DOK JE JAVNOST previše dobro naučena da nikakve, ma kako naizgled spektakularne, vijesti o velikom obračunu s korupcijom i kriminalom ne shvaća previše ozbiljno, jedna od takvih saga koja se posljednje vrijeme plasira peko hrvatskih medija zapravo ima potencijalno daleko veću važnost za Hrvatsku nego što bi to na prvi pogled mogao pomisliti.

U cijeloj priči oko navodnog korčulanskog narko-dilera Jakše Cvitanovića "Cvika" i navodnog obračuna hrvatskih policijskih vlasti s njegovim navodnim kriminalnim imperijem i mrežom navodnih jataka i pomagača koji su taj imperij održavali vjerojatno i nije tako važno kako će ona završiti. Iskustvo nam ionako govori da i njen eventualni holivudski "hepiend" u obliku zlikovca iza rešetaka u suštini ne bi previše promijenio žalosnu hrvatsku narko-stvarnost, pa čak ni model po kojemu narko-mehanizmi funkcioniraju u manjim hrvatskim sredinama poput Korčule.

Ono što je u cijeloj priči daleko važnije jesu motivi koji stoje iza žene koja je cijelu tu priču pokrenula, i koja bi zbog tih motiva mogla ući u buduću političku povijest Hrvatske. Riječ je o naizgled banalnom, ali iz jedne šire perspektive priličnom važnom detalju - Ruža Tomašić, saborska zastupnica čije je javno upiranje prstom na "Cvika" pokrenulo cijelu lavinu, pripada desno orijentiranoj Hrvatskoj stranci prava.

Taj detalj postaje nešto jasniji ako se dovede u vezu s dijelom biografije saborske zastupnice koji se odnosi na njenu policijsku karijeru u Kanadi. A još je jasnije ako se uzme u obzir da su profesionalni vojnici i policajci u svim "normalnim" zapadnim društvima - barem ako se uzme u obzir "normalnost" kojoj Hrvatska teži - u uvjerljivoj većini slučajeva osobe desne političke orijentacije. Stoga nije teško pretpostaviti da je saborska zastupnica Tomašić za svoj postupak bila motivirana kako brigom za dobrobit Korčulana tako i nastojanjem da svoja ideološka načela primijeni u praksi.

Ukoliko se ta pretpostavka ispostavi točnom, ona bi mogla imati gotovo revolucionarno značenje, jer se po prvi put - makar u jednom pojedinačnom slučaju - predstavnik hrvatske desnice pokazao u istom onom svjetlu u kojem se predstavnik "normalne" desnice treba pokazati u jednoj "normalnoj" državi.

U Hrvatskoj su predugo pojmovi "lijevo" i "desno" lišeni ikakvog suvislog sadržaja, odnosno dan-danas imaju više veze s time tko je prije šezdeset godina bio na strani ratnih pobjednika ili gubitnika nego s nekim konkretnim ideološkim programom. To se i odnosi na nominalno desne stranke koje sebe vole nazivati "državotvornima", ali čija desna orijentacija prestaje biti tako uvjerljiva čim se teme za raspravu odmaknu od toga tko je koga klao prije deset, šezdeset ili šest stotina godina, odnosno da li se nečija granica treba nalaziti metar ili dva sjevernije ili južnije.

U slučaju Ruže Tomašić je desničarska saborska zastupnica, svjesno ili nesvjesno, djelovala pod parolom "zakona i reda" - odnosno uvjerenjem da su pendrek, lisičine i zatvorske ćelije isto mnogo važniji ili barem jednako važan sastojak borbe protiv narkomanije i drugih oblika društvene patologije kao lijepa riječ, socijalni programi i svih ostali "politički korektni" njenih ideoloških antipoda. Vjernost takvim načelima Ružu Tomašić svrstava u red "normalnih" desničara, poput onih u "normalnim" državama, te tako Hrvatsku dovodi jedan korak bliže tom eksluzivnom klubu.

A upravo je po pitanju "zakona i reda" hrvatska desnica u posljednje desetljeće i pol imala možda najveći ideološki deficit u odnosu na desnicu u "normalnim" državama. Nije se to odnosilo samo na nesklonost da se dosljedno primjenjuju zakoni kada su u pitanju bili ratni zločini, nego i kada su u pitanju bili mnogi nečasni poslovi koji se tiču privatizacije i ratnog bogaćenja. 

Taj stav, koji se možda može objasniti time da je hrvatskom nacionalističkom, a samim time i desničarskom, idealu daleko bliži "živopisni" odmetnik u dinarskim gudurama nego bezlični austrougarski činovnik u gradskom uredu, je imao razoran učinak jednom kada su prošla "velika" vremena i kada se prosječni stanovnik Hrvatske suočio ne samo s institucionalnom korupcijom i nesposobnošću, nego i sa sve bolnijom spoznajom o tome da ista ona hrvatska država radi koje se toliko toga žrtvovalo svojim građanima nije u stanju pružiti elementarnu sigurnost.

Zbog svega toga postupak Ruže Tomašić predstavlja maleni tračak svjetla u mračnom tunelu u kojemu se našla Hrvatska, kojoj je nedostatak "normalne" desnice bio isto onako ozbiljan problem kao i nedostatak "normalne" ljevice. Možda smo nakon svega ovoga bliži trenutku kada će hrvatski liberali imati gdje poći jednom kada postanu žrtve uličnog razbojništva i postanu konzervativci, isto kao i hrvatski ljevičari kada jednom "sazriju" i dođu u doba kada ih životno doba i iskustvo počne skretati udesno, a mahanje crvenim zastavama i knjižicama ostavi njihovoj djeci i unucima.

>>>Ostale komentare Dragana Antulova možete pročitati na njegovom službenom blogu draganantulov.bloger.hr

Dragan Antulov