NEPRIJATELJSTVO ekološki nastrojenih udruga i pojedinaca spram naftaša notorna je činjenica, no svijet koji sve aktivnije pokušava zaustaviti klimatske promjene predstavlja ozbiljnu prepreku profitabilnosti i opasno ugrožava etablirane poslovne modele. U takvom svijetu najveća prijetnja naftnim kompanijama kakve poznajemo postaju sami - dioničari.

Veliki pritisak svećenika

Priča o anglikanskim svećenicima koji su se iz protesta zalijepili (doslovno!) za namještaj u sudnici, prosvjedujući protiv ljudskog utjecaja na klimatske promjene većini će zazvučati simpatično i ne odveć ozbiljno, dovoljno tek za kratak osvrt u kakvom britanskom tabloidu. Doduše, pritisak svećenika još je prošle godine urodio puno konkretnijim plodom, nakon što je Engleska crkva, "iz financijskih razloga", odlučila likvidirati ono malo dionica naftnih kompanija koje je u njenom portfelju ionako bilo moguće naći samo u tragovima. Crkva je kao motiv za likvidaciju navela rizike koji takve investicije predstavljaju za portfelj, očito aludirajući na ESG (Environment, Social, and Governance) principe društveno odgovornog poslovanja zbog kojih se naftne kompanije na tržištima kapitala polako pretvaraju u ugroženu vrstu. 

A onda opet tih nekoliko milijuna, ili u najboljem slučaju desetaka milijuna funti, iz perspektive naftnih kompanija doima se posve trivijalnim - tržišna kapitalizacija Velike Petorke (Royal Dutch Shell, BP, Exxon Mobil, Total, Chevron) uvjerljivo prelazi pola bilijuna dolara. Koliko su im doista naškodile preporuke Engleske crkve, ili pak po naftaše negativno intonirana enciklika Pape od prije nekoliko godina? Možda ne previše, no ovo je tjedan trijumfa zelene agende, u kojem smo dobili priliku nazrijeti budućnost u kojoj naftnoj industriji ozbiljno prijeti izgon na (ekonomske) margine.

Prvi je udarac stigao nešto ranije, još sredinom svibnja, u obliku šokantnog izvješća Međunarodne agencije za energetiku (IEA), organizacije osnovane nakon naftnog šoka 1973. godine kako bi štitila interese potrošača (a time posredno i naftne industrije). U izvješću pod nazivom "Net Zero by 2050: A roadmap for the global energy system", IEA je predstavila sveobuhvatnu energetsku strategiju kojom bi se globalno zatopljenje, drastičnom redukcijom emisija štetnih plinova, svelo na podnošljiv rast temperature od 1.5 °C, navodeći pritom kako ostvarenje tog cilja ne uključuje nove investicije u opskrbu naftom i prirodnim plinom.

Drugim riječima, bilo kakvi novi projekti, ambiciozne najave vađenja nafte iz oceanskih dubina ili zaleđenog Arktika, u tom scenariju postaju - nepotrebni. A to je sasvim u suprotnosti s procjenama Exxon Mobila koje govore o potrebi investiranja između 12 i 17 bilijuna dolara kako bi se zadovoljila potražnja za fosilnim gorivima do 2040. godine.

Umjesto toga, Agencija priziva povećanje investicija u obnovljive izvore energije s aktualna dva na pet bilijuna dolara godišnje (riječ je o investicijama na globalnoj razini), i na taj način zapravo označava početak kraja ere fosilnih goriva. Slučajno ili ne, projekcije se poklapaju s jednim od obećanja aktualnog američkog predsjednika koje se odnosi na potpunu eliminaciju emisija ugljičnog dioksida do 2050. godine. 

U obrazloženom scenariju, cijene fosilnih goriva na duži rok bilježe značajan pad, dok bi udio nafte, ugljena i prirodnog plina u proizvodnji električne energije tijekom idućih tridesetak godina naprosto trebao - iščeznuti. Teško je precizno izmjeriti utjecaj bombastičnog izvješća, no prognoze koje redovito objavljuje IEA obavezno su štivo za proizvođače (kako države, tako i naftne kompanije), ali i za investitore širom svijeta, i na duži rok ih je sve teže pomiriti s kapitalnim projektima naftnih kompanija. Pritisak brojnih aktera, pa i crkvenih krugova na Starom kontinentu, uključujući i one simpatične svećenike s početka priče, očito počinje davati vrlo konkretne rezultate, jer sada je već moguće nazrijeti postupno izumiranje naftne industrije, koje bi moglo imati dalekosežne posljedice na globalnoj razini.

Nemali broj zemalja u razvoju ovisi upravo o proizvodnji nafte i plina

Kako ekonomske tako i političke, jer nemali broj zemalja u razvoju, od Iraka i Libije do Nigerije i Venezuele, u značajnoj mjeri ovisi upravo o proizvodnji nafte i plina, a IEA predviđa rapidno smanjenje potražnje, a time i pad prihoda. Kao prikladna ilustracija može poslužiti tvrdnja Financial Timesa kako bez izdašnih prihoda od proizvodnje nafte Irak ne bi imao ni za plaće državne administracije. A to, naravno, znači i temeljito miješanje karata u geopolitičkoj sferi. "Svijet ima izbor - suočiti se s opasnim rastom emisije štetnih plinova, ili u potpunosti obustaviti investicije vezane uz eksploataciju fosilnih goriva", stoji u izvješću koje će mnogim naftašima zapeti u grlu. 

Kao da to nije dovoljno, nizozemski je sud ovoga tjedna naložio kako Royal Dutch Shell mora do 2030. godine smanjiti emisije ugljika za čak 45%. I s tim mora započeti odmah, čak i "nauštrb komercijalnih interesa koji ne mogu biti iznad ljudskih prava", navodi se u presudi. Riječ je o tek prvoj etapi pravosudne trakavice započete još u svibnju 2018. godine, kada je kolektivnu tužbu (sa čak 17 tisuća potpisa) podnio Milieudefensie, nizozemski ogranak Prijatelja zemlje, kako bi prisilio naftnu kompaniju da emisije štetnih plinova svede u okvire Pariškog sporazuma. Na povijesnu presudu Shell će, sasvim je izvjesno, podnijeti žalbu, ali to ne odgađa izvršenje, dok kompaniju prisiljava na bitno aktivniju ulogu u borbi protiv klimatskih promjena (umjesto aktualnog plana koji se u velikoj mjeri oslanja na neprovjerenu carbon capture tehnologiju spremanja ugljičnog dioksida). 

Pravosudni presedan

Što je još važnije, riječ je o pravosudnom presedanu koji naftne kompanije čini vrlo ranjivima i mogao bi pokrenuti pravu lavinu sličnih tužbi te ih učiniti odgovornima ne samo za vlastitu proizvodnju, već i za emisiju štetnih plinova koja proizlazi iz aktivnosti potrošača. Dio analitičara već nudi paralele s prvim valom nepovoljnih presuda s kojima se svojedobno suočila duhanska industrija, danas također protjerana na društvene margine, osuđena na defenzivnu strategiju limitiranja štete. 

I dok se Shell našao na meti neprijateljski nastrojenog pravosuđa (i još manje naklonjenih aktivista), Exxon Mobil i Chevron su ovoga tjedna zadobili ozbiljne udarce od pete kolone iz vlastitih redova. Čak 61% glasova dioničara Chevrona, unatoč protivljenju uprave, podržalo je prijedlog smanjenja Scope 3 emisije štetnih plinova, čime se odgovornost proizvođača proširuje i na segment konzumacije proizvoda koje prodaju (poput benzina). Prijedlog ne predviđa konkretne ciljeve, ali predstavlja neugodnu pljusku upravi i uopće, uobičajenoj retorici naftnih kompanija koje odbijaju preuzeti odgovornost za emisije štetnih plinova proizašle iz aktivnosti krajnjih korisnika (potrošača). A moglo je biti još i gore, no prijedlog kojim se uprava poziva da sastavi analizu utjecaja "Net Zero 2050." scenarija na poslovanje, kao i onaj o objavljivanju detaljnih informacija o lobističkim aktivnostima kompanije, dobili su ovoga puta samo 48% glasova dioničara.

Nešto kasnije, aktivistički hedge fond zanimljivog imena (Engine No. 1), koji drži mizernih 0.02% vlasničkog udjela, uz podršku institucionalnih investitora kao što je BlackRock, uspio je progurati dva nova člana u upravu Exxon Mobila (u igri su čak četiri mjesta od ukupno 9, a za preostala dva člana glasovi se još uvijek prebrojavaju). Treba li posebno naglašavati, predloženi članovi uprave zagovaraju ubrzanu energetsku tranziciju i zaokret u smjeru smanjenja štetnih plinova, te veće investicije u obnovljive izvore energije. Šokantan rezultat glasovanja dioničara rezultat je višemjesečne agresivne kampanje relativno malog hedge fonda koji je uspio namaknuti potporu velikih igrača, uvjerivši ih kako politika ignoriranja globalnog zatopljenja za Exxon Mobil predstavlja egzistencijalni rizik. Engine No. 1 je zaradio ogromnu količinu reputacijskih bodova jer je doista riječ o rijetkom podvigu koji će poslužiti kao inspiracija i brojnim drugim, aktivistički nastrojenim hedge fondovima.

Čemu panika?

Da stvar bude još zanimljivija, aktualni predsjednik uprave Darren Woods je nezadovoljnim dioničarima uoči glasanja već ponudio niz koncesija (najavljujući smanjenje emisija ugljičnog dioksida), sve kako bi spriječio ulazak uljeza u upravu. To na kraju ipak nije bilo dovoljno, zbog čega bi ovo mogao biti ključan katalizator promjena, jedan od onih događaja nakon kojih više ništa neće biti isto. Teško je uopće opisati šok i nevjericu promatrača i analitičara, koji ovakav razvoj događaja nisu očekivali niti u najluđim snovima. Ili još bolje, teško je precijeniti utjecaj ovotjednih zbivanja na budućnost naftne industrije. 

Doduše, takav je zaključak teško izvući na temelju svježih reakcija investitora. Promatrajući zbivanja na tržištu kapitala, kao da se nije dogodilo ništa bitno: dionice naftnih kompanija nisu se prometnule u istaknute gubitke, zadržavši se u krdu, u skladu s prevladavajućim raspoloženjem investitora i izvedbom burzovnih indeksa. Ako je tomu tako, otkud ta panika? 

Recentno nezadovoljstvo koje su iskazali dioničari nedvojbeno je uvod u tektonske promjene u sektoru. I nemojmo se zavaravati - nezadovoljstvo je samo dijelom motivirano zelenom agendom, negativnom percepcijom industrije, ljubiteljima drveća i ekološki osviještenim investitorima. Nije samo riječ o političkom oportunizmu. U ovoj je priči ključna činjenica da se radikalan (i globalan) zaokret u smjeru obnovljivih izvora energije negativno odražava na poslovne rezultate naftnih kompanija - izvlačenje novih količina crnog zlata iziskuje ogromne troškove, a imperativ značajne redukcije štetnih emisija dodatno smanjuje profitabilnost takvih projekata. 

Od početka 2020. godine do danas, S&P 500 indeks je, unatoč dramatičnom padu u prvoj fazi pandemije, namaknuo rast vrijednosti od oko 30%, dok energetska komponenta indeksa (S&P 500 Energy) još uvijek tavori na negativnom teritoriju. Prikladan izgovor za takvu divergenciju je spektakularan pad cijena sirove nafte tijekom prošle godine, no cijena se u međuvremenu oporavila i trenutno je u plusu od oko 10%. 

Da i ne govorimo o neusporedivo manje laskavoj usporedbi s dionicama velikih hi-tech igrača, pored kojih se dionice naftnih kompanija doimaju tromo i neatraktivno. I dok Guardian slavi najnoviji razvoj događaja, urednici Wall Street Journala spremno staju u obranu naftne industrije, odbijajući tezu o sudnjem danu. Prema njima, niz poraza tek je refleksija enormnog političkog pritiska "progresivnih snaga koje se dodvoravaju anti-naftnoj kliki iz Washingtona". Uzgred budi rečeno, navodi se u editorialu, Exxon Mobil je samo tijekom ove godine u plusu od oko 40% (mjereno rastom cijene dionica), što je jednako kredibilan podatak kao i onaj o značajnom zaostatku u odnosu na S&P 500 indeks od početka 2020. godine.

Stvari, međutim, izgledaju ponešto drukčije u širem vremenskom kontekstu: čak i kad zanemarimo činjenicu da je indeks (na krilima hi-tech sektora!) izvedbom prešišao dionice naftnih kompanija u svega nekoliko godina (što bi upućivalo na kratkoročan fenomen koji se možda i ispravi), dioničari teško mogu živjeti na staroj slavi i još dugo ignorirati činjenicu da je Exxon Mobil renesansu proživljavao još davne 2014. godine. Sve nakon toga teško može zadovoljiti dioničare, bili oni skloni ekološki nastrojenim klanovima ili ne. 

Naftne kompanije polako tonu u opskurnost (ili barem tako grafikon sugerira) i već se neko vrijeme čini da ih samo radikalna prilagodba može učiniti dugoročno održivima (u kontekstu profitabilnosti). Jer rezultat njihovog plesa na žici i balansiranja između dva svijeta, onog u kojem fosilna goriva uživaju status strateške stavke i onog u kojem nafta postaje posve irelevantna, dioničare teško može zadovoljiti. A to je puno veći problem od Prijatelja zemlje.