Foto: Hina

MOST nezavisnih lista na svojim je stranicama objavio poduže priopćenje u kojem navode razloge zašto legitimitet za predsjednika Vlade ima i nestranačka osoba. Njihovo priopćenje prenosimo u cijelosti:

"Nešto tu ne štima. Izazvali smo raspravu o pitanju legitimnosti predsjednika Vlade koji na to radno mjesto ne bi došao iz Sabora. No ima li „izvansaborski“ kandidat zaista manji legitimitet od „saborskog“ kandidata? Kad to pitanje promatramo kroz samo jednu osobu, osobu predsjednika Vlade, onda se odgovor u korist „saborskog“ kandidata čini neupitnim. Problem počinje kad zagrebemo samo malo dublje i šire.

Izbori na kojima smo nedavno sudjelovali zovu se izbori za zastupnike u Hrvatskom saboru, a ne izbori za dužnosnike u Vladi Republike Hrvatske. Dakle, uopće nismo birali predsjednika Vlade, a još manje ministre i njihove pomoćnike. Da, mi podrazumijevamo da će čelnik pobjedničke strane zapravo završiti u „fotelji“ predsjednika Vlade, ali to podrazumijevanje nije više legitimno od mogućnosti da to bude i netko čije se ime i prezime manje podrazumijevalo, ako je i taj izbor izraz volje saborske većine. Saborska većina je ta koja je dobila legitimitet postavljanja izvršne vlasti, a ne nužno pojedinac koji se nalazi na čelu te većine. No naše „podrazumijevanje“ je odnos zakonodavne i izvršne vlasti u Hrvatskoj dovelo do daleko većeg apsurda (na kojeg šutimo i žmirimo već 15 godina!) od teze da „izvansaborski“ kandidat za predsjednika Vlade nema (gotovo) nikakav legitimitet.

Pogledajmo samo koliko naš parlamentarni sustav vodi brige o legitimnosti i međusobnim ustavnim pozicijama svih razina vlasti.

Najprije konstatirajmo činjenice. Izravno biramo predsjednika države koji je ujedno i prva osoba prema Ustavu i državnom protokolu. Predsjednika Hrvatskog sabora bira parlamentarna većina najvišeg kolektivnog tijela, pa je on druga osoba prema državnom protokolu i ustavnom redoslijedu. Parlamentarna većina postavlja i predsjednika Vlade, a Predsjednik države formalno mu povjerava mandat, pa je predsjednik Vlade treća osoba prema ustavnom redoslijedu i državnom protokolu. Dakle, prema ustavnom redoslijedu imamo sljedeći niz po važnosti:

-          predsjednik Države

-          predsjednik Hrvatskog sabora

-          predsjednik Vlade.

A zapravo je sasvim drukčije kad se gleda stvarni redoslijed političke moći u protekloj hrvatskoj petnaestogodišnjoj praksi. Stvarno je prva ona osoba koja je zapravo formalno treća, a koju tobože imenuju, biraju i nekim „kemijama“ parlamentarne većine traže prve dvije. Formalno treća osoba je stvarno prva i zapravo s pozicije svoje stranačke pobjedničke moći ona bira drugu kao svoju produženu ruku, pri čemu je ta druga zapravo treća. Pa taj redoslijed prema stvarnoj političkoj moći izgleda ovako:

-          predsjednik Vlade

-          predsjednik Države

-          predsjednik Hrvatskog sabora.

Naravno da tu nije kraj varijacijama, jer imamo i redoslijed mjeren prema radnom učinku tijekom mandata. To bi bilo nešto kao opravdanje vlastite plaće. Tu je stvar sasvima jasna tko (makar to bilo i krivo) najviše radi, a tko se najviše „slika“. Ta lista izgleda ovako:

-          predsjednik Vlade

-          predsjednik Hrvatskog sabora

-          predsjednik Države.

