U MADRIDU je u nedjelju 1. prosinca počeo dvotjedni summit UN-a o klimi COP25 (The 25th annual Conference of the Parties). Konferenciji će prisustvovati oko 29.000 ljudi iz 200-tinjak zemalja, među kojima i najjača do sada delegacija iz Hrvatske. Ona se održava u svjetlu novih znanstvenih spoznaja prema kojima smo već prešli neke prekretnice, odnosno točke bez povratka u klimatskim mehanizmima.

Točke bez povratka ostvaruju se kada određeni efekti globalnog zagrijavanja postanu nezaustavljivi, primjerice kada otapanje ledenih površina ili nestajanje šuma postane nezaustavljivo unatoč ljudskim naporima da se emisije stakleničkih plinova smanje.

Najteži dio klimatskih sporazuma - uređenje tržišta CO₂

Hrvatski klimatolog Ivan Güttler kaže da je u Madrid otišlo 15 hrvatskih stručnjaka, prije svega iz Ministarstva zaštite okoliša i energetike.

"Glavni cilj konferencije COP25 je da se pokuša iznaći svojevrsni pravilnik za organizaciju globalnog tržišta emisijama stakleničkih plinova“, kaže Güttler i pritom ističe da je to najteži dio Pariških sporazuma o klimi.

"Ideja je da bi svaka zemlja trebala imati svoju kvotu emisija kojom raspolaže. Ako je puno brža u smanjivanju emisija, onda bi svoj višak mogla prodati na tržištu drugim zemljama koje kaskaju. No ideja je također da se slična trgovina organizira na globalnoj razini i između kompanija. U nekoj dugoročnoj perspektivi čak bi i ljudi kao pojedinci mogli biti uključeni u to tržište. Primjerice, oni koji malo putuju i stoga uzrokuju malo emisija, mogli bi prodavati svoje udjele drugima koji puno putuju. No to je moguća ideja za dalju budućnost“, tumači Güttler.

Predstavnici EU najavili su da bi Europa do 2050. mogla postati prvi klimatski neutralan kontinent. To neće riješiti problem u drugim dijelovima svijeta, međutim Europa bi time mogla predstaviti primjer drugima da je to i kako je to moguće.

Posljedice zatopljenja i točke bez povratka više nisu iza horizonta

Posljedice klimatskih promjena, koje su uglavnom uzrokovane ljudskim aktivnostima i ne mogu se objasniti prirodnim mehanizmima, već se očituju u brojnim dijelovima svijeta, a u nekima već potiču emigracije ili izbijanje sukoba.

Primjerice, u Bangladešu smanjenje količina voda u rijekama i podizanje razina mora u deltama već uzrokuje zasoljavanje poljoprivrednog tla, što pokreće emigraciju. Niske otočne zemlje poput Maldiva imaju sve više problema s poplavama, a Venecija doživljava nagli porast plavljenja 14% grada tijekom aqua alte (grafikon dolje). Ovaj venecijanski trend nikako se ne može u cijelosti objasniti postupnim poniranjem grada od 1-2 mm godišnje zbog prirode tla.

Studije su pokazale da su suše, uzrokovane klimatskim promjenama pridonijele izbijanju rata u Siriji jer je oko 1,5 milijuna poljoprivrednika i njihovih obitelji ostalo bez uroda pa su napustili svoja imanja i preselili u gradove, što je pak uzrokovalo društvene napetosti. Slično bi se moglo dogoditi u brojnim drugim siromašnim zemljama, posebno u Africi.

Udruga Save the Children objavila je uoči summita da zbog klimatskih promjena, osobito ciklona i suša, oko 33 milijuna ljudi u Africi prijeti glad.

Glavni tajnik UN-a Antonio Guterres upozorio je da "točka s koje nema povratka više nije iza horizonta". Ovo upozorenje temelji se na spoznajama stručnjaka koje pokazuju da su brojne klimatske točke bez povratka, odnosno točke prekretnice, bliže nego što se ranije mislilo.

Španjolski kralj Felipe VI podsjetio je na početku konferencije u Madridu da su klimatskim promjenama najugroženije siromašne zemlje koje su uglavnom najmanje odgovorne za njih, što povećava rizike da uzrokuje socijalne nejednakosti, siromaštvo i glad.

Učestalost poplava u Veneciji viših od 110 cm, što je dovoljno da 14% grada završi pod vodom. Izvor: Grad Venecija

Egzistencijalna prijetnja civilizaciji

Posebnu pozornost pred summit izazvala je jedna analiza objavljena u uglednom časopisu Nature. Njezini autori analizirali su različite točke bez povratka u različitim klimatskim mehanizmima i njihove moguće uzajamne povezanosti. U svojem zaključku upozorili su da su političari, ekonomisti pa čak i neki prirodoznanstvenici do nedavno bili uvjereni da su točke bez povratka, primjerice, gubitak amazonske prašume, otapanje arktičkog i antarktičkog leda i sl., malo vjerojatne i slabo istražene.

No posljednjih desetljeća, a osobito godina, nakuplja se sve više potvrda da su one vjerojatnije nego što se mislilo, da imaju jače utjecaje nego što se mislilo te da su međusobno povezane kroz različite biofizičke sustave.

Prema ozbiljnom upozorenju autora svijet je možda već prešao niz klimatskih točaka bez povratka. Taj je rizik, kažu, "egzistencijalna prijetnja civilizaciji", što znači da smo u "stanju planetarnog kriznog stanja".

Za točke bez povratka ne treba zatopljenje od 5ºC

U prošlosti se uglavnom smatralo da je za dostizanje tih točaka potreban ekstreman globalni rast prosječnih temperatura od 5ºC u odnosu na predindustrijske. Međutim, najnoviji dokazi predstavljeni u novim izvješćima Međuvladinog panela za klimatske promjene (IPCC) iz 2018. i iz rujna 2019. govore da bi se to moglo dogoditi već između 1ºC i 2ºC.

Planet se već zagrijao za 1ºC (prema najnovijim podacima prosječna temperatura u 2019. bila je za 1,1ºC veća od prosječne u predindustrijsko vrijeme), a temperatura će sigurno još rasti, kako zbog dosadašnjih emisija tako i zbog toga što razine stakleničkih plinova još uvijek rastu. Znanstvenici nadalje upozoravaju da jedna točka bez povratka, poput oslobađanja metana zbog odmrzavanja vječnog leda permafrosta, može poticati druge, što će dovesti do kaskade, odnosno domino efekta. Upravo ovaj slijed povratnih sprega koje pojačavaju početno zagrijavanje mogu i za umjerene scenarije emisija stakleničkih plinova u konačnici dovesti do izrazito visokih koncentracija stakleničkih plinova u atmosferi.

Ako se provedu sadašnja obećanja koja su dale države za smanjenje emisija stakleničkih plinova - a to je veliko ako - rezultat će najvjerojatnije biti globalno zatopljenje od najmanje 3°C. To je pak u raskoraku s ciljem Pariškog sporazuma iz 2015. prema kojem bi zagrijavanje trebalo ograničiti znatno ispod 2°C. Neki ekonomisti, budući da su pretpostavljali da su klimatske točke bez povratka vrlo malo vjerojatne (čak i ako bi bile katastrofalne), sugerirali su da je zagrijavanje od 3°C optimalno iz perspektive troškova i koristi. Međutim, ako su te točke prekretnice vjerojatnije i bliže, onda se preporuka "optimalne politike" modela klimatske ekonomije troškova i koristi počinje podudarati s modelom iz nedavnog izvješća IPCC-ja, prema kojem zagrijavanje mora biti ograničeno na 1,5°C (grafikon dolje). To pak zahtijeva hitnu reakciju, poručuje tim znanstvenika.

Vodeći autor članka, prof. Tim Lenton sa Sveučilišta u Exeteru, poručio je: "Možda smo već prešli prag za kaskadu međusobno povezanih točaka bez povratka. Prema jednostavnoj verziji školska djeca (školski klimatski aktivisti) su u pravu: primjećujemo potencijalno nepovratne promjene u klimatskom sustavu koje su u tijeku ili su vrlo blizu."

"Kao znanstvenik, samo želim reći kako stvari stoje", dodao je. "Ne pokušavam biti alarmist, već nastojim cijeli problem klimatskih promjena tretirati kao problem upravljanja rizikom. To je ono što smatram zdravorazumskim pristupom."

Kolaps leda

Autori u svojoj analizi predstavljaju različite točke bez povratka za različite mehanizme povezane s klimatskim promjenama. Naime, svaka od njih ostvaruje se s različitim rasponima vjerojatnosti u različitim vremenskim intervalima. Jedan od takvih mehanizama je otapanje leda.

"Smatramo da je nekoliko točaka bez povratka kriosfere (površina pod ledom) opasno blizu, no ublažavanje emisija stakleničkih plinova moglo bi još uvijek usporiti neizbježno nakupljanje utjecaja i pomoći nam da se prilagodimo", pišu autori.

Istraživanja u proteklom desetljeću pokazala su da je točka bez povratka već prijeđena u Amundsenovom moru u smislu da se crta u kojoj se susreću led, ocean i tlo nepovratno povlači. Modeli pokazuju da bi ovaj sustav, kada kolabira, mogao destabilizirati ostatak ledene ploče zapadne Antarktike poput domino-efekta - što bi dovelo do porasta razine mora oko 3 metra u vremenskom razmaku od stoljeća do tisućljeća. Paleo-dokazi pokazuju da se takvo rasprostranjeno urušavanje ledene plohe zapadne Antarktike već događao više puta u prošlosti.

Najnoviji podaci pokazuju da se slično događa i s istočnom Antarktikom. Prema modelima, to otapanje bi u razdoblju dužem od stoljeća moglo povisiti razine mora za još 3 do 4 metra. Ubrzano se otapa i Grenland, što bi u razdoblju od par tisućljeća moglo dodatno povisiti razine mora za oko 7 metara. Kako se led topi, njegova visina se smanjuje i on se izlaže sve toplijem zraku. Modeli pokazuju da bi zatopljenje od 1,5° C moglo biti presudno za Grenland, a ono bi se moglo dogoditi već do 2030.

Pritom treba imati na umu da različite razine zagrijavanja podrazumijevaju različite brzine otapanja. Prema modelima, uz rast temperatura od 1,5°C za podizanje razina mora od 10 metara moglo bi trebati oko 10.000 godina. No uz rast od 2°C trebalo bi manje od 1000.

Ledeni pokrov već se sada brzo smanjuje na Arktiku, što ukazuje na to da je pri zagrijavanju od 2°C vjerojatnost da će regija tijekom ljeta velikim dijelom ostajati bez leda, negdje između 10 i 35%.

Točke prekretnice biosfere

Klimatske promjene i ljudske aktivnosti guraju nas prema prekretnicama u cijelom nizu ekosustava.

Toplinski valovi u oceanima uzrokovali su odumiranje oko 50% koralja u plitkim vodama australskog Velikog koraljnog grebena. Zastrašujućih 99% tropskih koralja vjerojatno će odumrijeti ako prosječna temperatura poraste za 2°C, dijelom zbog temperatura, dijelom zbog porasta kiselosti oceana (koja je u odnosu na predindustrijsku porasla za oko 30%), a dijelom zbog zagađenja. To će rezultirati golemim gubicima morske bioraznolikosti i resursa važnih za ljude.

