RAZVIJENI svijet se suočava s velikim problemom koji se teško ispravlja, a do sada nisu pronađene efikasne politike koje bi ga bar ublažile. Radi se o demografskom problemu, činjenici da se premalo djece rađa da bi se nadoknadio broj umrlih. Stanovništvo je sve starije, a s tim je direktno povezana neodrživost mirovinskog sustava.

Zapravo, većina mirovinskih sustava u razvijenom svijetu već je neodrživa bez stalne intervencije države. Mora se koristiti novac iz općeg državnog proračuna jer inače ne bi bilo dovoljno novca u mirovinskom sustavu za isplatu mirovina.

Podiže se dob za odlazak u mirovinu

Zbog toga su najrazvijenije države na svijetu već počele povisivati dob za odlazak u mirovinu, u čemu prednjače skandinavske zemlje. Švedska ju je podigla na 62 godine, do 2026. se planira podizanje na 64 godine, a za garantiranu minimalnu državnu mirovinu na 67 godina. U Norveškoj je već granica 67 godina, a na toliko planira povećati i Danska do 2027.

Francuska je krenula istim putem, što je povod za masovne prosvjede diljem države od početka ove godine. Predsjednik Emmanuel Macron je morao iskoristiti ovlasti koje mu daju pravo da zaobiđe parlament, na što po Ustavu Francuske ima pravo, ali pokazuje o koliko se politički nepopularnoj odluci radi.

Hrvatska demografski dijeli probleme s ostatkom EU, s tim da je stanje još gore jer, za razliku od bogatijih država, bilježi iseljavanje mladog stanovništva. Njemačka, Francuska, Italija i slične države mogu još neko vrijeme održavati raspadnuti mirovinski sustav na životu uvozom radne snage, a Hrvatska taj luksuz nema.

U mirovini se živi sve duže, to stvara pritisak na mirovinski sustav

Problem se svodi na jednostavnu činjenicu da je stanovništvo sve starije, udio mladih u ukupnoj populaciji pada i umirovljenici sve duže ostaju u mirovini. Troškovi mirovinskih sustava rastu sporije od prihoda, a manjak se održava povećavanjem udjela plaće koji država uzima za isplatu mirovina ili direktnim uplatama iz općeg proračuna.

Godine 1970. su muškarci u zemljama OECD-a (većinom najrazvijenije države na svijetu) u prosjeku provodili 11 godina u mirovini, 2012. se taj prosjek povećao na 18 godina, a 2020. na 19.5 godina. Prosjek EU je 19.4 godine.

Rekorder je upravo Francuska, u kojoj prosječno trajanje mirovine za muškarce iznosi 23.5 godina, četiri godine više od prosjeka EU i OECD-a. Mirovina muškarcima u Hrvatskoj traje 18.6 godina, više nego u Češkoj (18.2), Mađarskoj (17.1), Estoniji (16.8), Litvi (16.1), Bugarskoj (14.7) i Latviji (14).

Žene su po pitanju mirovina dvostruko favorizirane u odnosu na muškarce. U većini država su odlazile u mirovinu ranije, iako se to zadnjih godina mijenja, a životni vijek je bio duži. Trajanje očekivanog razdoblja u mirovini za žene 1970. je bilo 15 godina, 2012. 22.5 godina, a 2020. 23.8 godina.

Na razini EU su žene 2020. u mirovini provodile 24 godine, a u Hrvatskoj 25.7 godina. To je 4.3 godine duže od muškaraca na razini OECD-a, 4.6 u EU i 7.1 u Hrvatskoj. U svim zemljama je efektivna dob odlaska u mirovinu za nekoliko godina manja od zakonske zbog brojnih izuzetaka. Navedeni podaci se odnose na razliku između efektivnog ulaska u mirovinu i smrti.

U mirovinu će se odlaziti sve kasnije

Efektivna dob odlaska u mirovinu se postupno smanjivala od 1970. do kasnih 1990-ih za muškarce i žene. Nakon nekoliko relativno stabilnih godina polako se počela povećavati od 2004. Očekivano trajanje života u mirovini se značajno povećalo tijekom ovog razdoblja, osobito za žene, a tijekom posljednja dva desetljeća i za muškarce.

U 2020. je stvarna dob odlaska u mirovinu na razini OECD-a za muškarce iznosila 63.8 godina, u EU 63.1 godinu, a u Hrvatskoj 61.1 godinu. U Hrvatskoj žene u mirovinu odlaze efektivno s navršenih 58 godina, a na razini OECD-a sa 62.4 godine.

Procjenjuje se da će u narednim desetljećima ljudi sve kasnije odlaziti u mirovinu, a zakonski propisane godine za najranije umirovljenje povećavati. Tako bi se efektivna dob odlaska u mirovinu do 2060. trebala povećati na 66.1 godinu za muškarce i 65.6 godina za žene na razini OECD-a, na 66.1 godinu za muškarce u EU i gotovo identično za žene, a u Hrvatskoj na 65 godina za oba spola.

