ZNANSTVENICI smatraju da su gotovo sva masovna izumiranja u povijesti Zemlje, osim izumiranja dinosaura, bila praćena bujanjem mikroba u rijekama i jezerima.

Nakon velikog izumiranja u Permu prije 252 milijuna godina - najvećeg masovnog izumiranja u povijesti Zemlje, koje su uzrokovale vulkanske aktivnosti i požari u Sibiru - čini se da je došlo do naglog procvata bakterija i algi, koji je trajao stotinama tisuća godina.

Prema geološkim zapisima u Australiji, štetni utjecaji klimatskih promjena i propadanja šuma uzrokovanog klimatskim promjenama tijekom permskog izumiranja najvjerojatnije su uzrokovali nastanak otrovne juhe u Sydneyjskom bazenu, jednom od najstarijih poznatih slatkovodnih ekosustava na svijetu.

Paralele današnjeg izumiranja i onog u Permu

Autori nove studije smatraju da je to uznemirujuće, jer ljudska aktivnost danas vodi do sličnog masovnog izumiranja i sličnih posljedica.

"Vidimo sve više i više toksičnog cvjetanja algi u jezerima i plitkim morskim okolišima koje je povezano s povećanjem temperature i promjenama u biljnim zajednicama koje vode povećanju koncentracija hranjivih tvari u slatkovodnim okolišima", kaže geologinja Tracy Frank sa Sveučilišta u Connecticutu.

"Dakle, vidimo puno paralela s današnjim trenutkom. U prošlosti je izvor CO2 bio vulkanizam, no znamo da je stopa porasta CO2 koji se tada oslobađao bila slična stopi povećanja CO2 koju danas vidimo zbog ljudskog djelovanja", dodala je.

Alge i bakterije normalni su dijelovi zdravog slatkovodnog okoliša, no ponekad mogu izmaknuti kontroli i iscrpiti kisik iz vode i tako stvoriti mrtve, anoksične zone.

Globalno zatopljenje, krčenje šuma i ispuštanje hranjivih tvari u vodene putove uzrokuju bujanje bakterija i algi, kojima odgovaraju takvi uvjeti u okolišu. Budući da su danas na djelu sva tri čimbenika, nije neobično da istovremeno bilježimo porast toksičnosti slatkih voda.

No, ako uzmemo u obzir do čega su slični uvjeti doveli u prošlosti, znaci koje vidimo razlog su za zabrinutost.

Dug oporavak nakon izumiranja u Permu

Na temelju prikupljenih geokemijskih podataka, podataka o tlu i o fosilima iz Sydneyjskog bazena, istraživači zaključuju da je širenje mikroba nakon izumiranja u Permu bilo simptom urušavanja kontinentalnog ekosustava i uzrok njegovog odgođenog oporavka.

Erupcije vulkana u Permu koje su zapalile naslage ugljena u tlu prvo su potaknule ubrzani i stalni rast emisije stakleničkih plinova. To je uzrokovalo povećanje globalnih temperatura i naglo propadanje šuma zbog požara ili suša.

Nakon što su stabla nestala, nije prošlo mnogo vremena prije nego što je počela erozija tla. S njom je pak počelo ispiranje hranjivih sastojaka u slatkovodne ekosustave.

Šume na zemlji borile su se za oporavak više od tri milijuna godina. S druge strane, Sydneyjski je bazen bio zatrpan nizinskim ekosustavima koji su bili "redovito plavljeni stajaćim, svježim ili bočatim vodama u kojima su uspijevale populacije algi i bakterija", pišu autori.

Ove postojane mrtve zone spriječile su ponovno uspostavljanje važnih odvoda ugljika, poput tresetišta, i usporile oporavak klime i ekosustava.

Brojne potvrde širom svijeta

Procvat mikroba, uobičajen nakon izumiranja uzrokovanog zagrijavanjem, otkriven je u brojnim drugim zapisima u tlu širom svijeta. Čini se da je iznimka od tog mehanizma bilo masovno izumiranje dinosaura prije 66 milijuna godina koje je uzrokovao asteroid.

Ovaj veliki udar podigao je goleme količine aerosola, prašine i sulfata u atmosferu, no za razliku od vulkanske aktivnosti, asteroid je uzrokovao tek umjereno, a ne trajno povećanje atmosferskog CO2 i temperature. Zbog toga su mikrobi, nakon izumiranja dinosaura, uživali tek kratku fazu procvata.

Nažalost, izumiranje dinosaura bitno se razlikuje od izumiranja u Permu i od onoga što se događa danas.

Primjerice, znanstvenici primjećuju da je danas optimalni raspon temperatura za rast štetnih algi u slatkovodnom okruženju između 20°C i 32°C. Taj raspon odgovara procijenjenim ljetnim temperaturama površinskog zraka kontinentalne regije tijekom ranog Trijasa, doba koje je uslijedilo nakon Perma. Nažalost, to su upravo ljetne temperature površinskog zraka kontinentalne srednje širine koje se očekuju do kraja ovog stoljeća.

Znanstvenici primjećuju i druge sličnosti, uključujući povećanje broja šumskih požara i kasniju eroziju tla.

"Druga velika paralela je to što se porast temperatura na kraju Perma poklopio s masovnim povećanjem broja šumskih požara", kaže geolog Chris Fielding, također sa Sveučilišta Connecticut.

"Jedna od stvari koja je uništila čitave ekosustave bio je požar, a to vidimo upravo na mjestima poput Kalifornije. Pitamo se kakve su dugoročne posljedice takvih događaja jer oni postaju sve rašireniji."

Jedna dobra i jedna loša vijest

Dobra vijest je to da su ovaj put mnoge promjene pod našom kontrolom. Loša vijest je da ćemo za sve što slijedi biti sami krivi.

"Nakon velikog izumiranja na kraju Perma za oporavak života trebalo je četiri milijuna godina", rekao je Fielding ističući da je to vrlo otrežnjujuće.