Kako Vesna Pusić vraća "demokratski centralizam" u Hrvatsku
AKO JE JAVNOST mogla nešto naučiti iz prakse hrvatskih političkih stranaka i njihovih čelnika, onda je to njihova sklonost da pragmatične interese u pravilu stavljaju iznad vlastitog ideološkog određenja.
Tako je, na primjer, nominalno desničarski HDZ radi osvajanja glasova socijalno ugroženih birača bio spreman, makar na riječima, pokazati darežljivost negdašnjih zemalja realnog socijalizma, a nominalno ljevičarski SDP u svrhu osvajanja bodova u EU provodio tačerističku ekonomsku politiku.
Sada je red došao i na Vesnu Pusić, čelnicu HNS-a koju mnogi u Hrvatskoj doživljavaju kao najautentičniju predstavnicu svega onoga što je urbano, liberalno, demokratsko i europsko, odnosno kao antitezu mračnih totalitarnih ideologija 20. stoljeća, bilo u njihovom crnom ili crvenom izdanju.
Jedna njena nedavna izjava odaje sklonost rješenjima koja kao da su izašla iz "Kratkog tečaja povijesti SKP(b)", odnosno retoriku koja je primjerenija Moskvi 1930-ih nego Hrvatskoj na početku 21. stoljeća.
Povod za tu izjavu je sve veće ogorčenje javnosti mijenjanjem stranačkih dresova kojim se vlast u mnogim gradovima, općinama i županijama - najčešće bez neke velike veze s voljom birača - ruši preko noći. U posljednje vrijeme ti slučajevi ne samo da su sve češći, nego pokazuju stranke i njihove kandidate u najgorem mogućem svjetlu, te biračima - koji više nemaju razloga vjerovati da će im vladati ljudi koje su izabrali - oduzimaju i posljednji razlog za šetnju do biračkog mjesta.
Takvi trendovi će teško pogoditi manje stranke poput HNS-a, pa je stoga posve razumljivo da Vesna Pusić želi da se tome stane na kraj na što brži i efikasniji način. Njeno elegantno rješenje jest novi izborni zakon koji bi stranačke transfere jednostavno zabranio, odnosno sve mandate zastupnika i vijećnika stavio na isključivo raspolaganje vodstvima stranaka na čijim listama su izabrani. Time bi se kokošarenje zaustavilo, odnosno predstavnici naroda obeshrabrili da za šaku eura izigraju volju svojih birača, jer bi u tom slučaju automatski slijedilo oduzimanje udobnih stolica.
Nema sumnje da će neki, pogotovo oni zgroženi sve izglednijim proljevanjem krvi u hrvatskim vijećnicama, pozdraviti ovu inicijativu kao najjednostavnije i najlogičnije rješenje problema. Ono bi trebalo vratiti vjeru građana u politički proces, isto kao što bi u sve burniju hrvatsku političku scenu vratilo stabilnost, odnosno učinilo je bližom "civiliziranim europskim standardima".
No, iako nema sumnje da bi uvažavanje prijedloga Vesne Pusić postiglo određenu političku stabilnost u Hrvatskoj, ta stabilnost bi po svojoj prirodi bila daleko od "europskih demokratskih standarda". Ta stabilnost bi bila vrlo slična onoj koju je postigao režim temeljen na ideologiji koja je u političke rječnike uvela izraz "demokratski centralizam".
Njega je prvi put koristio Vladimir Iljič Lenjin kako bi opisao organizacijski princip ruske boljševičke partije. Temelj demokratskog centralizma bila je stroga stranačka stega, odnosno pravilo da svaki član Partije, jednom kada je većina članstva ili partijsko rukovodstvo donijelo neku odluku, istu mora bespogovorno provoditi i ne smije je kritizirati bez obzira da li se osobno slaže s njom ili ne. U suprotnom je slijedilo isključivanje iz partije, što je, pogotovo nakon što bi partija preuzela vlast, po takvog disidenta imalo sve nego ugodne posljedice.
Potencijalni disidenti u današnjoj Hrvatskoj, doduše, ne moraju brinuti da će zbog suprotstavljanja stranačkom čelništvu morati računati na putovanje u gulag i slične neugodnosti, ali mnogima od njih bi gubitak vijećničkog ili zastupničkog mjesta, često povezan s masno plaćenim mjestima u nadzornim i drugim odborima, izgledao kao više nego dovoljan razlog da izgube ono malo kralješnice koje imaju te da se pretvore u bezlične strojeve za dizanje ruku.
Na sreću, malo je vjerojatno da će inicijativa Vesne Pusić biti prihvaćena, slično kao što svojevremeno HDZ, iako je bio u prilici, nije izglasao jednako besmislen zakon o zabrani predizbornog koaliranja "ideološki nespojivih" stranaka.
No, to ne znači da u izjavi Vesne Pusić nema razloga za zabrinutost. Čelnica HNS-a nije u stanju ili ne želi priznati da je upravo hrvatski politički establishment, čiji je ona dio, glavni uzrok problema, a ne šačica pokvarenih pojedinaca koje bi se novim zakonom trebalo dovesti u red. Svinjarija kakve se događaju u hrvatskim vijećnicama ne bi bilo da političke stranke - kojima bi upravo ovakav zakon trebao dati još veću moć nego što je sada imaju - ne bi nikada bilo da te iste stranke nisu zakazale čak ni u onome što bi im trebala biti garancija opstanka, a to je kadrovska politika.
Vesna Pusić, slično kao i mnogi drugi stranački čelnici, se tako može zgražati nad nemoralom vijećnika koji svoje stranke i birače napuštaju za šaku eura, ali prava odgovornost leži na onima koji su takve osobe postavili na stranačke liste.
Dio odgovornosti ne leži samo na političarima, nego i još jednoj skupini kojoj pripada Vesna Pusić - liberalnim intelektualcima koji su na Hrvatsku kao panaceju primjenjivali raznorazna pomodna "europska" rješenja. Jedno od takvih bio je i razmjerni izborni sustav, koji je, navodno, trebao garantirati veći stupanj demokratskih standarda.
Njegova primjena u praksi, osobito na regionalnoj i lokalnoj razini, umjesto toga je garantirala da nijedna stranka niti blok ne mogu računati na postizanje solidne većine, pa smo umjesto toga dobili besmislene predizborne koalicije, još besmislenije postizborne koalicije, kao i situaciju u kojoj se vlast može srušiti transferom jednog ili dvojice vijećnika.
I tako izjava Vesne Pusić predstavlja još jedan žalostan primjer kako ono što je trebao biti korak naprijed u svijetlu budućnost u praksi predstavlja korak u mračnu prošlost.
Dragan Antulov
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati