NEDAVNI mračno-živopisni tulum u Imotskom u bitnome je važniji po reakcijama koje (ni)je izazvao nego po samome tulumarenju. Jer, reakcije su, uz zanemarive izuzetke, bile posvećene moralnoj panici zbog renesanse ustaške nemani, s jedne, te skandaliziranju zbog oskvrnuća književnoga velikana, s druge strane.

Mladež omasovljena pastirskim rock-baladama

A omasovljena se mladež „u srcu ljute Dalmatinske zagore“ talasala (ili, možda: valirala) u posve drugome ritmu. Uostalom, mladež, već i nazivom mora biti omasovljena (dakle: obezličena). Jer, ni iz samoga termina se ne može izvesti pojedinačna oznaka za pripadnik(c)e ove skupine (dok se nekadašnja omladina sastojala od omladinaca i omladinki – neovisno o totalitarnome korištenju pojma u pojedinim fazama).

Ma koliko omasovljeni pastirskim rock-baladama, prononsirani/e aktivisti/ce obnove ustaškoga znakovlja gotovo sigurno ne streme obnovi NDH (prošli bi u njoj - već i zbog svojih glazbenih slabosti spram novokomponirane „kuruze“ s istoka - podjednako loše kao, primjerice, Joe Šimunić sa svojim anglo-hrvatskim govorom). Njima je prije svega do strke, do „živosti“.

NDH je ispala popularnijom no u svojim najboljim (za Hrvatsku najgorim) danima (da se o noćima i ne govori), jer funkcionira, posve prihvatljivo za mnoge, kao odlikovani trigger za, dakako umjereni, otklon od autoriteta – društvenoga, političkog, roditeljskog.

Razumijevanje ustaške prakse

Umjerenost je ove pokazne vježbe – koja naknadno poprima obrise pravoga prosvjeda, revizije prošlosti, itd. – omogućena time što, u osnovi, ostaje prihvatljivom u (patrijarhalnoj) porodici. Mladi će ljudi, možda, doći u obiteljski sukob s roditeljima (koji su, najvjerojatnije, u HDZ-u, ili su u njemu bili). No, u transgeneracijskoj porodici, dakle u ranijim naraštajima, kod mnogih se od takvih obitelji nalaze (ili se bar tako tvrdi) žrtve protuhrvatskih režima (posebice komunističkoga), optuženici za ustaštvo.

A hadezeovski se otklon roditeljske generacije i tako razumije tek kao službouljudno (izvanjsko) prihvaćanje trenutno vladajućih obrazaca (bez kojih je socijalna promocija rijetko moguća).

„Pobuna“ koja prihvaća patrijarhalnu strukturu kao neupitnu okosnicu obnavlja najprošireniji hrvatski sindrom posljednjih stotinjak godina. Onaj domobranski, koji – u najmanju ruku – ima razumijevanja za ustašku praksu (i ako ju – plošno – povremeno i osuđuje), ali se stalno iznova „čudi zašto se tolika buka diže zbog nekoliko pjesama“ (bez kojih je u dobrome dijelu zemlje teško zamisliti pravu svadbu).

Posve je promašeno pritom prigovarati „Crkvi u Hrvata“ (pa i Hrvatica) – budući da se najčešće radi o proslavama nakon crkvenih obreda. Jer, CuH je možda dva puta posljednjih desetljeća osudila ustaški režima bez kontekstualiziranja, nerijetko s obzirom na „ratni vihor“, a najčešće s obzirom na „nužnost osude svih totalitarizama“ (čemu se recentno pridružila svojom reakcijom na ova zbivanja i Marija Selak Raspudić).

Promašena malograđanska uskovitlanost

Umjereno-prosvjedovna aktivnost na trgu Matice hrvatske poprimila je kulturnjačke konotacije zamatanjem Ujevićeva spomenika u HOS-ovu zastavu. Ali, ozbiljnije promotreno, nije baš jasno zašto bi bilo skandalozno omotati u „ustaški“ barjak Tina Ujevića – koji je za četiri godine najstrašnije političke tvorevine u hrvatskoj povijesti (jedini  put u životu) funkcionirao kao namještenik (ustaške „države“). Činjenica da bi se Tina moglo, s podjednakim pravom, umotati i u jugoslavensku zastavu (ranijih verzija) samo potvrđuje da veliki pjesnik nije bio odviše pažljiv kada je riječ o  životinjskome carstvu političkih borbi. 

Malograđanska uskovitlanost zbog „nasrtaja na velikana“ posve je promašena. Ne samo zato uopće ne dotiče imotsku masu, nego i zato što reciklira promašenu ideju „klasika“ koji svojom veličinom nužno objedinjuje i moralne i umjetničke vrline. A posebice s obzirom na tragikomični konstrukt malograđanske obrane pjesnika koji, ako ništa drugo, nije imao malograđanskih slabosti.

Prostačko kultiviranje pozicije

Nakana ovih zbivanja nije u legalizaciji ustaškoga znakovlja nego u (prostačkome) kultiviranju njihove marginalne, pa time i potencijalno provokativne pozicije. Tako je moguće stalno pritiskati javnost, vlast, ljevicu, orijunaše, jugozombije, srednjotočje, itd. Mladež, kao masa, imat će i dalje mogućnost za (post)pubertetske igrice prividnoga sukoba s roditeljskim autoritetom. A reakcije „dežurnih“ će se, opet, pažljivo mjeriti.

Obrat bi bio moguć jednostavnim povratkom na izvorni problem. Ne na „Čavoglave“, nego na nadasve zloćudni pjesmuljak „Jasenovac i Gradiška Stara“. Ta je krvoločna napitnica u novijoj povijesti Hrvatske usporediva jedino s performansom bradatih koljača koji su 19. studenoga 1991. u Vukovaru urlikali: „Aoj, Slobo, šalji nam salate, biće mesa, klaćemo Hrvate“! U staroj domobranskoj maniri jadni Thompson je vrludao u odgovorima na pitanje je li izvodio tu pjesmu.

Upravo bi zato njegovo javno djelovanje trebalo biti ovisno o svojevrsnoj pokori kojom bi se jednoznačno očitovao ne samo o pjesmi i njezinu pjevanju nego i naravi ustaškoga režima.

No, to nekako nije vjerojatno; predobro im svima ide i ovako.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala