1. Pravno značenje slobode izražavanja

Sloboda izražavanja nije samo elementarno političko pravo već i  jasan pravni standard. Temeljni dokumenti  kojima se pravno određuje pojam slobode izražavanja  su  Opća deklaracija o ljudskim pravima, (članak 19.) te Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Konvencija zapravo kodificira i štiti ljudska prava koja su postala prihvaćeni civilizacijski, demokratski i pravni standardi modernih država  , kao što su  na primjer i sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi (članak 9.), sloboda izražavanja (članak 10.), sloboda okupljanja i udruživanja (članak 11), pravo na slobodne izbore (protokol 1. članak3.).

a. Ratificirane  konvencije sastavni su dio hrvatskog pravnog poretka

Svakoga tko je već postao neosjetljiv na formulacije koje podsjećaju na političke, treba podsjetiti da se radi o pravnom dokumentu za kojega postaje određeni postupci prisilne provedbe, naknade oštećenim strankama i politička volja  "osigurati svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom prava i slobode" zajamčene u Konvenciji. Države ne mogu same i samostalno tumačiti što je sadržaj i koji su kriteriji  tog prava i koja su njegova ograničenja.

Nije nevažno ni to da su ljudska prava i druge pravne vrednote zaštićene Konvencijom u velikoj mjeri podudarane s odredbama Ustava Republike Hrvatske. Štoviše  struktura i sadržaj glave III, "Temeljne slobode i prava čovjeka i građanina", očito su slijedile izričaje Konvencije. No najvažnije je to da su sklopljeni međunarodni ugovori, nakon ratifikacije i objave, dio unutarnjeg pravnog poretka, a po pravnoj snazi su iznad zakona (Članak 134. Ustava Republike Hrvatske ).

Budući da je Konvencija prihvaćena u Saboru i objavljena u Narodnim novinama to znači da njene odredbe postaju izravno primjenjive za sudove i druge državne organe, te sva tijela koja imaju javne vlasti.

b. U primjeni odredbe Konvencije iznad su zakona Republike Hrvatske

Ponovimo radi važnosti, Zakon o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora (Narodne novine 28/1996) ne predviđa da bi za primjenu trebalo donijeti neke dopunske propise,  te su odredbe Konvencije su neposredno primjenjive u pravnom poretku Republike Hrvatske.  Dakle, Konvenciju kao pravni izvor neposredno primjenjuju (to treba tumačiti trebaju primjenjivati) sudovi i druga tijela u Republici Hrvatskoj. Prema Ustavu sudovi sude na temelju ustava i zakona, a Zakon o sudovima propisuje da "sudovi primjenjuju i druge propise koji su donijeti sukladno Ustavu, međunarodnom ugovoru ili zakonu Republike Hrvatske (članak 5. Zakona o sudovima, Narodne novine 3/1994).

Neposredna primjena odredbi konvencije koja uključuje i bogatu praksu tumačenja, znači pojavu vrlo relevantnog izvora prava za cijeli niz slučajeva pred hrvatskim  sudovima i općem djelovanju javne vlasti. Činjenica da su te odredbe iznad odredbi zakona znači da se  primijeniti Konvencija a da se neće primijeniti domaća odredba koja je njoj suprotna. Umjesto  ideje političke volje (političkog voluntarizma) metoda rasprave postaje  depolitizirani pravni mehanizam. Uloga sudova u stvaranju i primjeni kriterija zaštite ljudskih prava postaje uloga preuzimanja i implementacije međunarodnih standarda zaštite ljudskih prava.

U obzir naročito treba uzeti  postojanje nadnacionalnog Suda za ljudska prava, te su naši sudovi dužni poštivati  i njegova tumačenja i odluke. Drugim riječima, ljudska prava su predmet transnacionalnog nadzora i rješavanja.  Pored toga u pred sudom Hrvatska  je izgubila važne sporove.

2. Sloboda izražavanja osobito je zaštićeno pravo

Sloboda izražavanja smatra se univerzalnim i zajamčenim   pravom i tumači se kao pretpostavka ostvarivanja  drugih prava. Ponavljamo: sloboda izražavanja nije politička deklaracija već sasvim jasan skup pravnih standarda utvrđen obvezatnim konvencijama. Konvencija u članku 10. utvrđuje:

"Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice."

Sud za ljudska prava slobodu izražavanja tumači kao temeljnu pretpostavka  osobne slobode i pretpostavka demokratskog sustava.

"Sloboda  izražavanja jedan je od bitnih temelja demokratskog društva i jedan od temeljnih uvjeta njegova napretka kao i samoispunjenja svakog pojedinca. Od posebne je važnosti, u ovom kontekstu, sloboda tiska širiti informacije i ideje i pravo javnosti da ih prima."

O koliko se važnim, za demokraciju presudnim, pravom radi, svjedoči činjenica da su restriktivno određeni načini njegovog ograničavanja. Naime, Konvencija poznaje tri mogućnosti ograničavanja slobode izražavanja. To su razlozi zaštite općeg interesa (nacionalna sigurnost, sprječavanje nereda, javno zdravlje), razlozi zaštite nekog drugog prava (zaštita ugleda i privatnosti ili prava drugih), a pored toga razlog još može biti zaštita  autoriteta i nepristranosti suda. Posebno ističemo strogi stav o tome u kojim slučajevima je dopušteno ograničenje ljudskih prava i sloboda navedenih u Konvenciji. Svako ograničenje prava i sloboda mora biti zakonito  i  mora biti "nužno u demokratskom društvu", odnosno mora biti razmjerno cilju koji se želi postići.

Pojmovi "nužan", "dopustiv", "razmjernost prema cilju koji se želi postići" tumačeni su i u svijetlu odredbe članka 17. Konvencije (zabrana djelovanja koja je usmjerena  na uništenje ili ograničenje prava i sloboda priznatih Konvencijom u većoj mjeri nego što se to njome predviđa) i članka 18. (ograničenja se mogu primijeniti samo u svrhe dopuštene Konvencijom). Dakle  sloboda izražavanja je načelo i sloboda koje se može ograničiti samo drugim jednako važnim pravom, a kada i to postoji, pozorno treba odvagnuti je li takvo ograničenje legitimno i zakonito, te je li razmjerno (dakle minimalno).