Točke bez povratka u biosferi također mogu biti okidači za povećanje emisija CO₂. Primjerice, klimatske promjene i krčenje šuma destabiliziraju Amazoniju, najveću tropsku prašumu svijeta u kojoj živi oko 10% svih poznatih vrsta živih organizama. Točka bez povratka za Amazoniju mogla bi biti negdje između 20% i 40% smanjenja površina pod šumom, a od 1970. do danas već je izgubljeno oko 17%. Pritom treba imati na umu da globalno zatopljenje već uzrokuje sve učestalije suše u Amazoniji koje pak, uz aktivnosti krčenja, potiču porast požara u tom području.

Budući da se Arktik zagrijava najmanje dvostruko brže od ostatka svijeta, crnogorične šume subarktičkog područja postaju sve ranjivije. Već sada bilježe se sve brojniji požari i sve veći prodori nametnika. To bi šume iz odliva za CO₂ moglo pretvoriti u izvore stakleničkih plinova. Vječni led u arktičkom pojasu počinje se otapati i oslobađati CO₂ i metan koji je još 30 puta jači staklenički plin kroz razdoblje od 100 godina od emisije.

Da bi Zemlja imala šansu ostati ispod zagrijavanja od 1,5°C i to s vjerojatnošću od oko 50%, ne bismo smjeli dozvoliti da se u atmosferu ispusti više od 500 gigatona dodatnog CO₂. Međutim, već samo tapanje permafrosta moglo bi osloboditi oko 20% te količine, a i to bez računanja metana iz dubinskih slojeva vječnog leda i oceana. Odumiranje Amazonije moglo bi osloboditi dodatnih 90 gigatona, a crnogoričnih šuma još 110 gigatona. Trenutne emisije CO₂ na Zemlji kreću se oko 40 gigatona godišnje, odnosno 50 gigatona godišnje kada se gleda efektivan učinak i ostalih stakleničkih plinova uz CO₂.

Globalni efekt domina

Autori u Natureu ističu da bi hitnost situacije bila najočitija kada bismo se približavali globalnoj kaskadi točaka bez povratka koje bi u uzajamnoj sprezi dovele do formiranja novog stakleničkog klimatskog stanja u kojem bi Zemlja postala značajno nepodobnija za život kakav postoji u današnjoj klimi.

Interakcije bi se mogle dogoditi kroz oceanske i atmosferske cirkulacije ili povratnim spregama koje povećavaju razine stakleničkih plinova i globalnu temperaturu. Alternativno, snažni povratni efekti oblaka također bi mogli uzrokovati globalnu prekretnicu.

Autori smatraju da bi kaskadni učinci mogli biti sasvim uobičajeni (grafika gore). Jedno istraživanje provedeno prošle godine analiziralo je 30 vrsta promjena režima u fizičkoj klimi i ekološkim sustavima, od urušavanja ledene plohe zapadne Antarktike do prelaska prašuma u savane. Ono je pokazalo da prekoračenje točaka bez povratka u jednom sustavu može povećati rizik prekoračenja u drugom. Takve veze pronađene su za 45% mogućih interakcija.

Točke prekretnice još su vruća tema

Güttler ističe da članak u Natureu ne treba doživjeti kao neku novu studiju.

"On više ima oblik komentara u kojem se predstavlja pregled više danas aktivnih točaka prekretnice. Važno je napomenuti da su neke od tih točaka već aktivirane, no riječ je ipak o procesima koji se odvijaju na dugim vremenskim skalama", kaže Güttler.

Napominje da je od prekretnica najvažnije otapanje leda na Grenlandu i na Antarktici jer će ono utjecati na značajno podizanje razina mora.

"Važno je naglasiti da su točke prekretnice jedna od važnih vrućih tema u klimatologiji. Naša klimatologija nije završena znanost, još je puno posla pred nama. Znanost je jasna u smislu da su poznati temeljni procesi klimatskih promjena na globalnoj razini, no točke prekretnice još treba preispitivati. Ne možemo isključiti da ćemo neke od prekretnica aktivirati ili dodatno ubrzati i pri relativno niskim zagrijavanjima u narednim bliskim desetljećima", poručio je naš klimatolog.