SILOVANE žene u mnogim društvima imale su status "oštećene robe" i potencijalnog sukrivca za silovanje ("sama ga je izazvala").

Kad čovjek čita Stari zavjet, onda tamo nalazi i stavke da zaručena žena koja nije zapomagala za pomoć tijekom silovanja biva proglašena krivom za preljub (Ponovljeni zakon, 22), što znači smrtnu kaznu i za nju i za silovatelja. Jedini način da se ona izvuče jest da glasno zapomaže – a zakonodavac ne razmatra mogućnost da je, primjerice, žena šokirana ili tjelesno zapriječena da bi uopće povikala.

Starozavjetna neosjetljivost za žrtve

U istom poglavlju govori se i o tome da je u slučaju nasilja nad djevicom silovatelj dužan nju oženiti (uz davanje novca ocu) – čime se implicira i dužnost nesretne djevojke da se uda za svog silovatelja.

Dodajmo tome i Lotovo nuđenje vlastitih kćeri nasilnim Sodomljanima, kao i Mojsijevo dopuštenje Izraelcima da sebi slobodno uzmu zarobljene djevice – i imamo jednu prilično mračnu sliku položaja žena te osobito silovanih žena u antičkom svijetu.

Takav uvrnuti pogled na silovanje dugo je živio, primjerice, u sicilijanskim običajima i zakonodavstvu – istražite slučaj France Viole, koja je oteta i silovana u dobi od 15 godina, a onda je sve zaprepastila svojim odbijanjem da se uda za svog silovatelja (inače "uglednog" člana mafije). Pretpostavljam da vas neće najviše zaprepastiti bešćutnost pohotnog nasilnika, nego reakcija javnosti na Francino tvrdoglavo odbijanje da se pokori jednom suludom (i biblijski utemeljenom) propisu.

Kršćanstvo i njegov davni humanizam

Ipak, treba objektivno priznati da se u kršćanstvu izmijenilo gledanje na žrtvu, pa i reći da je suvremeni pogled na silovanje utemeljio Augustin u prvom poglavlju svog glavnog djela O državi Božjoj. Tamo je on jasno ustvrdio da se silovane žene nipošto ne smiju smatrati sukrivcima i "oštećenom robom" niti se imaju čega sramiti – sva sramota i sva krivnja bespogovorno je bačena na silovatelje. Ni 16 stoljeća nakon Augustina nama nije to lako prihvatiti, dovoljno je sjetiti se svih onih dvojbi koje su pratile #metoo pokret i prokazivanje nekih utjecajnih i popularnih osoba (poglavito u SAD-u).

Ali ove humane (i izvorno kršćanske) ideje o nevinosti silovanih žena nekako najteže ulaze u glavu upravo onima koji se kunu u kršćanstvo. Mi smo se ovih dana sablažnjavali nad izjavom dotad anonimne hodačice za život, koja je bila samo šlag na tortu nakon što su slične izjave dale i druge tamne zvijezde desničarske scene. 

U ime zaštite nad nerođenima, suludi kršćanski fundamentalisti počeli su u silovanim ženama gledati ne samo sukrivce nego i potencijalne ubojice. Nakon što im je nasilno oduzeto pravo da odluče o svom seksualnom partneru, sada im se pod prijetnjom odgovornosti za ubojstvo djeteta oduzima i pravo da odluče o tome hoće li roditi plod začet protiv svoje volje. Još se u cijelom tom kolopletu izjava Škorino pozivanje da silovana žena mora prethodno konzultirati obitelj (svoju? silovateljevu?) čini "umjerenim stavom" (da, dotle smo došli).

Priče iz naših ratova

I to sve u zemlji (i regiji) u kojoj je tijekom ne tako davnog rata silovano na tisuće žena (procjene se kreću između 12 i 50 tisuća), katkada i posvema sustavno, kako bi se neprijatelj do kraja ponizio. Haag je imao suđenja i na tu temu, ali su silovatelji među svojima imali status heroja, a ne zločinaca. U presudi srpskom zapovjedniku Dragoljubu Kunarcu navedene su njegove riječi da je silovanje jedan od načina da se postigne nadmoć i pobjeda nad muslimanima te da muslimanske žene trebaju uživati što će nositi srpsku djecu.

Tek je jedna studija, i to nad samo 68 Bošnjakinja i Hrvatica, odgovorila na pitanje kako su se one nosile sa silovanjem. Izvještaje o onome što im se događalo mogu čitati samo ljudi vrlo jakog želuca – dovoljno je reći da je gotovo trećina njih bila silovana svakog dana tijekom svog zatočeništva.

Osim što su praktički sve imale jake psihičke traume, 29 ih je rodilo dijete začeto u silovanju, a 17 ih je pobacilo. 

Tih 17 nesretnih žena, koje i dan danas nose traume nepojmljivog iživljavanja, sada bi trebale nositi i dodatnu traumu – da su, zapravo, bešćutne ubojice, barem u istom rangu kao i oni koji su ih zvjerski mučili. Ako ne i gore. Dodajmo tome i da od onih 29 što su rodile, najveći dio njih nije ni mogao birati – jer su namjerno držane u zarobljeništvu barem do trenutka kad se više nikakav pobačaj nije ni mogao obaviti. A na kraju, tu su (možda je za neke od vas bolje da ovo ni ne pročitate) i glasine, za koje se opravdano bojimo da nisu izmišljotine, o silovanim ženama koje su po rođenju znale i ubiti svoju neželjenu djecu.

Bestijalnost naših desničara

Nažalost, o ovakvima se nije očitovao ni Augustin, kojega je na pisanje njegovog glavnog djela navelo divljanje Vizigota po Rimu 410. godine. Što su tada radile žene koje su zatrudnjele silovanjem? Znamo da je pobačaj postojao i stoljećima ranije – jesu li se one odlučivale na taj korak ili su stoički rodile što im je već Bog udijelio? Ja ovdje mogu samo nagađati da je, kao i u slučaju rata u BiH, bilo i jednih i drugih odluka. Možda Augustin o tome nije znao ništa – a možda i jest (što je vjerojatnije) - pa je namjerno odabrao šutnju. Ne možete na žrtvu brutalno nasrnuti zakonskim stavkama i nabacivanjem krivnje.

Ili, bolje rečeno, ne možemo mi, ne može Augustin – ali našim desničarima sve to bez problema polazi za desnom rukom. Nakon starozavjetne neosjetljivosti za žrtve, došla je na red još gora fundamentalistički ostrašćena mržnja spram silovanih žena.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala