Krvavi obračuni na splitskim ulicama bili bi još češći da nema turizma

Krvavi obračuni na splitskim ulicama bili bi još češći da nema turizma
Foto: Milan Sabic/PIXSELL

SJEĆANJE je varljivo. U ljudskoj prirodi je da postupno zaboravlja negativne stvari i pamti pozitivne. Može se reći da je to svojevrstan obrambeni mehanizam ljudskog uma koji teži samoodržanju. Jer kada bismo se  svih negativnih stvari sjećali podjednako kao i pozitivnih, život bi zasigurno bio puno teži i puno nesretniji. Prošlost je ljudima gotovo uvijek bolja nego što je bila. Ako tome pridodamo i to da samo odrastanje sa sobom nosi sve više obaveza i odgovornosti, onda je sasvim shvatljivo da ljudi romantiziraju svoju mladost. Ma kakvo bilo stanje mjesta u kojem živite, države i svijeta, ipak ste bili dijete, oslobođeno od svih tih briga i zatvoreno u vlastiti svijet. Niste se morali brinuti jer su drugi to činili za vas, niste morali nositi teret svijesti, teret stvarnosti. I kada malo odrastete, ipak ste mladić/djevojka i pomalo egocentrični, centar svog svijeta. Većina ljudi nakon svoje mladosti nikada više neće biti toliko bezbrižna, toliko zdrava, toliko slobodna, s toliko puno prijatelja i slobodnog vremena. Naravno da svi misle da je bilo bolje kada su bili mladi. 

Problem je kad pomislite da je sve bilo bolje jer je vama bilo bolje

Problem nastaje kada se osobni osjećaj sreće poistovjećuje s objektivnim društvenim stanjem. Iako je sasvim razumljivo da je većini njihova mladost najbolji period života, to često dovodi do zablude pa se tvrdi da je u doba vaše mladosti većina stvari bila bolja nego danas, kada ste stariji i svjesniji svoje okoline. A onda se taj subjektivni osjećaj sreće pokušava racionalizirati. I teško je biti dovoljno samosvjestan da znaš da su svi tvoji argumenti o tome kako je nekada bilo bolje zapravo samo racionalizacija subjektivnog doživljaja.

Što je turistički bum donio Splitu?

Posljednjih godina Split je doživio veliki turistički uzlet i grad izgleda bitno drugačije nego u prošlim desetljećima. Taj turistički uzlet, iako je preporodio grad, sa sobom je, naravno, donio i neke probleme. Najam je porastao, cijene stanova su odletjele u nebo, opterećena je komunalna infrastruktura, grad je bučniji. Mnogi građani Splita, posebice iz starog gradskog središta, revoltirani su tim problemima koji im objektivno zaista umanjuju kvalitetu života. 

Ali u odnosu na što? Na razdoblje prije turističkog rasta? Nikako, jer turizam je spasio Split, a prije nekoliko dana se nažalost dogodio incident koji je svima koji su u Splitu živjeli osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, pa i prvih nekoliko godina ovog, bio podsjetnik na Split kakav je nekada bio. 

Kakve veze imaju događaji ovih dana s vremenima prije turizma?

Naravno, govorim o ubojstvu tri osobe (od kojih se neki povezuju s drogom) od strane mladića kojem su neki od njih navodno prijetili zbog dugova njegovog brata narkomana. Kakve veze to ima sa Splitom prije turizma i kako ga je to turizam spasio?

Osamdesetih godina, kada je gospodarska kriza Jugoslavije dovela državu do bankrota, (1982. Jugoslavija je obavijestila kreditore da ne može vraćati svoje dugove), a mladi ostali bez mogućnosti zaposlenja, na ulicama gradova Dalmacije se pojavljuje droga. A Split je postao prijestolnica narkomanske Dalmacije. Do devedesetih je situacija eskalirala, a problem droge u Splitu i ostalim dalmatinskim gradovima poprima razmjere epidemije. Za usporedbu, u Splitsko-dalmatinskoj županiji je 1993. zabilježena 3041 osoba na neki način povezana sa zloupotrebom droge dok ih je u Zagrebačkoj županiji bilo registrirano 1459. U Splitu je 1995. 20 osoba umrlo od predoziranosti, a u Zagrebu petero. 

Droga je pokosila Split

Kada je droga došla u Hrvatsku, nitko nije znao što očekivati - ni mladi, ni roditelji, ni policija, ni zdravstvo. U situaciji kada se gospodarstvo raspada i nestaju prilike za mlade, droga je nekima nudila bijeg od stvarnosti, a drugima priliku za zaradu. Većina mladih nije bila upoznata s opasnostima ovisnosti i mislili su da mogu kontrolirati jake ovisničke droge kao što je heroin. Da situacija bude gora, Split, kao i ostatak gradova na obali, nije nudio puno toga mladima ni izvan posla i karijere, a zabave i razbibrige je kronično nedostajalo. Između naizgled beskonačnog niza kava droga je u početku bila način popunjavanja vremena. Barem u početku jer kasnije je to mnogima postao jedini smisao života.

Kako je uslijedio postupan oporavak gospodarstva i kada je javnost postala svjesna opasnosti teških droga tako je polako počeo opadati i broj ovisnika. No početkom 21. stoljeća je Split još uvijek imao veliki problem s drogom. Droga nije nestala preko noći, nego je polako istiskivana. Osim javnog osvještavanja u tom procesu, ključnu ulogu je imao turizam. 

Centar grada - od sirotinje i narkomana do turističkog bisera

Centar grada je bio leglo siromaštva, a time i epidemije droge. Danas je to neshvatljivo, ali jedan Peristil je bio sastajalište dilera i njihovih mušterija. Kao i Đardin. Da, prostor ispod zvonika katedrale sv. Duje i ispred ulaza u Dioklecijanovu palaču je bio jedan od centara dilanja u Splitu, baš kao i Đardin, park u kojem se danas održavaju koncerti. Prošle sezone su se stanari zgrada oko Đardina pobunili jer im smeta buka tih istih koncerata, zaboravljajući pri tom da je prije tih koncerata Đardin bio mjesto na koje se ide kupiti lošu i jeftinu drogu te još gore i jeftinije prostitutke. Valjda su zaboravili. Ljudsko sjećanje je varljivo. 

Isto tako se mnogi građani Splita, podržani od strane novinara i lokalnih intelektualaca, zgražaju nad činjenicom da je centar grada pretvoren u jedan veliki turistički kompleks, pun apartmana, hotela, restorana i turista. Kažu da je nestala "duša" grada i on više ne živi. No ta duša je osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća i prvih godina ovog tisućljeća bila ovisnička i dilerska rupa. Nova situacija je ipak kudikamo bolja. 

Rast cijena nekretnina mnoge je izvukao iz siromaštva

Čak i rast cijena nekretnina, zbog kojega "više nitko ne živi u centru", bio je puno više pozitivna nego negativna stvar. Centar Splita je uvijek bio dio grada u kojem su živjele radničke obitelji, mahom siromašni građani koji nisu imali izbora. Pa tko bi živio u kućama građenima prije stotinu i više godina, sasvim neprilagođenima novom dobu, ako ne mora? Osim, naravno, ako ima dovoljno financijskih sredstava za temeljitu renovaciju, što radničke obitelji sigurno nisu imale. Posebno u vrijeme gospodarskog propadanja osamdesetih i devedesetih te nestajanja industrije koja je, ma kakva bila, a bila je neprofitabilna i uvijek živjela na dug te bila osuđena na propast, ipak osiguravala nekakve poslove za te radničke obitelji, premda slabo plaćene. Naravno da su stanari centra Splita jedva dočekali da mogu prodati svoje stare i trošne kuće nekome tko će ih preurediti u apartmane, restorane i hotele te kupiti puno adekvatniju nekretninu negdje izvan centra. 

Oni koji to nisu napravili, a imali su nešto ušteđevine, prenamijenili su ostave, konobe, podrume, potkrovlja i slično u apartmane, što im je osiguralo lijepe prihode i bolju kvalitetu života. Otvorena su nova radna mjesta koja su mladima ponudila perspektivu u životu te alternativu dilanju i polaganom umiranju drogiranjem. Peristil je od mjesta dilanja postao mjesto okupljališta turističkih grupa i večernjeg plesa, a Đardin je od mjesta gdje se nabavljaju jeftina roba i još jeftinije prostitutke postao romantični parkić u kojem se održavaju razni koncerti, festivali i druge manifestacije. 

Turizam ima problema, ali alternativa je bila puno gora

Naravno, turizam je sa sobom donio i nove probleme; komunalne, prostorne, logističke. Ali ti problemi su minorni u usporedbi s problemima droge, narkomana i kriminala. Uostalom, nitko nije tjerao ljude da se odsele iz centra. Oni su to napravili sami jer su procijenili da sebi i svojoj djeci mogu osigurati bolje uvjete života na nekoj drugoj lokaciji. Ni Trg bana Josipa Jelačića nije uvijek bio središte Zagreba - zašto netko misli da centar Splita mora biti isti kao u prošlosti? Centri gradova se mijenjaju usporedno s njihovim rastom, demografskom strukturom, gospodarstvom i slično te je naivno očekivati da bi centar Splita zauvijek trebao biti urbana zona. Danas je u njemu manje objekata prilagođenih stalnim stanarima, a više prilagođenih turistima, što je rezultat socioekonomske tranzicije koju je Split doživljavao posljednjih nekoliko desetljeća.

Turizam je spasio Split

Turizam je dobrim dijelom spasio Split jer je obogatio najsiromašniji dio stanovništva, koji je najviše i propatio uslijed gospodarskog i društvenog raspada osamdesetih i devedesetih, tj. jer im je ponudio izlaz. Iako je riješio puno problema, istodobno jest donio nove. Ali je naivno govoriti da je nekada u centru bilo bolje. To je samo romantiziranje prošlosti, sasvim ljudski refleks koji nas može navesti na krive zaključke i krive politike. Narkorazdoblje je stvorilo brojne tragične ljudske sudbine, kako u Splitu tako i drugim gradovima u Hrvatskoj, te rane koje nikada ne mogu sasvim zacijeliti. Nažalost, kod promjene vremena stare rane često zabole pa smo tako dobili podsjetnik na Split kakav je nekada bio. A prema mnogima je taj stari Split, prije najezde hordi napornih turista, bio surov. Zbog toga trebamo racionalno sagledati sve što se događalo posljednjih desetljeća, a ne romantizirati prošla vremena. Jer sjećanje je varljivo. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara