U KIJEVSKOM metrou ukrajinski vojnik spustio je štake na pod, obrisao suze na licu svojoj potresenoj supruzi i uzeo u ruke petogodišnjeg sina. U vlažnom podzemlju Sergej i Natalija Badilevič slave što su se pronašli. Razdvojili su se u utorak u kaosu koji je uslijedio nakon raketiranja tornja ukrajinske državne televizije, udaljenog nekoliko stotina metara, piše AFP.

U napadu je poginula četveročlana obitelj i novinar. Sergej, koji šepa jer je slomio nogu, priznaje da se boji za svoju obitelj. 

"Jučer su izišli i dvije minute poslije dogodila se eksplozija", priča 41-godišnjak, mucajući zbog stresa. "Zvao sam ženu da joj kažem da se vrati u kuću, ali netko drugi na ulici povikao joj je da se skloni."

"Nisam uopće znao je li živa", rekao je gledajući u suprugu koja je pokušavala zaustaviti drhtanje ruku.

Njihov stariji sin preplašeno je gledao njihov novi privremeni dom, hodnik metroa koji je pretvoren u golemo sklonište u kojem su deseci obitelji. Mlađi sin privio se uz majku.

"Maleni se sada boji izići... a veliki je plakao zazivajući me cijelu noć", rekla je 42-godišnja majka.

Drugi svjetski rat

Kijevski metro sagrađen je početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad su sjećanja na Drugi svjetski rat i bombardiranja još bila živa. Postaje su ciljano iskopane jako duboko kako bi mogle služiti kao skloništa. Postaja Arsenalna, 105 metara ispod zemlje, najdublja je na svijetu.

Omiljeno prijevozno sredstvo građana Kijeva, s 52 postaje i 67 kilometara tunela, od početka rata gotovo je zaustavljeno. Sve postaje otvorene su za one koji nemaju sklonište u blizini svojih domova, što vrijedi za puno stanovnika Kijeva, među kojima mnogi stanuju u visokim stambenim zgradama koje su jako ranjive tijekom bombardiranja.

Direktor tvrtke koja upravlja metroom Viktor Braginski nije mislio da će doživjeti da metro postane ratno sklonište za cijeli grad. "Još ne mogu u to vjerovati", rekao je novinarima na ulasku u postaju Dorohožiši, na zapadnoj strani grada. "Sve još izgleda nadrealno", rekao je.

Svaka postaja može primiti do tisuću ljudi i može odolijevati napadima raketa, granata i projektila koje koriste ruske snage. Skloniti bi se u teoriji moglo do 100.000 ljudi.

Mrkve i krumpiri

Prve obitelji koje su se već smjestile u postaji Dorohožiši, neke još prije šest dana, shvatile su da će ondje i ostati. Jedna obitelj je čak podigla šator. Neke su postavile svoje stvari na toaletni papir da se ne vuku po prljavom podu.

Umirovljenica Antonina Puzij ponijela je posuđe: danas kuha juhu za koju guli mrkve i krumpire. Izbjeglica u dobi od 75 godina sklonila se s unucima kad su počeli prvi raketni napadi u četvrtak rano ujutro.

"Mi stanujemo na 12. katu. Gore je užasno", rekla je. "Kćeri mi silaze jesti. Susjedi su došli s kolačima za djecu. Svi si pomažemo", rekla je.

"A kako ćemo ako ne bude hrane?"

Da bi pobjegli iz zagušljivog metroa, neki muškarci izišli su na zrak ispred ulaza u postaju koju čuvaju vojnici. Snijegom prekrivena avenija ispred metroa je pusta, osim nekoliko znatiželjnika koji su došli vidjeti ostatke televizijske antene koji su pali na tlo.

Volodimir Dovgan, četrdesetogodišnji inženjer informatike, pita se što će biti s njima u više ili manje skoroj budućnosti ako te ulice padnu u ruke ruskih snaga.

"A ako u nekom trenutku više ne bude hrane? Kako ćemo? Hoćemo li pokušati brzo otići?" pita se.