Lokalni HDZ-ovci ne mogu oprostiti Titu pobjedu nad nacističkom NDH

Lokalni HDZ-ovci ne mogu oprostiti Titu pobjedu nad nacističkom NDH

Foto: FAH, Index

NE SJEĆAM se više tko je u Rijeci obećao da će Titov trg ostati gdje je i bio, ali nevažno, na manje od toga ne bi niti pristali u gradu pod Učkom. Šuma nam je na korak, vlastodršci to znaju, a gdje su šuma i bijesni ljudi u jednadžbi, puška nije daleko i gerila je blizu. A slijedom logike, onda je i Titov duh življi nego li što se misli, a kad je tako, nije se za zajebavati s idejom koja ruši sve pred sobom.

S tim iskustvenim problemom naši sjeverni susjedi u Zagrebu se periodično sukobljavaju i rado bi zatrli svaki spomen na jednu od rijetkih revolucija u kojoj su Hrvati začudo izabrali pravi cilj i pobjedničku stranu. Naravno, u isti nacionalistički kotao spada i zapovjednik najveće gerilske vojske u ratnoj Europi Josip Broz Tito, kojem niti 36 godina nakon smrti, u duhu čuvenog hrvatskog jala, ne mogu oprostiti pobjedu nad nacističkim režimom na Balkanu.

Sve mu se može oprostiti, ali uspjeh ne. I zato ne smije imati trg.

No, šalu na stranu, obnavljanje inicijative za preimenovanjem Trga maršala Tita u Kazališni trg po enti put razbuktalo je ideološke strasti i demokratsku raspravu na hrvatski način u kojoj ne nedostaje povijesnih nebuloza, zaplotnjačkih radnji, niskih političkih udaraca i zveketa već nebrojeno puta prebrojanih kostiju. Od Kruga za trg Ante Belje preko kulturne agende Zlatana Hasanbegovića pa do zagrebačke perjanice HDZ-a Andrije Mikulića, Titovo ime se stalno kotrlja preko usana konzervativne desnice i zvuči kao dosadna politička mantra. Tito je zli ubojica. Mrzio je Hrvate. Ubio ih je više nego što se rodilo. Pričao je srpski prokleti ruski špijun. Jeo je svinjsku glavu. I baš je fino ime Kazališni trg, tak’ smo si hoch. Rasprava bijednog stila za donji dom hrvatske politike.

Ooooom, za dom!

I teško se oduprijeti zovu da ne reagirate na nasilne i slabo argumentirane ideološke motive oduzimanja ljudske časti i povijesnog značaja hrvatskom sinu koji je imao tu nesreću da nije predvidio kako će potomci Jugoslavije iskoristiti prvu priliku da se pokolju u ostavinskoj raspravi oko par jutara zemlje, kako to već priliči narodu seljaka i radnika.

Jednako je složeno prosječnom Hrvatu objasniti povijesne činjenice da smo dali duplo više vojnika u partizanskoj vojsci nego li u ustaškoj, kako je Pavelić kvisling, a Tito osloboditelj, da antifašizam nije floskula nego civilizacijska stečevina i jednu blasfemičnu spoznaju poznatu povjesničarima - Tuđman je zapovjedio, ne sugerirao, da se Trg žrtava fašizma i Trg maršala Tita “ne diraju”. Uzmite brzo šećera i vode, Tuđman je poštovao Tita.

I zanimljivo, brižni HDZ-ov prvi čovjek Zagreba Andrija Mikulić poziva se na “tuđmanizam” dok krši pokojnikove političke želje za života. Tipični populistički kontrapunkt.

Nakon Karamarkovog prekapanja po Kevinim jamama, njegovim nestankom s političkog horizonta, naivno smo se ponadali da su ideološke raspre prepune općih mjesta postale dio zaboravljenog političkog folklora, ali riječ je o obrascu koji se svaki put repetira kad se želi odvratiti pažnja javnosti od krucijalnih životnih pitanja.

