POKAZUJUĆI rane simptome hemoragijske groznice, pacijentica mirno sjedi na krevetu, prepirući se s dvoje djece koja jedva čekaju da napuste bolničku sobu sličnu ćeliji u Ingendeu, zabačenom gradu u Demokratskoj Republici Kongu. Čekaju se rezultati testa na ebolu. Pacijentica s rodbinom može komunicirati samo kroz plastični prozor za promatranje. Njen identitet je tajna kako bi je se zaštitilo od progona mještana koji strahuju od zaraze ebolom. Njena su djeca također testirana, ali zasad ne pokazuju simptome, piše CNN.

Postoje cjepivo i lijek protiv ebole koji su smanjili stopu smrtnosti. Ali svima je na umu pitanje: što ako ova žena nema ebolu? Što ako je ona nulta pacijentica "bolesti X", prve poznate infekcije novim patogenom koji bi mogao preplaviti svijet jednako brzo kao i covid-19, ali koji bi poput ebole mogao imati stopu smrtnosti od 50 do 90 posto?

"Svi se moramo uplašiti. Ebola je bila nepoznata. Covid je bio nepoznat. Moramo se bojati novih bolesti", rekao je njen liječnik, dr. Dadin Bonkole.

Novi potencijalno smrtonosni virusi

Čovječanstvo se suočava s nepoznatim brojem novih i potencijalno fatalnih virusa koji nastaju u afričkim tropskim kišnim šumama, smatra profesor Jean-Jacques Muyembe Tamfum, koji je 1976. pomogao otkriti virus ebole i od tada je na prvoj liniji lova na nove patogene.

"Živimo u svijetu u kojem će se pojavljivati novi patogeni. I to predstavlja prijetnju čovječanstvu", rekao je Muyembe za CNN.

Kao mladi znanstvenik, Muyembe je uzeo prve uzorke krvi oboljelih od misteriozne bolesti koja je uzrokovala krvarenje i usmrtila oko 88 posto pacijenata i 80 posto osoblja Misijske bolnice Yambuku, kad je bolest prvi put otkrivena. Uzorci su poslani u Belgiju i SAD, gdje su znanstvenici otkrili crvoliki virus. Nazvali su ga ebola, prema rijeci koja se nalazi blizu izvorišta epidemije u tadašnjem Zairu. Identifikacija ebole oslanjala se na lanac koji je povezivao udaljene afričke prašume i visokotehnološke laboratorije na zapadu.

Sada se zapad mora osloniti na afričke znanstvenike u Kongu i drugdje kao na stražare koji će upozoriti na nove bolesti. U Ingendeu su strahovi od novog smrtonosnog virusa vrlo stvarni, čak i nakon oporavka pacijentice koja je imala simptome slične eboli. Njeni uzorci su testirani na licu mjesta i poslani u kongoanski Nacionalni institut za biomedicinska istraživanja (INRB) u Kinshasi, gdje su dodatno testirani na druge bolesti sa sličnim simptomima. Svi su testovi bili negativni, pa bolest od koje je patila ostaje misterij.

Govoreći za CNN u Kinshasi, Muyembe je upozorio na mnoge nadolazeće zoonotske bolesti, koje sa životinja prelaze na ljude. Žuta groznica, razni oblici gripe, bjesnoća, bruceloza i Lajmska bolest samo su neke od onih koje sa životinja prelaze na ljude, često preko prijenosnika kao što su glodavci ili insekti. Te su bolesti i prije izazivale epidemije i pandemije.

HIV

HIV se pojavio kod jedne vrste čimpanzi i mutirao u modernu svjetsku kugu. SARS, MERS i virus covida-19, poznat kao SARS-CoV-2, su koronavirusi koji su na ljude prešli iz nepoznatih "rezervoara" u životinjskom svijetu, što je izraz koji virolozi koriste za prirodne domaćine virusa. Smatra se da covid-19 potječe iz Kine, vjerojatno sa šišmiša. Misli li Muyembe da bi buduće pandemije mogle biti još gore i apokaliptičnije od covida-19? "Da, mislim da bi mogle", kaže Muyembe.

