NOVA istraživanja pokazuju da se u američkom medu još uvijek nalaze tragovi radioaktivnog otpada iz nuklearnih ispitivanja provođenih pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Pronađene razine radioaktivnog izotopa, cezija-137, ispod su onih koje se smatraju štetnima za ljude, no njihovo otkriće ipak ukazuje na to koliko su dugotrajne posljedice nuklearnih eksperimenata.

"Bilo je razdoblja tijekom kojih smo u atmosferi testirali stotine nuklearnih oružja", rekao je prošle godine geokemičar Jim Kaste sa sveučilišta William & Mary u Williamsburgu.

Visoka količina cezija-137 u medu

Cezij-137 je nusprodukt nuklearne fisije, koji se često zbog nuklearne kontaminacije okoliša može naći u tragovima u hranidbenim proizvodima.

Kaste je do otkrića tragova tog izotopa u medu došao sasvim slučajno, nakon što je svojim studentima 2017. godine dao zadatak za proljetne praznike. Kako bi im pokazao kako je radioaktivni otpad iz nuklearnih ispitivanja sredinom 20. stoljeća i dalje prisutan u okolišu, Kaste je zamolio svoje studente da donesu lokalno proizvedenu hranu iz mjesta gdje su proveli praznike.

Kao što je bilo i očekivano, u raznim uzorcima voća, orašida i drugih namirnica otkrivene su vrlo niske razine cezija-137. No, čak je i Kaste bio iznenađen rezultatima testiranja meda koji su studenti kupili od poljoprivrednika iz Sjeverne Karoline.

"Išao sam ponovno mjeriti jer sam pomislio da se nešto dogodilo sa spremnikom ili s mojim detektorom. Nakon što sam ponovio mjerenje, ono je opet pokazivalo sto puta veće razine od bilo koje druge hrane", rekao je Kaste.

Kako bi shvatili zašto se u medu nalaze tako visoke razine cezija-137, Kaste i njegovi kolege krenuli su testirati uzorke lokalno proizvedenog sirovog, čistog i nefiltriranog meda diljem istočnog dijela SAD-a.

Ostaci hladnog rata

Od 122 testirana uzorka meda 68 je sadržavalo uočljive tragove radioaktivnog izotopa, odnosno ostatke atmosferskih nuklearnih testova koje su tijekom hladnog rata provodili SAD, SSSR i druge države.

Većina detonacija zbivala se iznad Maršalovih otoka u Tihom oceanu i Novaje Zemlje, arktičkog arhipelaga na sjeveru Rusije. Neka testiranja provodila su se u Novom Meksiku i Nevadi. Stručnjaci smatraju da je kumulativni učinak preko 500 testnih detonacija oslobodio više ionizirajućeg zračenja u atmosferu nego bilo koji drugi događaj u ljudskoj povijesti.

Iako ne možemo znati koje su od svih tih eksplozija odgovorne za nuklearni otpad koji danas možemo naći u hrani diljem SAD-a, stručnjaci mogu objasniti kako se taj izotop mogao toliko raširiti, piše Science Alert.

Biljke zabunom koriste cezij?

Visoke razine cezija-137 u medu, u usporedbi s drugim prehrambenim proizvodima, pokazuju da se radioaktivni otpad koncentrira na neuobičajen način. Jedan od glavnih načina na koji izotop dolazi do tla su kiše, no uzorci meda s najvećom količinom radioaktivnog izotopa dolaze iz regija SAD-a koje nisu među onima s najviše oborina.

Umjesto toga, pokazalo se da oni uzorci meda s najvišom razinom cezija-137 dolaze iz područja SAD-a s niskom razinom kalija u tlu, koji biljke apsorbiraju kao izvor hranjivih tvari.

Kalij i cezij dijele brojne atomske sličnosti, a kad biljke u tlu siromašnom kalijem ne uspiju dobiti dovoljnu razinu željenog hranjivog sastojka, umjesto toga apsorbirat će cezij, čak i ako je nestabilne, radioaktivne prirode. Na kraju radioaktivni izotop završi u biljnom nektaru, koji zatim ubiru pčele te povećavaju njegovu koncentraciju prilikom izrade meda.  

Pozitivna stvar tog istraživanja jest to da ni jedna danas registrirana razina cezija-137 u hrani nije štetna za ljude. Međutim, prije nekoliko desetljeća taj otrovni otpad bio je svježiji i potencijalno opasniji za ljudsko zdravlje, a i za zdravlje drugih organizama.

"Ono što danas nalazimo je mali dio zračenja koji je bio prisutan tijekom 1960-ih i 1970-ih i ne možemo sa sigurnošću reći ima li cezij-137 ikakve veze s padom broja kolonija pčela", rekao je Kaste.

Istraživanje naziva Bomb 137Cs in modern honey reveals a regional soil control on pollutant cycling by plants objavljeno je u časopisu Nature Communications.