Budući da smo svojim „podrazumijevanjem“ derogirali ustavni redoslijed najveću smo političku moć preselili u izvršno kolektivno tijelo (Vladu) te mu osim izvršnih uloga zapravo prepustili i gotovo sve druge političke uloge i odluke: zakonodavne, strateške, svjetonazorske… Ma znam da ćete me odmah presjeći i reći da o tim temama odlučuje Sabor, da on donosi zakone, strateške dokumente… A svi imalo upućeniji znaju da, nažalost, Sabor radi kao „zakonodavni potrčko“ Vlade. Zakoni se, zapakirani u Vladi, donose po tako hitnim narudžbama da ih saborski zastupnici vladajućih često niti ne pročitaju. Pročitaju ih zastupnici oporbe, ali to ne znači ništa, jer ih saborska većina u pravilu nikad ne posluša niti jedne jedine riječi.

Kako je to izgledalo u prošlom mandatu

I sad se vraćamo onom pitanju tko je za što biran i tko ima koji legitimitet. Postavimo to još provokativnije: uništava li „podrazumijevajući“ način formiranja Vlade u Hrvatskoj izborni legitimitet izravno biranog najvišeg kolektivnog tijela u državi?

Izvorno, prvenstveno, prvorazredno, ishodišno, birano tijelo je Hrvatski sabor. Zbog važnosti i „nošenja“ svoje opcije do pobjede na parlamentarnim izborima ključne se kandidate stavlja na prva mjesta izbornih lista po izbornim jedinicama. A onda kad neka opcija pobijedi, mahom se svi njezini vodeći zastupnici iz ustavno višeg tijela (Sabora) sele u ustavno niže i izvedeno tijelo (Vladu)! Nogometnim rječnikom rečeno, u Vladu odlaze prvotimci, a u Saboru ostaju „igrači s klupe“! I tako se upravo oni najbolje pozicionirani svim silama bore prebaciti iz tijela s izvornim legitimitetom u tijelo s izvedenim, sekundarnim legitimitetom. A u izvornom ustavno višem tijelu ostaju oni nižerangirani s tek formalnom vlašću nad onima izborno višerangiranima. Jer vlast kao moć šutke se i „podrazumijevajući“ preselila s jedne na drugu stranu trga.

Pogledajmo kako je to izgledalo u prošlom mandatu. Pogledajmo na kakav je „legitimitet“ pao Hrvatski sabor migracijskim valom izbornih pobjednika (a to je postalo neupitno pravilo!). Čini se da je zbog takvog „migracijskog“ podrazumijevanja svaki sljedeći saziv Hrvatskog sabora, počevši od prvoga nadalje – ostavljen na plećima vladajućih izbornih „ostataka ostataka“ – sve lošiji i lošiji, sve nekompetentniji i nekompetentniji, sve drugorazredniji i trećerazredniji.

Evo kako izgledaju prijelazi iz Sabora u Vladu u odnosu na redoslijed kandidata na listama za prošle parlamentarne izbore. Među ministrima koji su prošli kroz Vladu, uključujući i njezina predsjednika, njih šest (6) ih je bilo na prvom mjestu od 10 izbornih jedinica, troje (3) je bilo na drugom mjestu, četvero (4) na trećem mjestu, jedan (1) na četvrtom mjestu, troje (3) na petom i dvoje (2) na šestom mjestu. Ukupno njih devetnaest (19) je s najviših ili visokih mjesta na listama „pobjeglo“ u Vladu (naravno, nekoliko ih se, izlaskom iz Vlade i vratilo). Kad im se dodaju i oni koji su transferirani u europarlamentarce (Biljana Borzan, prva u četvrtoj, Neven Mimica, drugi u šestoj, Tonino Picula, peti u prvoj i Jozo Radoš, peti u devetoj izbornoj jedinici), kao i oni koji su izabrali neki drugi „dres“, a bili su na prvom mjestu (Zvonimir Mršić, prvi u drugoj i Marina Lovrić Merzel, prva u šestoj), ostaje porazna činjenica za prvo i najviše kolektivno političko tijelo u Hrvatskoj: iz vladajuće koalicije samo je jedan kandidat s mjesta „broj 1“ ostao u Saboru – Igor Dragovan, prvi u petoj izbornoj jedinici! Samo jedan jedini od deset prvopozicioniranih! Njih više od 20 koji su bili pozicionirani na prva tri mjesta u deset izbornih jedinica na listama vladajuće koalicije, napustilo je Sabor i zamjenilo ga ustavno nižim, ali očito boljim ili unosnijim pozicijama.