Otkako je 1901. godine identificirana žuta groznica, prva infekcija koja je sa životinja prešla na ljude, znanstvenici su pronašli najmanje 200 virusa za koje je poznato da uzrokuju bolesti kod ljudi. Prema istraživanju Marka Woolhousea, profesora epidemiologije zaraznih bolesti na Sveučilištu u Edinburghu, nove vrste virusa otkrivaju se tempom od tri do četiri godišnje. Većina potječe od životinja. Stručnjaci kažu je sve veći broj novih virusa uglavnom rezultat ekološkog uništenja i trgovine divljim životinjama.

Kako njihova prirodna staništa nestaju, životinje poput štakora, šišmiša i insekata preživljavaju tamo gdje su veće životinje istrijebljene. Manje životinje mogu živjeti s ljudima i često se sumnja da one prenose nove bolesti.

Prodori u prašume

Znanstvenici su povezali prošle epidemije ebole s ljudskim prodorima u prašume. U jednoj studiji iz 2017. godine istraživači su koristili satelitske podatke kako bi utvrdili da je 25 od 27 epidemija ebole lociranih duž granica prašume u centralnoj i zapadnoj Africi od 2001. do 2014. počelo na mjestima opsežnog krčenja šuma dvije godine ranije. Dodali su da se zoonotske epidemije ebole pojavljuju u područjima u kojima je gustoća ljudske populacije visoka i gdje virus pronalazi povoljne uvjete, ali i da je relativna važnost krčenja šuma djelomice neovisna o tim faktorima.

U prvih 14 godina 21. stoljeća u području prašume uz rijeku Kongo posječena je šumska površina velika poput Bangladeša. Ujedinjeni narodi upozorili su da će prašume gotovo potpuno nestati do kraja ovog stoljeća ako se nastavi trenutna deforestacija i rast stanovništva. Dok se to događa, životinje i virusi koje one nose kolidirat će s ljudima na nove i često katastrofalne načine. No to ne mora biti tako.

Multidisciplinarna skupina znanstvenika iz SAD-a, Kine, Kenije i Brazila izračunala je da bi godišnje globalno ulaganje od 30 milijardi dolara u projekte zaštite prašuma, zaustavljanja trgovine divljim životinjama i poljoprivrede bilo dovoljno da nadoknadi troškove sprječavanja budućih pandemija.

U članku za časopis Science skupina kaže da ulaganje od 30 milijardi dolara godišnje za globalnu zaštitu šuma može dovesti do 40-postotne redukcije globalne deforestacije u područjima s visokim rizikom od prelijevanja virusa. To bi uključivalo poticaje za ljude koji žive od šuma te zabranu sveobuhvatne sječe i komercijalizacije trgovine divljim životinjama. Znanstvenici kažu da je sličan program od 2005. do 2012. doveo do 70-postotnog smanjenja krčenja šuma u Brazilu.

Iako 30 milijardi dolara godišnje može zvučati puno, znanstvenici tvrde da bi se investicija brzo isplatila. Pandemija koronavirusa koštat će samo SAD 16 bilijuna dolara u sljedećih 10 godina, tvrde ekonomisti s Harvarda David Cutler i Larry Summers. Međunarodni monetarni fond procjenjuje da će globalno ova pandemija koštati 28 bilijuna u izgubljenoj proizvodnji od 2020. do 2025. godine, u odnosu na projekcije prije pandemije.

Muyembe danas vodi INRB u Kinshasi. Iako neki znanstvenici i dalje sjede u skučenim uredima u starom INRB-ovom kompleksu, u kojem je Muyembe nekoć radio na eboli, u veljači su otvoreni potpuno novi laboratoriji. INRB podržavaju Japan, SAD, Svjetska zdravstvena organizacija, Europska unija i drugi međunarodni donatori, kao i nevladine organizacije, zaklade i akademske institucije. S laboratorijima biosigurnosti razine 3, mogućnosti sekvenciranja genoma i vrhunskom opremom, ova ustanova nije samo posljedica humanitarne pomoći nego i strateškog ulaganja.

"Ako se virus otkrije na vrijeme..."

Uz potporu američkog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti i Svjetske zdravstvene organizacije, ovi su INRB-ovi laboratoriji svjetski sustav za rano upozoravanje na nove epidemije bolesti kao što je ebola i što je još važnije, na bolesti koje tek treba otkriti.

"Ako se patogen pojavio u Africi, treba mu vremena da se proširi po svijetu. Dakle, ako se virus otkrije na vrijeme, u institucijama kao što je ova, Europa i ostatak svijeta imat će vremena da razviju nove strategije borbe protiv novih patogena", kaže Muyembe.

Muyembe ima izvidnike na bojišnici prema novim patogenima. Liječnici, virolozi i istraživači rade duboko u unutrašnjosti Demokratske Republike Kongo, tražeći poznate i nepoznate viruse prije nego što mogu izazvati nove pandemije. Simon Pierre Ndimbo i Guy Midingi su ekolozi i lovci na viruse u sjeverozapadnoj provinciji Équateur, u kojoj se nalazi i Ingende. Oni su "udarna igla" praćenja i traganja za znakovima novih zaraznih bolesti. Tijekom nedavne ekspedicije prikupili su 84 šišmiša, mukotrpno vadeći životinje iz mreža i smještajući ih u vreće.

"Treba biti oprezan jer šišmiši grizu", kaže Midingi, koji zbog zaštite nosi dvostruke rukavice.

Samo jedan ugriz šišmiša može biti trenutak kad će nova bolest sa životinje prijeći na ljude. Ndimbo kaže da je njihov prioritet tražiti znakove ebole u šišmišima. Posljednja epidemija bolesti u provinciji Équateur bila je posljedica prijenosa među ljudima, ali radilo se o novom soju za koji se pretpostavlja da je došao iz šumskog rezervoara. I nitko ne zna gdje i što je taj rezervoar.

U laboratoriju u Mbandaki šišmišima se uzimaju uzorci krvi kako bi se testirali na ebolu prije slanja u INRB na dodatne testove. Potom se šišmiši puštaju. Tijekom posljednjih godina pronađeni su deseci novih koronavirusa. Nitko ne zna koliko bi mogli biti opasni za ljude. I dalje je misterij kako je ebola prvi put zarazila ljude, ali znanstvenici vjeruju da su se zoonotske bolesti poput ebole i covida-19 proširile tijekom klanja divljih životinja.

Meso divljih životinja tradicionalni je izvor bjelančevina za ljude koji žive u prašumama, ali sada se njime trguje daleko od staništa i izvozi se globalno. Ujedinjeni narodi procjenjuju da se iz područja rijeke Kongo svake godine izveze oko pet milijuna tona takvog mesa. U Kinshasi prodavač na tržnici maše lešinom majmuna kolobusa, kojem su zubi okamenjeni u jezivom smiješku. Ti mali primati prodaju se po 22 dolara, ali cijena nije fiksna. Izlovljeni su do izumiranja u nekim dijelovima Konga, ali trgovac kaže da bi ih mogao avionom izvoziti u Europu.

"Moram biti iskren, zabranjeno je slati majmune. Moramo im odsjeći glavu i ruke i zapakirati ih među ostalo meso", otkriva prodavač te dodaje da svakog tjedna stiže isporuka, često i iz 600 kilometara udaljenog Ingendea, istog mjesta u kojem liječnici žive u stalnom strahu od nove pandemije.

Dimljeni majmuni, začađeni dijelovi pitona, šunke od antilope...

Adams Cassinga, direktor Conserv Conga i istražitelj zločina protiv divljih životinja, kaže da su istrage pokazale da se samo iz Kinshase izvozi pet do 15 tona mesa divljih životinja, nešto u Ameriku, ali veći dio u Europu, uglavnom u Bruxelles, Pariz i London.

