POZORNOST javnosti u posljednje je vrijeme uglavnom okrenuta iseljavanju stanovništva iz Hrvatske trbuhom za kruhom u zemlje bogatije od naše, a ljudi koji odlaze kažu - u zemlje u kojima se poštuju i cijene radnik i njegove ruke, zamisli i ideje. U takvom okruženju, apatiji i svakodnevnom sivilu gotovo pa više nitko i ne reagira čak ni na brojne afere državnog vrha, a dobre vijesti prolaze nezapaženo.

Prošli krize sami i digli se do vrha bez pomoći iz Zagreba

Stoga je informacija kako su međimurski metalci svojim prihodima od 500 do 700 milijuna kuna potukli sva naša četiri nacionalna brodogradilišta, naše "svete krave" u koje je država dosad ulupala milijarde kuna kako bi ih spasila od propadanja, prošla nezapaženo.

Međimurske novine u svom današnjem izdanju donose priču o metalnoj industriji iz međimurskog kraja.

Podaci kažu da je 12 milijardi kuna iz državnog proračuna koji se puni i iz međimurskih džepova otišlo za pokrivanje gubitaka brodogradilišta. 2,7 milijardi kuna iznos je izravnih novčanih dotacija tijekom petogodišnjeg razdoblja restrukturiranja. A sve je to otišlo samo za posljednju sanaciju i pokušaj spasa riječkog, trogirskog i splitskog brodogradilišta. Pulsko se tu ne spominje jer red dolazi i na njega. Troškovi se tu procjenjuju na nekih 3,5 milijardi kuna. Doda li se tome i gotovo cijela milijarda kuna državnog jamstva za gradnju ugovorenih brodova dolazi se do iznosa koji si međimurski gospodarstvenici teško mogu zamisliti, a kamoli da se nadaju kako bi barem mali dio toga mogli i dobiti. Rezultat dugog perioda sanacije duga ili bacanja novca u vreću bez dna vidljiv je ovih dana pred samim brodogradilištima, ali i pred vladom u Zagrebu. Da je samo 1 posto tog novca došao u Međimurje, tko zna gdje bi nam bio kraj. Valjda bismo već ljetovali i na Marsu.

U tišini, kako je već poznato, propadala su i međimurska poduzeća, gasila se radna mjesta i nitko nije izašao na ulice. Nitko nije odlazio na Markov trg u Zagreb ili pred vladu. Pratili su situaciju iz Zagreba i izgovore kako je, nažalost, zakon tržišta takav te da veliki jedu male, kako propadaju oni koji se ne znaju prilagoditi novonastalim uvjetima, kako novaca nema jer se podržavaju strateška poduzeća, ponajprije brodogradilišta.

Svaki građanin brodogradnji poklonio preko 1000 eura

Ako je u posljednjih 27 godina u brodogradnju uloženo preko 30 milijardi kuna, a nas ima neka četiri milijuna, jednostavnom računicom dolazi se do brojke da je svaki građanin ove države dao oko 7500 kuna za brodogradnju. Naravno, ove brojke su okvirne, ali su zapravo i veće, jer svi vidovi pomaganja nisu bili samo u novcu. Također, zaposleni su dali više od nezaposlenih, radno aktivni više od djece i umirovljenika, a poduzetnici više od svih njih skupa, i to izravno na svoju štetu. Ali i to je nebitno jer je novac bačen i neće se vratiti.

Taj novac su građani uplatili preko porezne politike i raznih davanja i nitko ih nikada nije pitao smije li se utrošiti na to. Da imamo imalo razvijene tržišne spoznaje, bilo bi jasno da se građanima morala dati barem odšteta u vidu dionica u protuvrijednosti uplaćenog, dakle 1000 eura, jer u suprotnom je riječ o legaliziranoj pljački. Uzimanju jednima da bi se izmišljenim diskrecijskim pravom dalo drugima. Nikog ne mora biti briga što bi građani, u tom slučaju suvlasnici brodogradilišta, učinili sa svojim dionicama. Ako bi ljudi i prodali te dionice, opet bi dobili više nego ovim načinom bacanja novca u rupu. Kasnije je tvrtku ionako netko drugi za kunu ili neku još živopisniju kombinaciju.

Gotovo trećina čelika u Hrvatskoj prerađuje se u Međimurju

Bez kuknjave i bilo kakve pomoći, zasukali su se rukavi, stisnuli zubi, radilo se i na minimalcu i na kraju se metalcima trud isplatio. Danas se mogu pohvaliti kvalitetnim proizvodima koji su prepoznati na stranom tržištu, solidnim plaćama, ali i podatkom kako troše više čelika nego četiri najveća nacionalna brodogradilišta. Naime, cijela Hrvatska godišnje troši oko 700 tisuća tona čelika od čega se u Međimurju prerađuje gotovo trećina, odnosno oko 200 tisuća tona. A Međimurci nemaju vremena za pohvale, nisu skloni samohvalama jer moraju raditi iako ne dobivaju plaće ili tek za plaće koje za 30-ak i više posto zaostaju za nacionalnim prosjekom.

Nije istina da oni ne odlaze u inozemstvo u potrazi za boljim životom, no isto je tako istina kako metalci idu dalje, napreduju, čak im raste i broj zaposlenih. Naime, prema najsvježijim podacima čakovečkog HKG-a, koji se doduše još uvijek zbrajaju, u Međimurju djeluje 230 tvrtki u sektoru metaloprerađivačke grane. Na kraju 2017. godine taj je sektor zapošljavao 6292 radnika s prosječnom plaćom od 5606,54 kn.

Drugim riječima, u preradi metala u Međimurskoj županiji radi više od četvrtine zaposlenih. Uspoređujući to s brodogradilištima, radi se otprilike o broju radnika 3. maja, Uljanika i Brodosplita zajedno. Brodograđevna industrija ima prosječno oko 2 % udjela u hrvatskom BDP-u posljednjih desetak godina. S druge strane, zapošljava oko 5 % radne snage u industrijskom sektoru, odnosno oko 10 % ako se tom broju dodaju i kooperanti.

Ulaganje u nove proizvodne pogone i u radničke plaće

Samozatajni, pravi međimurski poslodavci poznati su po uzrečici ''Uzdaj se u se i u svoje kljuse'', odnosno nisu skloni ići grlom u jagode i zaduživati se te dizati goleme kredite. Svojim proizvodnim asortimanom okrenuli su se stranom tržištu koje im s jedne strane osigurava siguran plasman i naplatu, a s druge ih strane naprosto tjera na neprestano usavršavanje, modernizaciju tehnologije i proizvodnje. Ozbiljnost svog poslovanja i kvalitetu praktički svi potvrđuju i brojnim certifikatima koje izdaju ovlaštene institucije. Svjesni činjenice kako je pogled države usmjeren na sasvim drugu stranu, uglavnom se razvijaju i idu naprijed vlastitim snagama, reinvestirajući dobit kao što to radi preloški Komet.

"Lani smo uložili oko 17,5 milijuna kuna reinvestirane dobiti u izgradnju nove hale", hvali se direktor Dražen Sinko.

"Teško se odlučujemo za kredit, državne injekcije ne poznajemo. S druge strane, veliku pozornost posvećujemo razvoju, kupovini suvremene opreme i izgradnji proizvodnih objekata. Idemo malim, ali sigurnim koracima sve kako bismo povećali kvalitetu proizvoda, produktivnost i plaće radnika. Istina, u posljednje vrijeme je i kod nas prisutan pritisak po pitanju povećanja plaća pa smo ih morali dizati. Trenutno nam prosječna plaća iznosi oko 6500 kn", kaže Sinko.

Nemaju problema s kvalificiranim radnicima

Poduzeće nema problema s kvalificiranim djelatnicima. Trenutno zapošljava oko 240 radnika svih profila - od inženjera preko CNC operatera, strojobravara i kovinotokara do ostalih srodnih profila. Štoviše, naglasio je Sinko, imaju puno učenika na praksi koji se po završetku školovanja zapošljavaju za stalno. Prednost je i to što rade u samo jednoj smjeni. Istina, fluktuacije radnika idu kako zbog prirodnog odljeva tako i odlaska na drugi posao, no ništa posebno više nego što je to bilo i prije.

Samo su Grad Zagreb i četiri županije - Zagrebačka, Međimurska, Istarska i Dubrovačko-neretvanska - uspjeli premašiti svoj bruto domaći proizvod (BDP) iz 2008. godine. Tako su u 2015. uspjeli proizvesti robe i usluga više od 1,8 do 2,6 posto, dok je ostalih 16 županija i dalje gospodarski slabije nego što je bilo početkom izbijanja svjetske krize. BDP na kraju 2015. godine u Međimurskoj županiji iznosio je 7.737.336 kuna, odnosno BDP po glavi stanovnika iznosio je 68.706 kn. Prosječni BDP po stanovniku u Hrvatskoj istodobno je 80.555 kn. Veći od Međimurja imaju samo Grad Zagreb, Primorsko-goranska, Istarska te Dubrovačko-neretvanska županija.

Međimurski metalci prerade više čelika od svih naših brodogradilišta

Svi naši metalci složni su u jednom te poručuju vlastima u Zagrebu: ''Ako nam već ne mislite pomagati, nemojte nam odmagati.'' Proizvodnja metalnih konstrukcija, kućišta transformatora, pocinčanih gazišta, strojeva za obradu granita i mramora, rezervoara za gorivo, cjevovoda, za što godišnje troše oko 7500 tona čelika, uglavnom se izvozi na strano tržište tako da većih potresa u poduzeću i nije bilo. Tako su lani ostvarili neto dobit od oko 7,5 milijuna kuna. Gotovo identičan broj djelatnika radi i u poduzeću Centrometal Macinec gdje je neto prosječna plaća oko 9400 kuna. Poduzeće je lani imalo ukupni prihod od oko 230 milijuna kuna da bi im nakon oporezivanja ostalo 21.363.550 kn.

"Samo lani smo utrošili oko 7222 tone materijala u što se, između ostaloga, ubrajaju toplo i hladno valjani limovi te inox cijevi", poručila je voditeljica računovodstva Silvija Zaspan. I Centrometal ne pamti velike državne financijske injekcije, no zato jako dobro zna i pamti državne inspekcije i kontrole koje su postale dio poslovanja. Sličnu sudbinu dijele i ostala međimurska poduzeća. Vlastita pamet i snaga, okretanje vanjskom tržištu u vrijeme krize, pa čak i nauštrb plaća, uspjela ih je održati na životu. Na kraju prošle godine metaloprerađivački sektor u Međimurju je zapošljavao 6292 radnika s prosječnom plaćom od 5606,54 kn.

Zbog uzimanja novca onima koji znaju i davanja onima koji ne znaju smo na kraju svi sirotinja tehnologije i izrade gotovih proizvoda, a ne puko štancanje dijelova. Svi su složni u jednom te poručuju vlastima u Zagrebu: "Ako nam već ne mislite pomagati, nemojte nam odmagati". Pritom se ponajprije misli na velike poreze, fiskalne namete, valutna plaćanja i slično, ali i različite inspekcijske nadzore koji bi trebali prvenstveno biti savjetodavni, a ne represivni, zaključuje se u tekstu Međimurskih novina.