LJUDI oboljeli od raka u Srbiji dugo čekaju na prvu dijagnozu i zato dolazi do prerane smrti, rekao je za Novu.rs Predrag Slijepčević, osnivač i predsjednik udruge Leuka.

Slijepčević kaže da ako netko tko je obolio od raka nema novca za privatno liječenje ni vezu u državnoj bolnici, na dijagnozu će čekati minimalno sedam mjeseci. "To je više nego dovoljno da smrtonosna bolest uzme maha, metastazira i ubije", govori Slijepčević.

Komplicirana procedura

Prije nego što pacijent dođe do liječenja, puno je kompliciranih procedura i koraka. Nova.rs navodi da sve prvo kreće s liječnikom opće prakse u domu zdravlja. Ako se on dovoljno pozabavi pacijentom, uputit će ga koje pretrage treba obaviti i obratit će pažnju na sve simptome na koje se pacijent požali.

Najčešće pacijenti nakon gomile uputnica i specijalističkih pregleda stižu do Instituta za onkologiju. Rezultati prve službene dijagnoze, biopsije i patohistoloških rezultata čekaju se tjednima, a u nekim slučajevima i mjesecima.

Ako su rezultati pokazali malignitet, tada slijedi odluka konzilija na tom institutu, a nakon toga pacijenti često završavaju na listama čekanja. Na operaciju ili neke od terapija na Institutu za onkologiju čeka se od nekoliko dana do nekoliko mjeseci, ovisno o vrsti i težini bolesti. Zbog tolikih procedura i čekanja, od raka u Srbiji godišnje umre više od 20.000 ljudi.

"Oni bez novca i veze prije će saznati kada će umrijeti nego od čega boluju"

“Na osnovu iskustava pacijenata, ljudi koji mi se svakodnevno obraćaju, danas je situacija s dijagnostikom još gora nego kada smo krenuli s kampanjom 'Nema čekanja' krajem 2021., čiji je cilj bio poboljšanje položaja kancerogenih bolesnika.

Građani Srbije koji imaju novac ili bar ušteđevinu za crne dane, kad osjete simptome i posumnjaju na ozbiljnu bolest, odmah odlaze kod privatnog liječnika, jer je u državnim ustanovama gotovo nemoguće dobiti dijagnozu u roku odmah. Oni koji nemaju ni novac ni vezu prije će saznati kad će umrijeti nego od čega boluju.

Liste čekanja za preglede, snimanja u državnim klinikama su ogromne, a onom kod koga postoji sumnja na smrtonosno oboljenje svaki dan je zlata vrijedan", rekao je Slijepčević za Novu.rs.

Dijagnostika u Srbiji najbrža u Beogradu, ali prespora za svjetske standarde

U odnosu na svjetske standarde, dijagnostika je u Beogradu prespora, a opet je 10 puta brža nego u bilo kojem drugom mjestu u Srbiji.

"Možete samo zamisliti kako je onda u unutrašnjosti. Zato svi idu u Beograd gdje se stvaraju nenormalno velike gužve. U unutrašnjosti nema liječnika specijalista, nema ni opreme za dijagnostiku, a ono što je u zadnje vrijeme postalo vidljivo je nedostatak elana koji je nekad krasio naše liječnike.

Rekao bih da su digli ruke. Razumijem njihovu situaciju, jer oni ne mogu više izdržati nelogičnosti i osvetu koja im stiže direktno od poslodavca, a to je država. Država onemogućava normalan rad zdravstvenog sustava, koji je potpuno nelogičan i apsurdan. Osobno sam preživio infarkte, imam i šećer, a moji liječnici su u Kliničkom centru Srbije, kardiolog i endokrinolog, i ja ne mogu zakazati pregled jer mi sistem ne dopušta.

Kad sam jednom državnom tajniku u ministarstvu zdravlja to rekao, on mi je bez susprezanja odgovorio da lažem. Onda je sa svojim IT stručnjakom pokušao zakazati pregled, kako bi sam provjerio, i uvjerio se da ne može. Samo je rekao: 'Pa eto, ne može', i ta tema više nije spominjana", ispričao je Slijepčević.

Dijagnostiku usporava papirologija

U bolnicama u Srbiji dijagnostiku često usporava i onemogućava papirologija.

"Kod nas postoji gomila 'među uputnica', da onaj tko nikad nije bio bolestan ne bi povjerovao. Pacijent kojem je potrebna dijagnostika, umjesto da dobije internu uputnicu koji ga s jednog šaltera ili ambulante šalje u drugu u okviru iste ustanove, on mora svaki put ići kod izabranog liječnika u dom zdravlja kako bi dobio novu uputnicu za ambulantu koja se nalazi u istoj zgradi, u kojoj je već išao na preglede.

Naravno, teško oboljeli ljudi ne mogu svaki čas ići u dom zdravlja i čekaju upute, pa to rade članovi porodice ili prijatelji, i svi su uzurpirani zbog nelogičnog i nenormalnog sistema. Kao da izabrani liječnik može procijeniti što je to potrebno u tercijarnoj ustanovi. Izabrani liječnik je opća praksa i njegovo je da prepozna simptome i uputi čovjeka na dalje liječenje, čime završava svoj dio posla. Ipak, mi se konstantno po 10 puta, ako treba, vraćamo po nove uputnice u dom zdravlja", navodi Slijepčević.

Čeka se više od 200 dana

Adekvatna zdravstvena usluga znači da je pravovremena. "U Srbiji se u prosjeku na pravu dijagnozu čeka i više od 200 dana, odnosno sedam mjeseci, a ne bi smjelo duže od mjesec dana, posebno kod smrtonosnih bolesti. U našoj zemlji se pet skener čeka i duže od pola godine do godinu dana, kao i ultrazvuk srca, i brojni drugi pregledi, što je apsurd", govori Slijepčević.

Osim što pacijenti dugo čekaju, informacije o liječenju i funkcioniranju zdravstvenog sistema neće dobiti ni od koga. "Očekuje se da se sami snađete. Nitko vam ništa ne govori niti itko snosi odgovornost za dijagnozu koju je postavio, ako je ona pogrešna.

To značajno oduzima vrijeme, bolest se širi i napreduje i ugrožava život, dok mi čekamo dijagnozu, a tek potom operaciju i liječenje. Što je više vremena izgubljeno, veća je šansa da će bolest preuzeti kontrolu nad tijelom i da osoba umre. Najvažnije je da svatko tko ima ozbiljnu dijagnozu što prije dospije do nekog kliničkog centra, do ustanove koja je dobro opremljena. Međutim, većina ih u unutrašnjosti nema aparaturu za pojedine zahvate pa zato najviše oboljelih završi u Beogradu", rekao je Slijepčević za Novu.rs