstvo spremaju u fond za buduće generacije

Otkriće naftnog polja Ekofisk, 300 km jugozapadno od Stavangera u Sjevernom moru, 1969. godine bilo je jednako važno za norvešku ekonomiju kao i razvoj hidroelektrana krajem 19. stoljeća. Nakon Ekofiska, otkriveno je još naftnih i plinskih polja, a Norveška je postala jedan od glavnih proizvođača nafte i jedna od najbogatijih zemalja na svijetu.

Kako bi sačuvali bogatstvo za buduće generacije, ali i izbjegli tzv. nizozemsku bolest - pojavu u ekonomiji kada iskorištavanje nekog prirodnog resursa “uguši” ostale sektore ekonomije, što se dogodilo u nekim zemljama bogatim naftom, a nešto slično mi u Hrvatskoj imamo s turizmom - Norvežani su početkom 90-ih odlučili osnovati fond u koji će se slijevati prihodi od nafte, a on će novac ulagati u imovinu diljem svijeta.

Za razliku od npr. hrvatskih mirovinskih fondova, koji novac ulažu uglavnom u državne obveznice Republike Hrvatske, norveški naftni fond najveći dio svog portfelja drži u dionicama - od Azije do SAD-a. Neka od najvećih ulaganja su im u dionice Applea, Nestlea, farmaceutske kompanije Novartis, Microsofta, Alphabeta (vlasnika Googlea)...

Fond je prošle godine premašio vrijednost od bilijun dolara te u svom portfelju ima dionice više od 9 tisuća kompanija. Osim toga, posjeduje nekretnine na nekima od prestižnih lokacija u New Yorku, Londonu, Parizu… U posljednjih 20 godina fond je imao prosječni prinos od oko 6 posto, a njegova vrijednost je sada blizu 200 tisuća dolara po stanovniku.