I upravo to čini zagrebački HDZ kada preimenovanje Trga maršala Tita promovira glavnim predizbornim pitanjem u predstojećim lokalnim izborima. Potpomognuti desničarskim trubama koje vrište s portala sklonih inicijativi, ultimativno traže da se izbriše “svaki trag jednog od deset najvećih ratnih zločinaca prema popisu Daily Maila” (jednom ću vam ispričati kako je nastao taj popis op.a.) jer, slušajte sad ovo, “komunističkih obilježja i danas se previše vidi na ulicama glavnog grada Hrvatske”?! Sam Bog jedino zna što im to znači. Otprilike, bum, bum, mi smo prikaze, ne traži dokaze.

Uglavnom, između halucinogenih epizoda hrvatske junačke desnice, provlači se paralelna inicijativa za gradonačelničkom kandidaturom Zlatana Hasanbegovića koji je davno proročanski vezao svoju političku podršku uz “onog koji će promijeniti ime Trga maršala Tita.” Inicijativu o preimenovanju pokušavaju provesti putem ucjene svog saborskog političkog partnera Milana Bandića, kojem su otvoreno poručili da izglasavanje gradskog proračuna Zagreba ovisi o njegovoj podršci deportaciji Tita iz hrvatske metropole. S obzirom da se Bandić nikome ne želi zamjeriti pred predstojeće lokalne izbore, jer želi postati najdugovječniji zagrebački gradonačelnik, domislio se jalove ideje o referendumu koji isključivo predstavlja traćenje vremena i poveliki financijski izdatak. Ideja je glupa jer se unaprijed zna i rezultat, bit će poništen jer će nedovoljan broj birača izaći na referendum. Ljudima je dosta glasanja, žele dobro živjeti, a ne drviti o Titu.

Uz sve moralne mane tog plana, politički je razumljivo zašto zagrebački HDZ i konzervativna desnica inzistiraju na ideološkim temama jer je isplativo, a konačno njih ionako samo zanima uspostaviti kontrolu nad drugim najbogatijim hrvatskim proračunom. No, zbunjuje jedna pojava koju nerado komentira lijeva inteligencija, a koje se svodi na pitanje gdje je nestala kulturna oporba dok pozicija mantra “oooom, Za Dom”?

Svi glavama ponikoše, glasa čuti nije

Naime, u vrijeme nesretnog mandata ministra kulture Zlatana Hasanbegovića, koji je javno predstavio kulturnu agendu HDZ-a koji se svodi na čišćenje nacionalnog bića od natruha subverzivnog i anacionalnog djelovanja nezavisne scene koja “diše lijevo”, kulturna javnost i NGO sektor okupljen oko inicijative 112 glasno su se usprotivili tom nedemokratskom planu.
Trenutno gromoglasno šute.

U javnosti se tako probijaju tašti glasovi tipa “ukoliko se već mijenja ime trga neka to bude Kazališni trg, struka je to zaslužila” sve do ciničnih opaski kako vjerojatno svi šute jer su im osobni kulturni projekti ugovorno vezani uz grad. Jedan od snažnijih imena građanskog aktivizma, glumac Vili Matula drži “kako je ta inicijativa nastavak umjetno stvorenog sukoba koji pogoduje isključivo političkim elitama”, a što se tiče javnog angažmana kulturne scene jetko tvrdi da i “u Zagrebu vrijedi pravilo veži Šarca gdje ti gazda kaže”. Veli, postoje inicijative i planovi otpora, ali čovjek je svjestan da je to sve slabo jer i on drži kako ime trga “treba ostati tamo gdje jest, a ukoliko ovako ostane, neće”.

Uglavnom, svi glavama ponikoše, glasa čuti nije.

I doista, gdje je stvarno podrijetlo šutnje i odsustvo primjerene reakcije hrvatske kulturne scene na pokušaj dokidanja jednog od najvećih civilizacijskih dosega Hrvatske, koja je antifašizam ustavno utkala u temelje državnosti? Prvi i najveći razlog je egzistencijalne prirode. Na žalost, obzirom na usko tržište i jaku konkurenciju, kultura je u Hrvatskoj subvencionirana i rijetko tko može realno preživjeti kao autor bez povremenog oslonca u gradskim ili državnim natječajima. U toj gruboj životnoj činjenici nema ništa spornog, kultura treba biti subvencionirana, lopatom zna baratati svatko, perom rijetko tko.