Dimljeni majmuni, začađeni dijelovi pitona i šunke od antilope samo su neki od izvoznih proizvoda. Malo je vjerojatno da nose opasne viruse, koje bi postupak kuhanja usmrtio, no znanstvenici upozoravaju da čak i kuhani primati nisu sasvim sigurni za konzumaciju. Puno veće prijetnje predstavljaju žive životinje na takozvanim mokrim tržnicama. Tamo se mladi krokodili, zavezanih nogu i ralja, grče jedni na drugima. Trgovci nude bačve divovskih kopnenih puževa i kornjača. Postoje i tržnice sa živim čimpanzama i drugim egzotičnim životinjama, od kojih neke završavaju u privatnim kolekcijama, a druge u loncu.

U bilo kojoj od ovih životinja možda se skriva bolest X, koju su u gradove donijeli siromašni ljudi kako bi zadovoljili apetite bogatih za egzotičnom hranom i ljubimcima.

"Popularna je zabluda da meso divljih životinja koriste siromašni, a zapravo je to privilegij bogatih. Imamo i praznovjerne visoke dužnosnike koji smatraju da konzumacija određenog mesa daje snagu. Neki ljudi konzumiraju takvo meso kako statusni simbol. U posljednjih 10 do 20 godina imamo i utjecaj pridošlica iz jugoistočne Azije koji zahtijevaju konzumaciju mesa kornjača, zmija i primata", kaže Cassinga.

Znanstvenici su već povezali te mokre tržnice sa zoonotskim bolestima. Iz njih su potekle ptičja gripa H5N1 i SARS. Točno podrijetlo koronavirusa koji uzrokuje covid-19 još nije potvrđeno. No sumnja je pala na mokre tržnice na kojima se životinje prodaju i kolju zbog mesa. Komercijalizacija trgovine takvim mesom potencijalan je put zaraze. To je također simptom devastacije tropske prašume u Kongu, druge najveće na svijetu nakon Amazone.

Destrukcija

Većinu destrukcije provode lokalni farmeri koji se ekonomski oslanjaju na šume, jer se čak 84 posto šuma krči zato da se stvori površina za malu poljoprivredu. No tehnike rezanja i spaljivanja, koje koristi lokalno stanovništvo, povećavaju izloženost ljudi ovom nekoć nedirnutom teritoriju i njegovim divljim životinjama, što je glavni faktor rizika za bolesti.

"Ako zadirete u šumu, mijenjate ekologiju. Insekti i štakori napustit će ova mjesta i doći u sela. I to je prijenos virusa i novih patogena", objašnjava Muyembe za CNN.

U bolnici u Ingendeu liječnici nose što je više moguće zaštitne opreme: naočale, žute skafandere, dvostruke rukavice, kapuljače, navlake za cipele i maske. Još uvijek su zabrinuti da pacijentica koja ima simptome slične eboli možda ipak nema ebolu. Možda je to neki novi virus, a može biti i neka od bolesti već poznatih znanosti, ali nijedan od provedenih testova ne objašnjava njenu visoku temperaturu i proljev.

"Imamo slučajeva sličnih eboli, ali testovi ispadaju negativni. Moramo obaviti dodatne preglede kako bismo vidjeli o čemu se radi. Trenutno imamo nekoliko sumnjivih slučajeva", kaže voditelj medicinskih usluga u Ingendeu, dr. Christian Bompalanga, pokazujući na izolaciju u kojoj borave mlada žena i njena djeca. Tjednima kasnije i dalje nema jasne dijagnoze za njenu bolest.

Posljedice kratkog susreta na rubu šume ili na mokroj tržnici mogu biti pogubne kad novi virus počne kružiti među ljudima. Covid-19 je to pokazao. Ebola je to pokazala. I u većini znanstvenih publikacija postoji pretpostavka da će biti još više zaraza budu li ljudi nastaviti uništavati divlja staništa. To je nije pitanje "ako", nego "kada". Rješenje je jasno. Zaštitimo šume kako bismo zaštitili čovječanstvo, jer majka priroda u svome arsenalu ima smrtonosna oružja.