Milijan Brkić - izvorni plagijat Hrvatske

Milijan Brkić - izvorni plagijat Hrvatske

Foto: Index, FAH

MILIJAN VASO BRKIĆ, član predsjedništva HDZ-a i parlamentarni kandidat za u 2. izbornoj jedinici, prema mišljenju Visoke policijske škole počinio je “lakši oblik nepravilnosti u sastavljanju diplomskog rada” prema Pravilniku članak 9. i 10. dotične obrazovne ustanove. Prema tumačenju dosad dostupnih informacija, Stručno vijeće Visoke policijske škole zaključilo je kako je Milijan Vaso Brkić nesumnjivo plagijator,  ali u prihvatljivim znanstvenim i društvenim okvirima. Okvalificirali su sporni plagijat kao zločin iz nehaja, odrezali mu godinu dana uvjetnog oduzimanja diplome “dok ne ispravi uočene nedostatke u diplomskom radu” i sveli sve na tehnički problem rješiv u hodu, iako su te iste mudre glave 2014-e službenim izvješćem posvjedočile javnosti da je diplomant Milijan Vaso Brkić prekopirao 70% diplomskog rada policajca Stanka Matića.

Stisnuo na copy tuđi rad, pa stisnuo paste. Push yes button, to je Brkićev doprinos akademskoj zajednici.

Nije čak bio niti toliko dovitljiv ili socijalno osjetljiv, pa da iskoristi usluge mladih diplomanata koji na sivom tržištu zbog nedostatka posla u realnom sektoru gorko prodaju svoju pamet pišući ili prepravljajući nepismene radove budućih akademskih građana za honorar od tri do pet tisuća kuna, ovisno o znanstvenoj disciplini i temi.

Ne, on je, mimo dobrih političkih običaja, znanstvenih standarda i građanske vjerodostojnosti, naredio “da mu se to napravi” i usput, bio dovoljno samopouzdan, bahat i arogantan u svom uvjerenju kako je njegova politička i osobna reputacija čvrsta garancija da”neće biti problema”.

I mogu vam reći, dokazao je svoju tezu i treba mu ponuditi počasnu diplomsku titulu University of Gotham city na temu “Jesam li ti rek’o da će bit’ tako?”.

Gola sila, malo sreće i prave veze mogu sve

I tu svaka slučajnost sa stvarnim životom bi trebala prestati, ali ona tek počinje.

Kronologija je tipična i podjednako mučna za hrvatsko pravosuđe i državne institucije. Ulovili su ga u šteti za vrijeme treće godine Milanovićevog mandata. I to u ozbiljnoj šteti, svjesno je muljao javnosti, uvalio stranku u nevolju što mu je, na koncu, čak i Karamarko  zamjerio.

Podsjetimo se, te davne 2014-e Karamarko i Brkić su bili srašteni kao prst i nokat, a usput je i jedanaest godina vrijedio Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju koji je svaki akademski rad temeljen na plagijatu tumačio kao nevaljan i nepriznat (btw, plagijat u akademskoj zajednici je strogo definiran, “plagijat je svako preuzimanje tuđeg teksta bez navedenog izvora”). Nije ih se ticalo, imali su važnija posla, tukli su se s partizanima na Markovom trgu.

Vjerujem da kad Brkić spominje kako je riječ o “političkoj namještaljci” govori iz stvarnog uvjerenja, takav ekskluzivan i obrađen podatak mora se pojaviti ciljano i u pravo vrijeme. Nije slučajan događaj.

No, u suštini, ta priča “zaklela se Zemlja Raju da se sve tajne doznaju”, nevažna je u stvarnom kontekstu.

A taj je da su Milijanu Vasi Brkiću, kako je svojedobno među prvima izvijestio “Index” ,ustanovili plagiranje, službeno izvijestili javnost o slučaju i svejedno, mimo naravoučenja postojećeg Pravilnika Visoke policijske škole, žestoko proširili tumačenje definicije “lakših nepravilnosti” te s naknadnom pameću zaštitili svog čovjeka.

Tko? HDZ i policija plus pravosuđe, iako se sutkinja Upravnog suda Tamara Bogdanović još i dobro držala obzirom na pritisak. Svejedno, donijela je neutralnu presudu o “proceduralnim pogreškama” ne zalazeći u meritum glavnog pitanja oko plagijata i ponudila pravni manevarski prostor odvjetniku Ivi Farčiću koji zastupa našu akademsku uzdanicu spremnu upisati i “postdiplomski studij”. U Mostaru, pretpostavljam.

Prevedeno u policijski žargon, Brkić je sitni prijestupnik, zabrinut za Hrvatsku prešao je preko crvenog. Mladost ludost, uvjerio je policijske seniore da neće ponoviti prijestup. Znaju oni da to nije istina, ali nemaju izbora, svi su smjenjivi, od krvi i mesa. Nikome nije nepopravljivo naškodio, tako oni sude, osim hrvatskom društvu kojem je dokazao da gola sila, malo sreće i prave veze mogu sve. 

A nama, demokratski i etički komprimiranima kao tetrapak upravo je trebala ta spoznaja koja nas kolektivno vodi u galopirajuću depresiju. K’o šaka u oko.

Brkića spasila politika i policijska bratovština

I nemojte krivo shvatiti, nije ovo moralka koju pišem jer su naši politički prvaci po enti put nekažnjeno prekršili svaki postojeći zakon i nacerili nam se u lice, a niti zavist jer, eto, čovjek može što smrtniku nije dano. Neću ga niti pitati zašto nije u ovršnom postupku kao svaki normalni hrvatski građanin ukoliko mu rata kredita od cca. 15 tisuća kuna, zbog 162 tisuća eura u kriminaliziranoj Karlovačkoj banci i 200 tisuća eura u PBZ-u, sveukupno 362 tisuća eura (“obiteljska istraga” još uvijek stoji kao zapet slučaj u DORH-u). I još auto na leasing od 30 tisuća eura plus nerazjašnjeni privatni dug prema poduzetniku Anti Gašparu od 571 tisuća kuna, a on prema imovinskoj karici iz 2016-e predanoj Saboru zarađuje 16 tisuće kuna? Kako jadan živi s tako malo kuna? Kako se bez istrage izvukao iz Karamarkovih financijskih aranžmana u PPD-u? Ima toga još i koš, nema smisla nabrajati sve dubioze i afere koje se vezuju uz njegovo ime.

Iako štošta krije, moram priznati, lik mi djeluje kao renesansni čovjek, sve može i zna, pravi, pravcati čudotvorac.

No, zanemarimo porijeklo novca, sad govorimo o obezvrjeđivanju ne samo poželjnog i prihvatljivog sustava društvene vrijednosti nego i o samom policijskom ustroju. Da se razumijemo, policajci rade svoj posao, pitanje je koliko ga mogu uspješno raditi u zadanim okvirima, ali nikome se ne grči, niti kači s budalama za prosječan policijski dohodak od 5 tisuća kuna. Svega tu ima.

Samo, u ovom trenutku dolaze na svoje svi koji tvrde da se u izboru policijskih kadrova vodi negativnom selekcijom. Policija, ima ih točno 20 tisuća u odnosu na 1989-u kad je na 4,8 milijuna stanovnika (500 tisuća više od aktualnog popisa stanovništva) dolazilo 9 tisuća, djeluje kao zakonski nedodirljiva, dobro organizirana, politički konzervativna i naoružana organizacija.

Ne možete im ništa, kao niti Milijanu Vasi Brkiću. Ukoliko želite podnijeti prijavu Unutarnjoj kontroli zbog nepravilnog policijskog postupanja ili zlostavljanja možete im se jedino obratiti ukoliko im date OIB, adresu, puno ime i prezime plus potpis na formularu.

Yes my ass, tko je toliko lud da navuče takav svrab na sebe? Daleko im lijepa kuća.

Štite svoje, posebno kad “crveni napadaju”, riječ je o dominantnom raspoloženju.

I upravo u tom kolopletu političkih odnosa koji štite ostvarene benefite i pozicije te policijskoj bratovštini, treba potražiti razlog Brkićevog prolaska na lišo u skandalu oko plagirane diplome.
Jeli mu tko prijeti sankcijama, tko je uopće od političkih aktera reagirao na očigledno političko tempiranje “curenja” bitnih dijelova obrazloženja Visoke policijske škole i ciničnog izvrdavanja postojećih zakona?

Kako bi vi prošli?

Sve te društvene spoznaje su strašne naravi. Neću potonuti u patos, pa pitati možete li sebe zamisliti kako bi životno prošli u zadanom kontekstu? Ogulili bi vam kožu, razapeli je na javni zid, s odvjetnikom ili bez njega, samo kako bi postigli uspješnu kvartalnu policijsku statistiku riješenih slučajeva.

Vi niste On, za vas ne postoje lakše nepravilnosti, nemate dobrog drugara na katu više. Akademska zajednica bi vas izopćila. Susjedi bi upirali u vas prstom i govorili “on ti je plagijatofiličar”. Pojeo bi vas zli usud.

Draga mi je rekla da sam “totalno opičen” jer se hvatam opisane teme. Kao, u to se ne dira.
No, jednostavno držim društveno nedopustivim da političke pseudoelite izvrću javnom ruglu zdravu pamet i dobru volju naroda. Podjednako držim nedopustivim da smo se svi složili s postojećim poretkom vrijednosti u kojem je uobičajeno pomiriti se s očiglednim kriminalom, korupcijom i klijentelizmom na svakom koraku. Držimo se kao gluhe kuje na uzici.

I što je najgore, to uvijek ostavljam za kraj, Milijan Vaso Brkić nije samo sinonim potpuno pogrešnog životnog modela - znate li ikoga tko bi želio biti on ? - i pronevjere političkog povjerenja. Nije niti njemu lako, recimo, doista ne razumije da predsjedniku HDZ-a Andreju Plenkoviću služi samo za unutarnju uporabu. Možete li Brkića zamisliti u diplomaciji s postojećom reputacijom? Naravno da ne, on kao i Thompson, nema što tražiti u uređenim demokracijama poput Švicarske. Tako realno stoje međunarodni odnosi i vrijednosti, u domaji je druga priča.

Uspješno je kapitalizirao svoj životni put “ratnog heroja”, “izvornog tuđmanovca”, “sjajnog operativca HDZ-a” i pritom, zamračio stazu svim potrebnim vrijednosnim reformama u društvu samo s jednim od niza moralno dvojbenih poteza u svojoj političkoj karijeri. Istini na volju, on ih tumači kao prirodan, hijerarhijski slijed događaja, ne zamara se s mišljenjem lovine.

Lik i djelo Milijana Vase Brkića su produkt jednog povijesnog nevremena Hrvatske koje niti Zoran Vakula ne može uljepšati. Ljudi poput njega ne propadaju, to je poanta, gledati ćemo ga godinama.

Mi, na žalost, ne možemo plagirati bolja vremena.

Dobro za njega, loše po nas.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

*Nenad Bunjac je istraživački novinar, kolumnist i reporter. Završio je Grafičku školu u Zagrebu i studirao psihologiju na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Pisao je za više hrvatskih medija, uključujući Nacional i Feral Tribune.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara