NA OBALAMA malog slanog jezera u Slovjansku, čija ljekovita voda pruža kratki predah od ratnog kaosa samo nekoliko kilometara dalje, priče o mogućem dogovoru o razmjeni teritorija na summitu na Aljasci u petak zvuče mračno i nestvarno.

"Imam osjećaj kao da otplutam iz ove stvarnosti", rekao je lokalni novinar Mihajlo, između dva urona u vodu, na pijesku kraj velikog betonskog skloništa od bombi. Granatiranje je ovdje redovito, piše CNN u reportaži iz Slovjanska.

"Trumpova greška je što je izvukao Putina iz blata" 

Prema prijedlogu Kremlja, iznesenom američkom izaslaniku Steveu Witkoffu, Rusija bi pristala na prekid vatre u zamjenu za dijelove Donbasa koje Rusija još nije osvojila. To znači da bi ovaj grad i mjesta u okolici odjednom mogli postati dio ruskog teritorija. Čak i na mirnoj plaži, Mihajlo govori o "panici".

"Mnogi moji prijatelji žele ostati ovdje, a svi ćemo morati otići", rekao je. "Ali iskreno, ne mislim da će se to dogoditi." Kaže da postoji prkos i svijest da bi visoka diplomacija američkog predsjednika Donalda Trumpa i ruskog predsjednika Vladimira Putina mogla propasti jednako brzo kako je i pripremljena.

"Trumpova pogreška bila je što ga je izvukao iz blata – izvukao ga je i rekao: ‘Vladimire, želim razgovarati s tobom. Jednostavno mi se sviđaš’", rekao je Mihajlo. "Nije ga bilo briga što Ukrajinci svaki dan ginu."

"Dogovore jedno, kažu drugo, naprave treće"

Za Ljudmilu, koja se u vodu spušta u invalidskim kolicima, slano jezero je kratki trenutak olakšanja od boli zbog ozljeda koje je zadobila kad je prije dvije godine stala na minu. Ta svakodnevna bol ne ostavlja mjesta entuzijazmu za diplomaciju.

"Tamo lažu", rekla je odmahnuvši rukom. "Za njih je sve to predstava. Dogovore jedno, kažu drugo, naprave treće. Politika je uvijek bila takva."

Diljem Donjecke oblasti vijest o mogućem Witkoffovom dogovoru s Kremljem, nejasnom u detaljima i odmah odbijenom u Kijevu, dodatno je uzdrmala živote već razorene ratom.

Grad koji je već jednom vraćen

Slovjansk su 2014. prvi zauzeli Moskvini proruski “separatisti”, prije nego što su ga vratile ukrajinske snage. Zapadno od grada užurbano se kopaju nove rovove zbog mogućnosti da ruska ofenziva ponovno ugrozi grad. No malo je tko mogao zamisliti da bi njihov ključni saveznik, Sjedinjene Države, mogle razmatrati predaju njihovog doma.

U rodilištu, jedinom koje funkcionira kilometrima unaokolo, Taisija mazi Assol, kćer rođenu u nedjelju u svijetu u kojem se rizici života u Slovjansku odjednom povećavaju.

"Vidjela sam vijesti", rekla je. "To bi bilo jako loše. Ali mi na to ne možemo utjecati. To neće biti naša odluka. Ljudi će jednostavno ostati bez svojih domova."

Rat koji ih je sustigao

Život ide dalje, ljudi se rađaju, ali i umiru. Smrt Sofije Lamekove posebno je potresna. Njezini roditelji, Natalija i Svjatoslav, bili su sretni kad su ona i suprug Mikita odlučili živjeti s novorođenim sinom Levom u Kijevu. "Htjeli smo da budu dalje od bojišnice. Ovdje u Slovjansku svaki dan ima napada dronovima i granatiranja", rekao je Svjatoslav.

No obitelj je pronađena u ruševinama nakon ruskog zračnog napada 31. srpnja na stambenu zgradu u Kijevu. Poginuli su zajedno kad se zgrada srušila. Sofija je bila trudna tri mjeseca i trebala je uskoro doći u Slovjansk kako bi prijateljima prenijela radosnu vijest.

"Otišli su od rata, bilo je mirno, ali rat ih je tamo sustigao", rekla je Natalija. "S time se kao čovjek ne možeš pomiriti. Nemoguće je pomiriti se s gubitkom djece", dodao je Svjatoslav.

Povratak koji nije bio planiran

Razgovarali su večer prije nego što je Sofija poginula. "Rekla je da jako želi doći u Slovjansk", ispričala je Natalija. "Da svima kaže vijest, podijeli radost. Ali nisu se vratili. Vratili su se zajedno, drugačije."

Natalija je time mislila na pokop obitelji na rubu grada. Dok ona i suprug uređuju cvijeće na grobovima, iznad prolijeće ukrajinski borbeni zrakoplov. Par ne može napustiti Slovjansk – to je njihov dom, ali i mjesto gdje dijele hranu i vodu mnogim mještanima, često starijima koji žive sami i ovise o pomoći.

Život uz sirene

Najbliža željeznička postaja je u Kramatorsku, de facto glavnom gradu dijela Donjecka pod kontrolom Ukrajine. Radi se o živom gradu u kojem civilni život pulsira uz prisutnost vojske. Središnja zgrada sravnjena je ruskim zračnim udarom, a napadi dronovima česti su prizor. Ipak, grad odiše borbom za preživljavanje.

Vlak iz Kijeva stiže uz sirene za zračni napad. Na peronu sjede deseci ljudi, neki dočekuju, a neki ispraćaju putnike iz glavnog grada. Među njima je uplakana Tetjana, čiji je suprug Serhij od drugog dana totalne invazije na fronti. Dobio je dva dana dopusta iz tenkovske jedinice kod Kostjantinivke kako bi proslavio rođendan.

Dok Tetjana plače, vojnik je blago prekori. "Bilo bi bolje da nije došla", rekao je. "Smiri se." Tetjana nema interesa za razgovor o pregovorima. "Znate li što je moj san? Samo da se moj muž vrati kući. Ne zanimaju me ti teritoriji. Samo želim da bude živ i da se vrati."

Vlak polako kreće natrag prema prijestolnici. Muškarci stavljaju ruke na staklo prozora u pokretu, a djevojčica prstom crta srce na vratima koja se zatvaraju. Sirene nastavljaju zavijati.