PREDSJEDNICA vlade i ministar unutarnjih poslova se preko medija svađaju tjednima, stranke vladajuće koalicije se ponašaju kao razmažena derišta i ne uspijevaju dogovoriti oko provođenja bilo kakve konkretne politike, nogometna reprezentacija se blamira, menadžere iz najpoznatijeg sektora gospodarstva hapsi policija, a mediji pišu kako je nekoć moćna država propala.

Ne, nije riječ o Grčkoj, Italiji ili nekoj članici Europske unije s istoka ili juga, nije u pitanju ni Velika Britanija koja se Brexitom spektakularno upucala u nogu. Sve to se odnosi na Njemačku, najmoćniju članicu Europske unije koja se proteklih tjedana u određenim aspektima nalazi u doista nezapamćenoj političkoj krizi. 

Već godinama stabilna i prosperitetna Njemačka pod vodstvom Angele Merkel izrasla je u djelomice nevoljnog hegemona Europske unije, bez kojega se ništa nije moglo pokrenuti, ali i koji je svašta mogao blokirati. Stoga se aktualna kriza vlade Angele Merkel ne smije tumačiti jednoznačno, jer su protekle godine - naročito ''spašavanje'' Grčke - pokazale da moćna Njemačka unutar EU-a primarno djeluje u vlastitom nacionalnom interesu, a tek sekundarno uzimajući u obzir boljitak Europske unije u cjelini. Zahvaljujući arhitekturi eurozone Njemačka je gospodarski rasla na račun manjih i ekonomski slabijih članica EU-a, pritom usisavajući i njihove ljudske potencijale, dok je probleme tih država ignorirala što je dulje bilo moguće.

Njemačka je predugo ignorirala izbjegličku krizu na rubovima Europske unije

Tako je, primjerice, bilo i s izbjegličkom krizom, s kojom se Italija suočavala već 2012. i 2013. godine, a na apele iz Rima se odgovaralo time da se treba poštovati europski protokol Dublin 3, koji predviđa da sve izbjeglice i migranti ostanu u članici u kojoj su prvi put stupili na tlo Europske unije. Odnosno, Berlin je državama na rubu EU-a poručivao da je vjerojatno najveći politički izazov ovog desetljeća, a to je izbjeglička kriza, isključivo njihov problem. 

Situacija se dramatično promijenila kada su izbjeglice preko Grčke i ostatka Balkana došle do Mađarske i Austrije, pred vrata Njemačke, koja ih je onda u refleksnoj odluci Angele Merkel odjednom odlučila početi primati, čime je s jedne strane napravila veliku humanitarnu gestu, ali s druge se zamjerila mnogim drugim članicama EU-a i podsjetila da Europa i dalje nema nikakvu suvislu zajedničku politiku prema izbjeglicama i migrantima. Tako je bilo i sljedeće tri godine, sve dok jedna unutarnjemačka odnosno unutarkoalicijska svađa u vladi u Berlinu nije Merkel animirala da počne grčevito tražiti europsko rješenje.

Merkel sada konačno pristaje na Macronove prijedloge za reformu EU-a

U međuvremenu je mnogo toga bilo na čekanju, primjerice većinom dobri prijedlozi francuskog predsjednika Emmanuela Macrona za reformu Europske unije. Od Njemačke se godinu dana nije mogla čuti jasna reakcija na Macronove prijedloge, no kada je Merkel zatrebala njegovu podršku da na briselskom summitu EU-a postigne barem nekakav dogovor o politici EU-a prema migrantima, čime je spašavala vlastitu kancelarsku poziciju, odjednom je pristala na zajednički proračun za eurozonu.

Nije sve loše u vezi s tim što se politički Berlin međusobno svađa i blamira proteklih tjedana, jer to za početak podsjeća Njemačku da nisu toliko savršeni koliko su se u proteklih deset godina uvjerili, pa ostatku EU-a dijelili lekcije s visoka. Nadalje, to je i prilika da se na razini Europske unije dogovore nove politike koje su dosad bile stopirane jer nisu u stopostotnoj mjeri išle na korist Njemačke, ali bi bile od velike koristi za Europsku uniju u cjelini. Kriza je uvijek i prilika, pa i kada je to njemačka kriza, koja je za sada ipak završila trulim kompromisom i ostankom predsjednica CSU-a Horsta Seehofera na poziciji ministra unutarnjih poslova.

Hrvatskoj više odgovara ono što zagovara Merkel nego Seehofer

Hrvatska se definitivno treba zahvaliti što je Merkel jedva uspjela nadigrati Seehofera, jer njegov prijedlog da se njemačke granice zatvore za izbjeglice koje su već registrirane u drugim članicama EU-a znači pretvaranje Hrvatske u hot spot kroz neizbježnu lančanu reakciju Austrije i Slovenije. Europsko rješenje je u interesu Hrvatske, soliranje Njemačke nam nikako ne bi odgovaralo.

Uostalom, unatoč aktualnoj panici u njemačkim medijima i najavi kraha, Njemačka po većini relevantnih kriterija i dalje odlično stoji, naročito u gospodarskom smislu. Vijesti o propasti Njemačke su itekako preuveličane. Hrvati će se i dalje tamo iseljavati, neovisno o (privremenom?) opstanku aktualne vladajuće koalicije u Berlinu.

Aktualne svađe vladajućih u Berlinu samo su podsjetnik da se i inače staloženi Nijemci mogu ponašati iracionalno kao svi drugi, kao svi oni kojima su godinama dijelili lekcije o tome što i kako trebaju učiniti, a pritom takvim stilom često onemogućavajući da se učini potrebno. Malo njemačke poniznosti dobro je i za Njemačku i za Europsku uniju u cjelini.