NA DVODNEVNOJ međunarodnoj konferenciji održanoj u Beogradu, prva u sklopu projekta "Lustracija na Zapadnom Balkanu" kojeg je pokrenuo Centar za demokraciju i pomirenje jugoistočne Europe (CDRSEE) iz Soluna u suradnji s partnerskim organizacijama iz Albanije, BiH, Hrvatske (HHO), Makedonije i Srbije i Crne Gore, zaključeno je da postupak lustracije zahtijeva pojedinačni pristup svakoj od zemalja, a osnovnu poteškoću predstavlja utvrđivanje vremenskog razdoblja koje će biti obuhvaćeno lustracijom.

Rečeno je da opći model lustracije za sve zemlje zapadnog Balkana nije moguć jer je polazna točka drukčija za svaku od zemalja. Sudionici su se složili da je za postupak lustracije značajan i način na koji će se svaka od zemalja odrediti prema prošlosti ali najvažnija je, ipak, odlučna politička volja. Uz to je jako bitna i jasna procedura koja se treba odrediti zakonom.
Projekt "Lustracija na Zapadnom Balkanu" trajat će godinu i pol dana, uz sudjelovanje mreže nevladinih organizacija koje će raditi na projektu, nakon čega će rezultati biti predstavljeni Europskoj uniji.

Izvorno, riječ lustracija dolazi iz latinske riječi lustratio a označavala je čišćenje od grijeha u starih Rimljana putem ispitivanje savjesti. U suvremenom političkom rječniku tim se pojmom određuje potreba da se stanovite ljude, kompromitirane u vremenu strahovlade, napose one komunističke, onemogući sudjelovati u političkom životu jedne zemlje.

Tako na primjer nailazimo na mišljenje jednog sudionika dugogodišnje, doduše, neartikulirane diskusije o ovoj temi prema kojemu da je u Hrvatskoj provedena lustracija kao u Havelovoj Češkoj, ne bi se bivši oficiri Titove političke policije mogli javljati s klevetama i prijetnjama u tisku, nego bi se morali zavući u mišju rupu i biti sretni ako ga ruka pravne države ne povuče za okovratnik zbog služenja i izvršenja zapovijedi totalitarnog jugokomunističkog režima koji je kršio ljudska prava.

Od političara u Saboru među rijetkima se ovim pitanjem bavio zastupnik IDS-a Damir Kajin. On je izjavio kako trećesiječanjskoj Vladi zamjera što 2000.-e nije provela lustraciju u tajnim službama RH-e. "Bilo je jasno da se arhivi cijele obavještajne zajednice, od SZUP-a do HIS-a i ostalih, kao i svi transkripti u Predsjedničkim dvorima, selektiraju i čiste. Ali, mene daleko više brine zašto nakon 3. siječnja u obavještajnim službama nije provedena lustracija? Prošle su dvije godine od izbora, a ljudi koji su "zaslužni" za stvaranje psihoze i dalje su na svojim mjestima i pozicijama. Neki su čak i napredovali!", rekao je tada potpredsjednik IDS-a komentirajući aferu prisluškivanja i dosjea.

Ako je vjerovati popisu osoba koje su prisluškivane i praćene, i Kajina su prisluškivali za vrijeme bivše vlasti. No, njegovo se ime nalazi i na popisu onih čiji je dosje navodno izgubljen. Taj su popis saborski zastupnici najviše komentirali, a većina je ironično tvrdila kako je čudno da su svi izgubljeni dosjei pripadali baš onima koji su danas na vlasti... "Izgubili smo ih jer smo se dogovorili: mi vama, vi poslije nama...", ironično je u neformalnom razgovoru rekao jedan HDZ-ov zastupnik.

Kajin je izjavio da "ne krivi ljude koji su dobivali naloge da uhode pojedince nego krivi one koji su te naloge izdavali" i očekuje da će tragom MUP-a koji "objavljuje dio dosjea što nemaju nikakve veze sa sigurnošću zemlje krenuti i MORH i MVP, kao i UNS".

Smatra da pojedinci nisu pretjerano zanimljivi, iako se ni u jednoj civiliziranoj zemlji ljude ne izvrgava takvoj vrsti pritiska, jer, "kada bi se za to saznalo", nastavlja Kajin, "dogodilo bi se kao u SAD-u nakon "afere Watergate". No garnitura koja je iza toga stajala otišla je s vlasti.

Potpredsjednik IDS-a pretpostavlja da su ljudi koji su imali utjecaja na obavještajni aparat na taj način utvrđivali svoju moć, a obavještajnu zajednicu koristili za eliminaciju stranačkih oponenata.

Treba li uništiti te dosjee ili ne? Kajin je protiv uništavanja dosjea i smatra da bi trebalo javno objaviti sva imena, makar MUP i MVP platili oglas. "Pa onda, tko želi, neka mu se omogući uvid i neka ta osoba odluči hoće li se dosje uništiti ili ne. Ali je dobro da se odustaje od obaveznog uništavanja dosjea", kaže Kajin. Uz želju da se ovakvo što više ne ponovi, Kajin smatra da treba razmisliti o reorganizaciji barem SZUP-a, "jer je nelogično da od 15-ak centara SUZUP-a koji djeluju u Hrvatskoj – što znači jedan centar na 220.000 stanovnika – čak dva budu u Istri. To znači da jedan centar "pokriva" 80.000 ljudi!", kaže Damir Kajin.

I zastupnik talijanske manjine u Saboru dr. Furio Radin je na "popisu 26-orice", kako su se šalili zastupnici komentirajući popis prisluškivanih čijih dosjea više nema. "Iznenadio sam se, jer sam bio među onim malobrojnima koji su mislili da nemaju dosjea. Međutim, kad su ga već imali, mislim da je bilo bolje da su ga čuvali, a ne izgubili!", ironičan je Radin. I tadašnji predsjednik LS-a dr.

Zlatko Kramarić na tom je popisu. "Uopće me ne zanima u kojem se to privatnom ili drugom arhivu nalazi, ali taj slučaj pokazuje patologiju društva koje prisluškuje čak i saborske zastupnike koje je izabrao narod". Kramarić je bio skeptičan prema navodima da su dosjei izgubljeni. "Strah me je da se taj popis u nekom reduciranom ili dopunjenom izdanju ne pojavi u neko zgodno vrijeme", zaključio je.

Uvesti zakon "Lustracije" je premalo za zlodjela koja su učinjena u zadnjih 14 godina u Hrvatskoj, smatraju neki. Uvesti bi trebalo "Ostrakizam" kao u staroj Ateni. Tim zakonom su građani javno osuđivani na progon iz Atene ako su nešto skrivili.
Ne vidim nikakve koristi od uvođenja lustracije u Hrvatsko zakonodavstvo. Kažnjavat se može samo onog tko je prekršio zakon a naši političari su sve radili po zakonu. O tome, da su si izglasali onakav zakon, koji je njima odgovarao, suvišno je raspravljati, jer za to je kriv Hrvatski Sabor u kojem su zakoni izglasavani i mijenjani po potrebi. Kako prije tako i danas, ništa se promijenilo nije. Dakle koga kazneno progonit? Tko je kriv?
Kriv je bivši Županijski dom, tadašnji i današnji Hrvatski Sabor, a to je Hrvatski narod. Mi nažalost nismo sposobni ustrojiti svoju državu i to je Hrvatska tragedija! Tako govore skeptici.

U uspješnim tranzicijskim sustavima "lustracija", međutim, nije bila proces isključivanja iz javnoga života onih za koje je vlastima odgovaralo da budu smatrani konfidentima tajnih službi, nego onih koji su to doista bili. Ako u džentlmenski ponuđenom roku da nestanu iz javnoga života nisu iskoristili pruženu priliku, suradnici komunističkih tajnih službi i oni koji su svojom djelatnošću ugrožavali ljudska prava, a da tim postupcima nisu izravno počinili krivično djelo, izlagali su se opasnosti suočavanja s lustracijskim sudom, a oni koji su izravno činili kaznena djela krivično su odgovarali, čak i onda kad je za njihove zločine već nastupila formalna zastara.

Činjenica da u Hrvatskoj racionalna lustracija nikad nije provedena bitno je pridonijela stvaranju protudemokratske klime, relativizaciji značenja ljudskih prava i kroz Tuđmanov nacional- boljševizam otvaranju mogućnosti "baršunaste restauracije" boljševičkoga vrijednosnog sustava.
Nakon sloma tog poretka, nova bi administracija trebala je započeti duboke društvene reforme, svjesna da smjena vlasti, obavljena 2000., nije bila "normalna" za demokratski predak, već da je izborima smijenjen autoritarni poredak.

Samovlašće Franje Tuđmana u znatnoj se mjeri zasnivalo na sustavu tajnih službi koje su, kroz UNS i HIS, tvorile paralelnu izvršnu vlast i bile dizajnirane tako da u slučaju gubitka parlamentarne većine sustav nesmetano nastavi djelovati kao predsjednička vlast. Upravo zato Miroslav Tuđman nije bio spreman "nekakvom Mesiću" polagati račune o tome što su on i njegovi odabranici radili u tako uspostavljenom sustavu, tumačio je politilog Davor Gjenero.

Nova administracija, međutim, nije pokazala spremnosti suočiti se s tekovinama prethodnoga poretka niti započeti racionalan lustracijski proces, kojim bi bile osnažene demokratske institucije i demokratska politička kultura, a iz javnoga života maknuti oni koji su spremni primjenjivati represivna sredstva i ugrožavati sustav zaštite ljudskih prava. Reforma represivnoga sustava, i vojnoga i policijskog, nakon smjene vlasti nije obavljena, a reforma obavještajne zajednice vrlo je površna. Zanemariv je broj ljudi iz tog sustava pozvan na krivičnu odgovornost, a o lustraciji zbog sudjelovanja u kršenju ljudskih prava, koje nije predstavljalo neposredno krivično djelo, gotovo nitko u politici niti ne govori. A po gotovo sada, u doba kada Sanader radi sve kako bi kontrolirao cijelu državu i svakoga mogao imati u šaci pa i ucjenjivati kompromitirajućim informacijama i radnjama.

Gjenero podsjeća da je vojna obavještajna služba operacijom "Kameleon" nastojala izravno opstruirati konsolidaciju hrvatskoga civilnog društva i kampanju nevladinih organizacija kojom su one pozivale građane da izađu na presudne trećesiječanjske izbore. Jedna od ključnih osoba te operacije bio je neki blizak prijatelj gospođe Adlešić, istaknuti obavještajac iz njezina gradića. Iako je bilo očito da je taj gospodin - počinio on izravno krivična djela ili ne - morao biti isključen iz javnoga života i državne uprave, jer podaci o njegovu angažmanu vrlo su brzo postali javni, on je, umjesto lustracije, doživio promociju, navodno pod zaštitom upravo gospođe Adlešić, kao utjecajne nadzornice zakonitosti rada represivnoga sustava.

Valja znati da akcija "Kameleon" nije bila tek "nevino" provaljivanje u urede nevladinih organizacija i OESS-a ili privatne stanove, poput onoga direktorice zagrebačkoga ureda Međunarodnoga republikanskog instituta.

Aktivnosti obavještajnog podzemlja u toj se operaciji nisu zaustavljale na javnom difamiranju civilnoga društva u medijima pod nadzorom Tuđmanove sljedbe konstrukcijama o obavještajnom urotništvu nevladinih organizacija kao "stranih plaćenika". "Kameleon" je, po svemu sudeći, obuhvaćao i izravne "eliminacije" neprijatelja, kakva je bila do danas neistražena pogibija Darka Jurišića, jednoga od osnivača GONG-a i koordinatora kampanje Glas 99, na prvi dan izborne kampanje, u jutro nakon sprovoda Franje Tuđmana.

Treba li nam lustracija? Svakako. Ali, kakva?
Lustracija je proces koji sa sobom nosi brojne opasnosti. Najveća je da se ne pretvori u lov na vještice, jer se postavlja pitanje granice do koje se taj proces treba provoditi. Oslobođenje od odgovornosti pred takvom institucijom političaru ili javnoj osobi daje mogućnost otpora svakojakim ucjenama i pritiscima, a njima, čini se, tajni procesi u našem političkom životu obiluju.

Parlamentarna je skupština Vijeća Europe svojim članicama - novim demokracijama - rezolucijom 1096. iz 1996. godine preporučila provođenje lustracijskoga procesa i upozorila ih da njegov izostanak može voditi "baršunastoj restauraciji" ili nasilnom ponovnom uspostavljanju protudemokratskoga poretka. Procesi što se u nas događaju svjedoče o tome kako "baršunasta restauracija" nije bez šansi, a vidimo da lobiji u represivnom aparatu, čiji bi pripadnici morali biti isključeni iz javnoga života, u svakoj krizi imaju sve veći javni utjecaj.

Slučaj Gotovina i društvo koje ne može više ni do Slovenije isto govori o potrebi lustracije.
U okviru partnerske mreže organizacija (Centar za demokraciju i pomirenje u Jugoistočnoj Europi, Solun; Centar za antiratnu akciju, Beograd; Institut otvoreno društvo Makedonije, Skoplje; Centar za interdisciplinarni poslijediplomski studij Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo i Albanska grupa za ljudska prava, Tirana) u nas HHO provodi projekt pod nazivom “Razotkrivanje povijesti: lustracija na zapadnom Balkanu”. Projekt financijski podržava CARDS program Europske komisije i USAID.

Cilj projekta je unapređivanje lustracijskog zakonodavstva i prakse, te poticanje javne rasprave o prošlosti. U okviru projekta planirano je uspostavljanje mreže nevladinih organizacija, oblikovanje websitea (http://www.lustration.net) na kojem će biti dostupne informacije o lustraciji i samom projektu, te organizacija nekoliko seminara i radionica. Projekt traje od veljače 2004. do srpnja 2005.

Što god da ti umni ljudi zaključe, meni je jedno sasvim jasno: pun mi je kufer da mi raznorazni ražalovani udbaši, prekvalificirani u HIS-ovce, SIS-ovce, POA-ovce i kako se već ne zovu ti špiclovi i umirovljeni ratni zločinci diktiraju sadržaj u novinama i kreiraju afere u politici i gospodarstvu.
Ne budemo li proveli lustraciju prije ulaska u EU sami ćemo se dovesti do situacije u kojoj ćemo i dalje ovisiti o spodobama koji imaju moć minirati temelje ustavnog poretka zemlje i zloupotrebljavati represivni aparat za sužavanje naših elementarnih građanskih i ljudskih prava.

Predlažem da se na Index-u pojavi lista top špiclova i udbaša. Ali neka to ne bude lov na vještice. Neka to bude komšijsko ribanje onih koji su toliko prljavi od grijeha da, majke mi, ni stari Rimljani bi ih ne bi pustili u svoje domove.
Znam, možda pretjerujem. Ja se, ipak, zalažem za profesionalnu diferencijaciju, posebno u novinarstvu, gdje su udbaši i špiclovi napravili posebna sranja. Bio bi gospodski da odu bez velike buke jer su činili zaista smrtne grijehe.

Stvarali su i širili govor mržnje i odgovorni su za neka svirepa ubojstva. Smatram da je civilizacijski zadatak neke maknuti s pozicija a ne da ih Sanader koristi kao tepih na kojem čisti svoje cipele kada, recimo, ulazi u zgradu HTV-a. Osvete, dakako, ne bi trebalo biti, ali oni koji su činili zlo moraju otići. Manipulatori, lažovi i huškači ne mogu biti među nama kao da se ništa nije dogodilo i kao da se, eto, sve može zaboraviti. Ne može. I ne smije.

Drago Pilsel