Komentar odvjetnika Hrdala: Hrvatska vlada pokušava zaustaviti internet

Komentar odvjetnika Hrdala: Hrvatska vlada pokušava zaustaviti internet
Foto: Pixsell/Marko Lukunic

VJEROJATNO to niste primijetili, ali sve je krenulo 1. siječnja 2018. Tada je na snagu stupio novi Zakon o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma kojim je Hrvatska postala prva država u civiliziranom svijetu koja je kriminalizirala anonimnost.

Taj Zakon, naime, određuje da anonimnost predstavlja čimbenik visokog rizika od pranja novca i financiranja terorizma. U prijevodu – ako želite biti anonimni, vrlo je vjerojatno da perete novac ili financirate teroriste. Trebala je, dakle, svega godina dana od kriminalizacije anonimnosti do naslovnice dnevnih novina koja donosi ministricu u hrvatskoj vladi kako suvereno tvrdi da je sloboda govora rezervirana samo za neke. Ti neki su oni koje se može identificirati kako bi se moglo provjeriti koliko je njihova sloboda govora usklađena s očekivanjima. Oni koji pak nemaju pravo na slobodu govora su svi oni koji žele ostati anonimni. Ako želite kritizirati vlast bez da se potpišete imenom i prezimenom, to pravo, nažalost, više nemate. Nemate pravo ni na anonimnu kaznenu prijavu jer, sjetimo se, anonimnost je zabranjena.

Nova „prava“

Nova „prava“ koja ste, međutim, dobili u 2018. i koja ćete dobiti u 2019. su – pravo da vam Porezna uprava sruši internetsku stranicu jer ste štetni za društvenu zajednicu, pravo na e-likvidaciju s društvenih mreža jer su vaši stavovi ocijenjeni nepoćudnima, pravo da vam se u ime autorskih prava cenzurira sadržaj koji stavljate na internet i pravo da ne širite istinu različitu od službene istine (fake news).

Vlada je kroz opisane mjere jasno pokazala namjeru da se obračuna s internetom. Podsjeća to na vapaj Džavida Nimanija „Zaustavite Reuters!“ koji je nesretni dužnosnik ispustio kada je shvatio da ne uspijeva osigurati da se službena istina o studentskim prosvjedima prenese u svijet jer Reuters na svoju ruku snima stvarne događaje i o tome izvješćuje svoje slušatelje.

Hrvatska vlada tako serijom zakona pokušava zaustaviti internet, ali propušta uzeti u obzir činjenicu da internet nikada nije odveć mario za zakone. I dok bi se Reutersu koji ima nakladnika, redakciju i urednika još nekako i moglo stati na kraj, s internetom će to ići nešto teže. Najbolje se u to na svojoj koži uvjerila australska vlada koja je potrošila 84 milijuna dolara na razvoj pornografskog filtera za internet, a šesnaestogodišnjak Tom Wood ga je razbio za pola sata. Jednaka sudbina očekuje i mega-filtere koji se pripremaju povodom Direktive o autorskim pravima koja želi osigurati da se pod egidom zaštite autorskih prava prije stavljanja na internet prvo provjeri dopuštenost tog sadržaja. Ministrica kulture, pogađate, svesrdno i bezrezervno podržava usvajanje Direktive koju je, uzgred budi rečeno, vrlo nezahvalno kritizirati jer, ako ste protiv Direktive o autorskim pravima, onda ste protiv autora.

Sloboda govora je apsolutna ili je nema

Sloboda govora, protivno ministričinim promišljanjima, nije rezervirana samo za neke i nije uvjetna. Filozof Isaiah Berlin smatrao je da sloboda postoji samo ako je bezuvjetna jer je svaki gubitak slobode potpuni gubitak slobode. A sloboda, prema Berlinu, ima dvije komponente – pozitivnu i negativnu. Pozitivna sloboda je sloboda da se nešto uradi, dok je negativna sloboda pravo na odbijanje uplitanja.

Sloboda je usko povezana s privatnošću, što se vidi iz gotovo identičnih definicija negativne slobode (pravo na odbijanje uplitanja) i privatnosti koja, prema američkim pravnicima Warrenu i Brandeisu, predstavlja pravo biti ostavljen na miru.

Bilo bi korisno da ministrica u vladi članice Europske unije poznaje Povelju Europske unije o temeljnim pravima koja svojim člancima 8. – 11. štiti svakog od ovakvih nasrtaja na anonimnost, privatnost i slobodu govora. U Povelji se tako navodi da svatko, bio anoniman ili imenovan, ima pravo na slobodu mišljenja (čl.10.) i da svatko ima pravo na slobodu izražavanja (čl.11.). Isto piše i u hrvatskom Ustavu (čl. 38.). Jedina mogućnost je da pojam „svatko“ ne obuhvaća anonimne. Ako je tome uistinu tako, onda nije potrebno ni plaćati porez. Naime, Ustav RH u članku 51. određuje: „Svatko je dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova.“ Ako vam bude uskraćeno pravo na slobodu izražavanja jer ste anonimni pa niste „svatko“, onda ne morate platiti ni porez. Ovakva argumentacija, naravno, ne stoji i u logici se naziva reductio ad absurdum ili svođenje na apsurdnost. A upravo to je najpristojnija riječ kojom se može opisati tvrdnja ministrice kulture da sloboda govora ne pripada svakome.

Sloboda govora pripada svakome i upravo zbog toga je ministrica u mogućnosti izreći tvrdnju koja ne može biti udaljenija od istine. I to je u redu. Jednako kao što treba biti moguće bez straha od posljedica tvrditi da je Zemlja ravna ploča, tako treba biti dozvoljeno i tvrditi da sloboda govora pripada samo nekima. Ravnozemljašima, međutim, ne dozvoljavamo da vode državu. Zasad.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Index.hr.

**Autor teksta je zagrebački odvjetnik koji se , između ostalog, bavi problematikom slobode i privatnosti na internetu

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara