OČEKUJE se da će španjolski Ustavni sud ovog tjedna ukloniti i posljednju pravnu prepreku za povratak bivšeg katalonskog predsjednika Carlesa Puigdemonta. Time bi se nakon gotovo devet godina završio njegov egzil, u koji je otišao poslije neuspjelog pokušaja proglašenja neovisnosti Katalonije 2017. godine, piše The Guardian.

Puigdemont je napustio zemlju 2017. da bi izbjegao zatvor zbog organizacije referenduma o neovisnosti koji su španjolski sudovi proglasili nezakonitim. Devet njegovih suradnika osuđeno je na zatvorske kazne do 13 godina, ali su svi pomilovani i pušteni unutar tri godine. Ako suci 6. listopada presude da se zakon o amnestiji iz 2024. odnosi i na optužbu za zlouporabu javnih sredstava, Puigdemont će se moći vratiti u Španjolsku bez opasnosti od uhićenja.

Otvoreno je pitanje hoće li njegov povratak oživjeti posustali pokret za neovisnost ili će se pokazati da je njegovo vrijeme prošlo. Neovisno o načinu povratka, Puigdemont stiže u Kataloniju koja je danas bitno drugačija od one koju je napustio.

Promijenjena politička klima

Politička klima se potpuno promijenila. Razdoblje masovnih prosvjeda i stalnih napetosti između Barcelone i Madrida zamijenila je suradnja. Od 2024. godine Kataloniju vodi Socijalistička stranka (PSC) na čelu sa Salvadorom Illom, bivšim španjolskim ministrom zdravstva.

To je prvi put od 1980. da regijom ne upravlja nacionalistička stranka, a PSC kao regionalni ogranak vladajućih španjolskih socijalista osigurava mirnije odnose s Madridom. Promijenili su se i prioriteti mlađih generacija. Mnogi koji su 2017. podržavali neovisnost danas su zaokupljeni egzistencijalnim problemima poput zaposlenja i stanovanja.

Zbog niskih plaća, visokih najamnina i nedostupnih kredita, čak 82 posto Katalonaca između 18 i 30 godina živi s roditeljima. Puigdemontovoj stranci Junts per Catalunya u pridobivanju mladih ne pomaže ni to što je prošlog tjedna glasala protiv vladinih prijedloga za rješavanje stambene krize.

Demografske promjene

Značajna je i demografska promjena. U vrijeme Puigdemontova odlaska, 13,8 posto stanovništva Katalonije bilo je rođeno u inozemstvu, a danas taj udio iznosi 18,7 posto. Promjena je najočitija u Barceloni, gdje 32 posto stanovnika čine doseljenici iz 118 zemalja, a među mlađima od 12 do 35 godina taj se postotak penje na 50 posto.

Te promjene otvaraju pitanje katalonskog identiteta. Dok je bivši predsjednik Jordi Pujol tvrdio da je Katalonac svatko tko živi i radi u Kataloniji, danas se javljaju i isključiviji stavovi.

Iz razočaranja pokretom za neovisnost nastala je desničarska nacionalistička stranka Aliança Catalana, koja tvrdi da u Kataloniji "nema mjesta za sve", ciljajući prvenstveno na muslimane, pa čak i one rođene u Španjolskoj, poput nogometne zvijezde Laminea Yamala. Pojava takve stranke gurnula je i Junts, tradicionalnu stranku desnog centra, više udesno.

Od dvojezičnosti do multikulturalnosti

Katalonija, a posebno Barcelona, u zadnjih se 25 godina transformirala iz pretežno bikulturnog i dvojezičnog društva u multikulturalnu i višejezičnu sredinu. Puigdemontov politički narativ temelji se na identitetu i povijesnom osjećaju nepravde zbog odnosa Španjolske prema Kataloniji.

Iako taj osjećaj i dalje postoji kod mnogih Katalonaca, njegova je politička privlačnost danas manja. Doseljenici, koji čine gotovo petinu stanovništva, uglavnom ne dijele takve sentimente prema španjolskoj državi.

Istodobno, podrška neovisnosti, koja nikad nije prešla 50 posto, pala je na oko 40 posto. Sve veći broj stanovnika ima roditelje iz različitih zemalja, zbog čega je i njihov osjećaj nacionalnog identiteta složeniji ili im jednostavno nije presudan.

Životni cilj Carlesa Puigdemonta je neovisna Katalonija kao punopravna članica među državama svijeta. No, moguće je da se radi o čovjeku čije je vrijeme prošlo i da je vizija nacionalne države kakvoj teži, s jedinstvenim kulturnim i jezičnim identitetom, koncept koji pripada prošlosti.