No, to rađa ovisnost i svojevrsnu autocenzuru koja je trenutno prisutna kao dominatno ozračje. Usto, niti drugi razlog nije zanemariv. Ime Josipa Broza Tita kao nesporno velike povijesne ličnosti, na hrvatskim prostorima poprima osobne karakteristike i trpi nacionalnu traumu jer svatko ima svoju priču iz Drugog svjetskog rata. Tito jest kontroverzan, s neprijateljima se u mladim danima nemilosrdno obračunao, nemoguće ga je doživjeti jednodimenzionalno kao Encyclopedia Britannica.

I tom linijom nezamjeranja se vode i naši kulturni uglednici koji se, unatoč važnosti pitanja kao stvorenog da se povede argumentirana rasprava o hrvatskom antifašizmu i fašizmu, miču s javnog puškometa brzinom poljskog zeca. Naravno, postoje iznimke koje potvrđuju pravilo poput Velimira Viskovića ili Vilija Matule, ali opća nezainteresiranost kulturne scene za pitanje preimenovanja trga bolno je vidljiva.

Na koncu, rezimiraju, to je samo ime trga, doduše najljepšeg u Zagrebu, ali samo ime. Puno buke za nizašto.

Oni su iznad politike samo kad im odgovara, a takvo ponašanje isto ima svoje ime.

Osveta spomenicima i duhovima prošlosti

No, zaboravimo naše kulturne uglednike na trenutak i razmislimo zašto je uopće važno ime Trga maršala Tita? U Hrvatskoj malo je lokalnih jedinica samouprave koje nisu promijenili ime ulica i trgova iz socijalističkog razdoblja. Legitiman čin, ali kao što uvijek moramo nešto zajebati, jednu ideologiju smo samo zamijenili drugom i time nanijeli stvarnu duševnu bol živućoj generaciji koja je krvarila kako bi Hrvatsku oslobodila od okupatora. Bezdušno, bezrazložno, glupo, ali to smo napravili, osvećivali smo se spomenicima i duhovima prošlosti.

Preimenovanjem Trga maršala Tita u Kazališni trg (tako se zvao od 1945.-46. po odluci Komunističke partije), neće se niti struci, niti Hrvatskoj učiniti usluga. Riječ je o pokušaju hrvatskih revizionista da prošlost pretvore u pravocrtnu liniju hrvatske državnosti u kojoj nije postojalo ideološko odstupanje od Boga, nacije i hrvatske grude. Kreatori te inicijative žele simbolički raskrstiti s antifašističkom ostavštinom i uspostaviti novi povijesni hrvatski poredak. Žele našoj djeci poručiti da su antifašisti, njihovi djedovi i bake, bratoubojice kojima nije mjesto u kolektivnoj memoriji, školama, muzejima, galerijama, a bome niti na imenima trgova.

Sramotna je to ideja, ali to je hrvatska stvarnost. Jedna predizborna umotvorina lokalnog HDZ-a postala je pitanje od nacionalne važnosti o kojem se raspravlja u svakoj birtiji, ali ne i u Saboru. Umjesto da dobrano propitaju gradonačelnički mandat Milana Bandića kojem afere vire iz ušiju, oni žele ukinuti jedinu vrijednost s kojom se možemo pohvaliti međunarodnoj zajednici uz Davora Šukera i Dražena Petrovića.

Na žalost, nema im se tko suprostaviti jer se ljevica sasušila, a kultura umorila. I možda bi bilo najbolje kao što veli satiričar Ivan Vule Fridman da sve ulice i trgove u Hrvatskoj preimenujemo u “Ulica Ante Pavelić br. 1” i samo nadodajemo redne brojeve.

Ionako je postalo svima svejedno.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara