UNATOČ činjenici da je cijeli svijet uživo gledao opsadu Mariupolja, najtežu i (trenutno) najveću bitku rata u Ukrajini, priča o obrani grada nije do kraja ispričana i možda će trebati i godine da se složi cjelovita slika. Svaka priča o obrani Mariupolja se uglavnom vrti oko dvije točke: pukovnije Azov i tvornice Azovstal. U svemu tome najviše nedostaju priče vojnika i branitelja mimo pukovnije Azov, koja je, razumljivo, prva asocijacija na obranu Mariupolja.

Na portalu Ukrajinska pravda izašao je posebno zanimljiv intervju s ukrajinskim marincem čija je grupa uspjela napraviti proboj. Radi se, naime, o maloj skupini marinaca iz 36. brigade, koja je u travnju, nakon mučnih borbi za grad, Mariupolj napustila pješice. Među njima je bio i tadašnji zapovjednik mornaričke bojne, poznat po imenu Aristid. Skupina na čijem je čelu bio Aristid je sudjelovala i u završnoj bitci za tvornicu Azovstal.

Aristid i 36. brigada

Aristid se ukrajinskoj vojsci pridružio još kao maloljetna osoba 1998. godine. Prema svojim riječima, nije se mogao školovati za vojnog pilota, što je bila njegova želja, pa je završio obuku za tenkista. Do 2014. godine služio je vojsku na Krimu u 36. brigadi obalne straže, brigade koja je kasnije postala osnova 36. brigade marinaca koja je branila Mariupolj. Za vrijeme perioda u kojem anektiran Krim obnašao je dužnost pomoćnika načelnika operativnog dijela na Krimu. Nakon aneksije, povučen je u Mikolajiv.

Na početku ruske invazije u 2022. godini, 36. brigada je već bila u Mariupolju. Iako je invazija na Ukrajinu službeno počela 24. veljače, još od 17. veljače Mariupolj je bio izložen jačem separatističkom granatiranju iz smjera DNR-a. To zapravo nije ništa neobično jer su se takve vrste napada na obje strane događale posljednjih osam godina. Jedino su dva sporazuma iz Minska na kratko vrijeme odložila sukobe, ali su ti sporazumi nakon potpisa jako brzo prekršeni.

Napad na Mariupolj

Budući da je 36. brigada već bila na 20 km sjeveroistočno od grada, tu se zatekla i na početku ruske invazije. Aristid navodi kako je njegova bojna marinaca bila slabo opremljena i kako su imali problem zadržati bok ukrajinske vojske kod Hnutova (položaj 20-ak km sjeveroistočno od grada). Aristid se sa svojim marincima povukao bliže Mariupolju, na položaje koji su već bili pripremljeni u prethodnim godinama.

Ipak, ukrajinska vojska se nije uspjela održati na tim položajima i bila je dalje potisnuta prema gradu. Nakon nekoliko dana invazije, Mariupolj se našao u okruženju. Ipak, Mariupolj se tih dana donekle uspješno branio, a ruska vojska je nekoliko puta odbijena na Volonterivki, u predgrađu Mariupolja.

Ruska vojska je pokušala nekoliko puta presjeći obranu grada, ne bi li se obrana tako raspala. No ruski tenkovi su u tim pokušajima razneseni RPG-om. Ruska vojska je nakon neuspješnog ulaska u grad promijenila taktiku i krenula u napad artiljerijom i avijacijom, a izravnih sukoba pješaštva nije bilo.

Tada smo mogli vidjeti potresne snimke i fotografije razaranja grada. Od 8. do 20. ožujka borbe su se još uvijek odvijale na periferiji Mariupolja i to tako da bi ruska vojska ušla, bila odbijena i tako ukrug. Aristid navodi kako su svoje položaje u tom periodu vratili čak šest puta. Prema njegovima riječima, marinci su imali veće gubitke od Oružanih snaga Ukrajine.

"Bilo je teško, da budem iskren. Došao sam u desantno-jurišnu satniju, razgovarao s njima, rekao: Ako pustimo Ruse u grad, bit će vrlo teško zadržati daljnje napredovanje, odavde ih barem možemo promatrati kako se približavaju."

Aristid je preuzeo komandu nad desantno-jurišnom satnijom nakon što je u napadu ruske vojske ubijen zapovjednik satnije Viktor Pjatkin. Aristid je, prema vlastitim riječima, podigao moral satniji. Ali u istom trenutku je opkoljena gotovo cijela 2. satnija Aristidovog bataljuna. Satnija se ipak uspjela izvući iz okruženja i povući dublje u grad. U samom gradu nije bilo pripremljenih položaja, a nije se moglo dobro ukopati u gradu.

Za prvu utvrdu u gradu je odabrano rodilište (ne ono koje je bombardirala ruska vojska, nego drugo), a nakon toga je odabrana metalurška tvornica Iljič. U drugu tvornicu (poznatiju) Azovstal - utvrdila se pukovnija Azov.

Okruženje tvornice Iljič

Krajem ožujka, Aristidov bataljun se preselio u tvornicu Iljič jer više nije bilo moguće održati široku frontu. Tih dana se doznalo kako je Mariupolj izgubio blizu tristo branitelja, koji su se predali ruskoj vojsci. Kružile su snimke na kojima se deseci ukrajinskih branitelja predaju ruskoj vojsci.

To je bila 501. bojna, koja je bila stacionirana u Iljiču. Prema Aristidovim riječima, kada je došao u Iljič da izvidi situaciju jer je bila prekinuta komunikacija s navedenim bataljunom, u Iljiču nije bilo nikoga. Ostalo je naoružanja, raketnih bacača, protutenkovskih granata, hrane itd., ali nije bilo ljudi.

U tom trenutku, marinci prelaze u tvornicu, na napuštene položaje. Tada je već vodstvo 36. brigade planiralo nekoliko opcija za napuštanje grada. Bilo je planova da se skupa s pukovnijom Azov isplanira izlazak iz grada, ali je to pukovnija glatko odbila. Između te dvije tvornice je još uvijek postojala veza, koju su branitelji nazvali "cesta života".

Tom cestom su se ranjenici iz Iljiča premještali u Azovstal, a iz Azovstala bi ih, kad bi bilo moguće, odvozili helikopterima. Aristid je, prisjećajući se, govorio kako su se zapovjednici nerijetko cjenkali za mjesta u helikopterima, što je znalo trajati satima.

"Bilo je dvanaest mjesta, ja sam tražio: Daj mi barem deset, i onda odem u bolnicu, a tamo su momci u užasnom stanju. Rečeno mi je: Moraš shvatiti da liječnici također moraju odlučiti koga će uzeti na temelju težine rana."

Pokušaj napuštanja Mariupolja

Zapovjednik 36. brigade Volodimir Baranjuk je 10.travnja odlučio napustiti Mariupolj, koji se nalazio u okruženju. Razlozi su bili nedostatak hrane i depresivno raspoloženje vojnika. Aristid se prisjetio raspoloženja u tome trenutku:

"Kijev (i Kijevska oblast) je bio oslobođen, a neprijatelj je počeo povlačiti svoje snage na istok. Borbe su se nastavile danonoćno. Ne znam je li zapovjednik brigade dobio zapovijed za odlazak; moguće da je sam odlučio. Tako da sam dobio naredbu da se povučem iz Iljiča."

Aristid je nastavio objašnjavati plan izlaska iz grada, govoreći kako su marinci trebali krenuti sjeverno, prema okupiranoj Volnovahi, zatim 30-ak km dalje skrenuti u smjeru Zaporižje. Prva skupina marinaca je pokušala pobjeći na oklopnim transporterima, ali su granatirani prije nego što su uopće napustili svoje pozicije.

Izgubljena je komunikacija sa zapovjednikom Baranjukom i njegovim zamjenikom, koji su bili u istom transporteru. Kasnije se ispostavilo da su ruske snage zarobile zapovjednika i grupu njegovih marinaca. Njegovu ulogu zapovjednika preuzeo je bojnik Jevgenij Bova, koji je također zapovjedio povlačenje iz grada.

Aristid kaže da je on svoje marince podijelio u dvije skupine. Onima koji su mogli hodati naredio je da krenu pješice, a onima koji su bili preslabi da putuju transporterima. Većina bataljuna je podržavala povlačenje, govoreći da je bolje poginuti u pokušaju izvlačenja nego u tvornici. Plan je ipak odgođen jer se pojavila ideja o evakuaciji uz pomoć treće strane, a vojska je vjerovala u takvu mogućnost.

"Dečki su prihvatili ideju, djelomično su se nadali", prisjeća se Aristid.

Također, jedan dio bataljuna je odlučio otići u Azovstal pa se bojna podijelila otprilike napola. Tako je u travnju 186 vojnika, od kojih su većina bili marinci, napustilo Iljič i probilo se do Azovstala. Cesta života je tada već bila presječena.

Marinci su se tako priključili pukovniji Azov, a linija obrane se suzila na tvornicu Azovstal. Drugi dio marinaca, koji se nisu spojili s Azovom, podijelio se u male skupine od četiri do šest ljudi. Krenuli su u proboj iz grada. Posljednja zabilježena bitka u Iljiču je bila 11. travnja.

Izlazak iz Mariupolja i višednevno skrivanje u ventilacijskoj cijevi

Grupa na čijem je čelu bio Aristid počela je s napuštanjem Iljiča 12. travnja, rano ujutro. Plan je bio približiti se prednjoj liniji ruskih položaja, sakriti se, čekati povoljan trenutak i noću izaći kroz ruske borbene položaje. Kad su stigli do ruskih položaja, Aristid i njegova grupa su se sakrili u golemu ventilacijsku cijev, gdje su čekali priliku za bijeg.

Prema njegovim riječima, proveli su tjedan dana u toj cijevi, osluškujući korake i pucnjavu ruskih vojnika. Jedan od većih problema je bio doći do pitke vode.

"Gotovo da smo ostali bez vode, pili smo vodu iz rezervoara i koristili vodu iz prirode. Jeli smo preostalu suhu hranu ruskih vojnika koju smo nalazili po putu, na njihovim prijašnjim položajima", objašnjava Aristid.

Marinci su se uglavnom kretali noću, a danju su se odmarali. Na sebi su nosili ruksake, koji su težili 25-30 kg. Aristid je redovito palio telefon, koristio offline karte i pamtio rute. Drugi telefoni su bili ugašeni iz sigurnosnih razloga. Na jednom od punktova marince su dočekali lokalni mještani te su ih ugostili i nahranili.

Na ukrajinskoj strani

Konačna točka rute je bila tadašnji položaj ukrajinske vojske u blizini sela Zolota Niva (Zlatno polje), gdje su stigli u noći s 3. na 4. svibnja. Do tamo su hodali dva tjedna.

Marince su ondje dočekali ukrajinski vojnici, dali im hranu i pustili ih da se odmore. Nakon ovog izvlačenja, Aristid i njegova grupa su dobili deset dana odmora, što je tada bio luksuz za ukrajinske vojnike.

Samo sedam pripadnika njegovog bataljuna se uspjelo izvući iz Mariupolja pješice. Najmanje se 76 pripadnika 36. brigade uspjelo izvući iz Mariupolja, ali nisu svi uspjeli doći do ukrajinskih položaja. Neki su poginuli u prelasku rijeke, drugi u borbama. Oni koji su preživjeli, poput Aristida, nastavili su sudjelovati u obrani Ukrajine.

Iako je zaista teško složiti cjelokupnu sliku bitke za Mariupolj te će još proći godine kako bi se to moglo, veoma je bitno skupiti što više informacija. Ovakva iskustva iz prve ruke boraca koji su prošli tu bitku od velikog su značaja za sklapanje te slike, tim više što je jako malo boraca koji su se uspjeli živi izvući iz ruskog okruženja i koji mogu dočarati težinu te bitke.