To znači da će radnice u Hrvatskoj u prosjeku 2060. odlaziti u mirovinu čak 7 godina kasnije nego danas, a radnici 3.9 godina. U tri države EU će se odlaziti u mirovinu nakon navršenih 70 godina: u Danskoj (74 godine), Italiji (71 godina) i Estoniji (71 godina).

Mirovinski sustavi na modelu međugeneracijske solidarnosti nisu više održivi

Današnji mirovinski sustavi se temelje na modelu međugeneracijske solidarnosti, u kojem trenutni radnici izdvajaju iz plaće za trenutne umirovljenike. U budućnosti, kada sadašnji radnici odu u mirovinu, za njih će izdvajati iz plaće budući radnici.

Takav model je nastao prije više od sto godina, kada su uvjeti bili sasvim drugačiji nego danas. Ustvari su bili suprotni jer su tada problemi bili prevelik broj rođenih i jako mlado stanovništvo.

U takvim uvjetima je model međugeneracijske solidarnosti bio sasvim održiv jer je na jednog umirovljenika dolazilo preko deset radnika. Iz plaće se za mirovinski sustav izdvajalo malo jer se jedna mirovina punila iz desetak plaća.

S vremenom je omjer radnika i umirovljenika postajao sve nepovoljniji. 90-ih je u Zapadnoj Europi još bilo dvostruko više onih koji su uplaćivali mirovine nego umirovljenika. U Francuskoj se toliki omjer održao sve do ranih godina 21. stoljeća.

Trend će se nastaviti jer broj novih umirovljenika raste puno brže od broja novih radnika. To ujedno znači da će realne mirovine, iskazane kao udio prosječne mirovine u prosječnoj plaći, padati. Takav razvoj situacije neće spriječiti ni povećavanje izdvajanja iz plaće za mirovinski sustav, koje je ionako već jako visoko.

Hrvatski mirovinski sustav je odavno neodrživ, krpa se novcem iz državnog proračuna

U Hrvatskoj 1.61 milijun osiguranika (zaposlenih) uplaćuje u mirovinski sustav, a korisnika je 1.23 milijuna. To daje omjer od 1 radnika na 1.31 umirovljenika, što je sasvim neodrživo. Deset radnika je potrebno da se omogući mirovina 13 umirovljenika.

Ali ne cijeli iznos, jer postoji velika rupa u mirovinskom sustavu Hrvatske, koja se popunjava iz općeg državnog proračuna. Ukupni rashodi za mirovine su 2022. iznosili 45.26 milijardi kuna, a uplaćeno je između 28 i 29 milijardi kuna mirovinskih doprinosa, tj. toliko su radnici izdvojili iz plaće za prvi mirovinski stup.

Više od 15 milijardi kuna manjka se mora pokrivati iz državnog proračuna, što jasno znači da je sustav sam po sebi neodrživ. Uzmu li se ukupni rashodi Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, manjak se penje za dodatne dvije-tri milijarde.

Čak i kada bismo prebacili sredstva iz drugog mirovinskog stupa, to ne bi bilo ni blizu dovoljno da pokrije manjak. U 2022. su obveznici uplate doprinosa drugog mirovinskog stupa - koji je također obavezan, ali se uplaćuje u fondove koji ulažu novac - uplatili ukupno 8.3 milijarde kuna.

Sasvim je jasno da nikakvo prebacivanje novca iz drugog stupa ne može spasiti prvi mirovinski stup, koji se bazira na modelu međugeneracijske solidarnosti. Jednostavno nema ni približno dovoljno radnika da se uplati dovoljno doprinosa za isplatu trenutnih mirovina, osim ako se radikalno poveća dio bruto plaće koji se oduzima radnicima za tu svrhu.

Neodrživo stanje diljem svijeta, u Hrvatskoj je još gore

Mirovinski sustavi diljem razvijenog svijeta su pred kolapsom jer je model međugeneracijske solidarnosti s vremenom postao neodrživ. Ništa što države rade neće vratiti dane kada je na jednog umirovljenika dolazilo deset i više radnika, a povećavanje izdvajanja iz plaće za mirovine i povećavanje minimalne dobi za ulazak u mirovinu će samo privremeno usporiti dolazak neizbježnog kraha.

Naravno, taj krah se ne mora dopustiti. Države mogu odlučiti popunjavati rupu u mirovinskom sustavu direktnim transferima iz proračuna, ali će onda državni proračun s vremenom postati samo mehanizam za održavanje odavno raspadnutog mirovinskog sustava na životu.

Hrvatska neće izbjeći sudbinu ostalih država EU, s tim da je dugoročno u goroj situaciji. Za razliku od bogatijih država EU koje imaju veliko useljavanje mlade radne snage, iz Hrvatske budući radnici iseljavaju. Francuska je već zabrinuta zbog održivosti svog mirovinskog sustava, a u njoj na deset umirovljenika dolazi 17 radnika. U Hrvatskoj već sada na deset umirovljenika dolazi samo 13 radnika, pa je lako zaključiti čiji je mirovinski sustav u većim problemima.