Foto: Index

NA ZAKAZANI intervju s Danom Kulić, kanadskom robotičarkom hrvatskog porijekla, na portu zagrebačkog FER-a došao sam autom u ''pet do 12''.

Zvonio sam par puta, već sam se prepao da mi neće otvoriti, kad začujem glas iz zvučnika koji mi kaže da sam došao na krivu, izlaznu portu. No unatoč upozorenju, na moje veliko olakšanje, rampa se već sljedeći trenutak diže.

Kako sam cijeli taj dan u mislima bio u robotici, zapitao sam se što bi se dogodilo da je s druge strane zvučnika bio neki robot, a ne portir od krvi i mesa. Možda bih morao na rikverc i cijeli krug oko kvarta na drugu portu. No tko zna, roboti se danas tako brzo razvijaju da će možda već kroz nekoliko godina, kada zamijene ljude, naučiti misliti elastično, s empatijom, kako bi se reklo balkansko prijateljski.

Napetost je konačno potpuno nestala kada sam shvatio da se kongres malo odužio pa sam stigao ne samo na intervju, nego i na posljednje predavanje.

Kada sam u predavaonici osjetio višak CO2 i vidio prorijeđene mlade glave za laptopima, pobojao sam se da će izlaganje biti jako tehničko, da ću se dosađivati. No prevario sam se. Istraživanje koje je predstavio jedan profesor s riječkog sveučilišta, a koje je u suradnji s japanskim stručnjacima bilo odrađeno u Japanu, bilo je sve samo ne dosadno. Objašnjavao je kako funkcioniraju uslužni roboti postavljeni na javnim površinama, u zračnim lukama ili na nekim trgovima. Tumačio je kako uspijevaju raspoznati ljude koji su zbunjeni i trebaju neki savjet za koji su oni programirani od onih koji samouvjereno idu svojim poslom, kako prepoznaju kojim putem netko ide kako bi izračunali ima li ih smisla loviti i presretati ako im žele uručiti neki informativni letak, koliko dobro (prilično slabo) pogađaju na koju stranu je čovjek točno okrenuo glavu i sl.

Nakon zanimljivog, zadnjeg predavanja studenti su u auli FER-a upriličili podjednako interesantnu demonstraciju snalaženja robotiziranih rovera nalik na one koji šeću Marsom (slike dolje). Zujali su, okretali se i kružili među stupovima, zaokretali pred zaprekama i tražili optimalne putanje do cilja. Sve automatski, bez intervencija ljudi. Nažalost, već je bilo kasno pa mi nije ostalo dovoljno vremena da sve odgledam do kraja. Čekao me je intervju prije nego što se Dana Kulić povuče u hotel.

Seksizam u znanosti

Izgleda vrlo mlado, no kaže mi da je izvanredna profesorica elektrotehnike i računarstva na Sveučilištu Waterloo u Kanadi. Porijeklom je iz Hrvatske, a njezina se obitelj preselila u Kanadu još dok je bila dijete. U Hrvatskoj je završila osnovnu školu, dok je srednju i fakultet pohađala u Kanadi. Studirala je strojarstvo i doktorirala na robotici.

Kako znam da strojarstvo u Hrvatskoj upisuje vrlo malo djevojaka, nekih desetak posto, zanimalo me je kakva je situacija u Kanadi; jesu li žene ondje podjednako zastupljene u STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo i matematika) ili je udio muškaraca na tim fakultetima također puno veći.

"Tako je i u Kanadi. U strojarstvu je udio žena oko 10 posto. U posljednje vrijeme to se malo popravlja. No mislim da je još uvijek značajno ispod 50%. Posebno je zanimljivo to da je udio žena to manji što je položaj u sustavu viši. Primjerice, žena je još manje među profesorima nego što ih je među studentima", odgovara Kulić.

"Hoćete reći da je žena manje na pozicijama moći?" pitam je.

"Pa da“, odgovara, na što oboje prasnemo u smijeh. Čini mi se da joj je laknulo jer je shvatila da nasuprot sebi nema nekog zatucanca. Ako možda i imam nekih feminističkih dvojbi oko toga jesu li nam neke sklonosti više određene spolom i biologijom nego što su društveno uvjetovane, oko nepravde u raspodjeli pozicija moći nemam nikakvih. Ipak, zanimljivo mi je to što iskustva u nekim razvijenijim zapadnim zemljama pokazuju da se žene, unatoč prilično visokim razinama jednakosti, u određenim područjima znanosti sporo probijaju, a u drugima brže te da čak počinju dominirati. Ovo drugo osobito je izraženo u onim područjima koja se kolokvijalno označavaju terminom ''skrb'' ili ''briga'', kao što su primjerice medicina i školstvo. S druge strane njihov je prodor značajno sporiji u nekim drugim područjima, kao što je primjerice strojarstvo.

Zablude o strojarstvu

Pitam je što misli, u čemu je tu problem?

"Iskreno, ne znam. No mislim da je jedan od problema strojarstva manjak vidljivosti. Mnogi mladi, kako djevojke, tako i mladići, ne znaju što se zapravo radi u strojarstvu, osim ako nemaju nekoga u obitelji tko se time bavi. O strojarstvu postoje mnogi štetni stereotipi. Primjerice, da su to ljudi koji sami rade po cijele dane za računalima ili da je to neki prljav, mehaničarski posao u kojem se popravljaju strojevi i sl. Zbog toga mladi o strojarstvu ne razmišljaju tako često kao o mogućoj karijeri. Osim toga, u Kanadi je obrazovni sustav tako uređen da svi oni koji žele ići na određene studije kao što su strojarstvo, fizika, matematika i sl., trebaju odabrati određene izborne predmete još u srednjoj školi. Ako ih ne uzmu, jednostavno se ne mogu prijaviti na takve studije. Stoga mladi već vrlo rano, dok još možda nije ni primjereno da ozbiljno razmišljaju o karijeri, moraju odlučiti da ih to zanima. Mislim da je to jedan od čimbenika. Činjenica da su se postoci promijenili u drugim područjima pokazuje da je promjena moguća i u strojarstvu, odnosno u STEM-u općenito.“

Zanimalo me je osjeća li se potpuno komforno u svojoj profesiji, među znatno mnogobrojnijim muškim kolegama.

"Da. Stvarno uživam u robotici. Zabavna mi je i predstavlja mi veliki intelektualni izazov“, kaže mi Dana Kulić.

Daleki istok vodi, Europa slijedi, Hrvatska odlična

Poznato je da je SAD predvodnik u umjetnoj inteligenciji jer ima kompanije ključne za njezin razvoj poput Googlea, no Japan je daleko odmakao u robotici. Pitam je ulaže li Kanada, za razliku od Hrvatske, puno u istraživanja i razvoj, posebno u razvoj robotike.

"Rekla bih da do nedavno baš i nije. No u posljednje vrijeme stvari se mijenjaju. U svijetu su tu u robotici predvodili Japan i Koreja, međutim, posljednjih 10-ak godina kroz projekte FP7 i Horizon 2020 i Europa puno ulaže. Te dvije regije značajno su ispred Kanade. No Kanada je od nedavno shvatila da je to važno područje i sada kreće. Ipak, još nije predvodnica"

Dana Kulić surađuje s našim znanstvenicima, ali i s onima širom svijeta pa me zanimaju njezini dojmovi o razvoju robotike u Hrvatskoj.

"Nemam dobar uvid u zbivanja u svim dijelovima Hrvatske. Najviše sam posjećivala Zagreb i radila na Sveučilištu u Zagrebu. Moram reći da sam stvarno impresionirana onime što se ovdje radi. Zagrebački robotičari su stvarno uspjeli podići razine stručnosti i kvalitetu istraživanja na europske razine. Uistinu je uzbudljivo vidjeti kako je centar izvrsnosti ovdje uspostavljen na visokoj razini. Pritom posebno mislim na profesora Ivana Petrovića (na slici gore) i njegovu grupu. Posljednjih godinu i pol razvijamo suradnju kroz projekt Unity Through Knowledge Fund u kojem smo zajedno radili. Suradnja je stvarno sjajna. Mislim da hrvatske vlasti taj fond koriste kako bi komunicirale s ljudima koji su porijeklom iz Hrvatske, ali i s drugim znanstvenicima iz svijeta.

Pitam je dolazi li često u Hrvatsku.

"Da, posljednjih nekoliko godina dolazim barem jednom godišnje. S druge strane profesor Petrović i članovi njegove grupe često gostuju kod nas.“

"Biste li se voljeli vratiti u Hrvatsku u nekom trenutku ili ste zavoljeli ledenu kanadsku“? pitam je, na što se oboje glasno smijemo.

"Da, mislim da je vrijeme u Hrvatskoj mnogo privlačnije. No nisam baš dobro upoznata s uvjetima u Hrvatskoj. U svakom slučaju, voljela bih nastaviti našu suradnju.“

Zanima me kako potaknuti mlade u Hrvatskoj, što im poručiti u smislu obrazovanja.

"Preporučila bih vlastima da podupiru obrazovanje i istraživanja u robotici. Mislim da je to područje koje ima veliki potencijal za razvoj u budućnosti, da će imati velik ekonomski značaj i osigurati dobre poslove. Mlade učenice i studentice ohrabrila bih da se upoznaju s robotikom jer je to vrlo zanimljivo područje s brojnim izazovima. Mislim da je kriva percepcija prema kojoj se roboti ne doživljavaju kao pomoć, nego više kao konkurencija ljudima. Oni će imati važnu ulogu u potrazi i spašavanju, u ratnim situacijama, u nuklearnim havarijama ili u potresima u kojima okolnosti mogu biti previše opasne za spasitelje - ljude. Roboti će moći pomagati starijima, invalidima kao i kirurzima u liječenju. Dakle, robotika bi mogla biti vrlo zanimljiva za ljude koji imaju sklonost pomagati drugima.“

Uključujući tu i žene, kažem. Smije se potvrdno. Ljudi danas robote uglavnom doživljavaju kao konkurentsku radnu snagu, kao tehnologiju koja će im oduzeti poslove. Mislite li da je to krivo?

Roboti nisu prijetnja ljudima

"Ako pogledate povijest društva, ona je puna tehnoloških proboja. Svaki put kada se to događalo, ljudi su strahovali da će biti zamijenjeni.“

„Ponekad su i bili“, primjećujem.

"Točno, u nekim zanimanjima jesu. Prije nekoliko stoljeća 90% ljudi bilo je zaposleno u poljoprivredi. S inovacijama u tehnologijama oranja, sjetve i žetve mnogi ljudi ostali su kratkoročno bez posla pa su se počeli sa sela seliti u gradove. To je bilo uznemirujuće, međutim, ako gledate unazad, danas su mnogi ljudi koji bi se ranije bavili samo poljoprivredom, oslobođeni za brojna druga, kreativnija i ugodnija zanimanja. Istovremeno je i poljoprivreda postala lakša i ugodnija. Mislim da robotika ima sličan potencijal. Primjerice, ako će roboti umjesto nas obavljati kućanske poslove, mi ćemo imati više vremena za druge zanimljivije aktivnosti i više slobodnog vremena.“

"Osobito ako se uvede tzv. temeljni prihod“, pitam.

„Da. Ako mi kao društvo pomognemo ljudima da se prilagode, osobito ako se profit koji će donositi automati i roboti bude dijelio ravnomjernije među ljudima, nećemo morati nužno prolaziti kroz nepotrebne turbulencije i patnje. Mislim da će biti jako važno kako će ljudi, odnosno društvo reagirati na razvoj robotike.“