A Hrvatski sabor, kao predsjednici, vodili su u prošlom mandatu, simbolički znakovito, drugopozicionirani s izbornih lista: pokojni Boris Šprem (drugi u drugoj izbornoj jedinici) i Josip Leko (drugi u sedmoj izbornoj jedinici). Hrvatskim saborom, dakle, čak nije ni presjedala prva osoba s neke od deset (ili čak 12!) izbornih lista, a kamoli da je u njemu sjedilo više od jedne jedine (1!!!) osobe koja je bila prva i više od pet (5), uključujući i pokojnog Borisa Šprema, koje su bile na drugom mjestu u svojim izbornim jedinicama na listama vladajuće koalicije! Poražavajuć odnos vladajućih (a nije bio bitno bolji ni u prethodnim sazivima) prema najvišoj hrvatskoj državnoj kolektivnoj instituciji! Dakle, u Hrvatskom saboru uopće nema onih koje je narod birao kao nositelje i vodeće na izbornim listama!!! Oni su pobjegli na druga (legitimno niža!), ali unosnija pobjednička radna mjesta, i osakatili izborni legitimitet najviše institucije!

"Zadržavanje izbornog legitimiteta Hrvatskog sabora trebao bi biti cilj kojeg treba štititi"

Maksimalno zadržavanje izbornog legitimiteta Hrvatskog sabora trebao bi biti cilj kojeg treba štititi, a ne ga rastakati i omalovažavati upravo na strani izbornog pobjednika. Ova porazna činjenica koja je čak postala izgovor za veći legitimitet izvršnog tijela, treba biti uklonjena određenim promjenama u političkom sustavu i samom Ustavu. Saboru treba vratiti veću političku moć i ulogu. Zaštititi ga određenim mehanizmima od pobjedničke „devastacije“, a Vladu malo rasteretiti od političkih briga (s kojima se sasvim dobro može nositi „jaki Sabor“) i više je programski i projektno usmjeriti. U takvoj Vladi koja vodi „poslovanje države“ daleko bi veći rezultat na dobrobit države i svih građana postizali kvalitetni stručni operativci, a ne čak ni „stranački vojnici“ kao stručnjaci koji više moraju slušati diktat politike, nego glas vlastite struke. Više prave polemičke politike Saboru, više prave provedbene operative Vladi. Napokon možemo dobiti politički jači Sabor i jače izvršno usmjerenu Vladu.

Umjesto toga danas imamo Sabor nad kojim upravo među vladajućima caruje zavjera stranačke stege, zbog straha od gubitka većine prigodom glasovanja za neuvjerljive zakonske prijedloge. A „prokletstvo“ stranačke stege može biti tako snažno da su zastupnici u stanju dići ruku i za ono s čime se uopće ne slažu, a mnogi, nažalost, i za dokument koji uopće nisu ni pročitali.

I zato se opet pitamo: može li takav drugorazredni Sabor Hrvatskoj donijeti prijeko potrebno prvorazredno zakonodavstvo bez kojega nas nijedna Vlada neće povesti prema mirnijim vodama? Hrvatsku treba popravljati od samog Sabora, ostavljajući ga izborno izvornijim negoli je to slučaj posljednjih 15 godina. Predsjednik Hrvatskog sabora treba biti osoba s integritetom i legitimitetom „prve borbene linije“, a ne osoba sa „sekundarnim mišljenjem“. Hrvatska nema samo problem nedorečenog Ustava, nego još više problem neustavno raspoređene političke moći unutar političkog sustava.

I sad da bi se ispravno pozicionirale hrvatske državne institucije, zaista treba privremeni konsenzus i oko političkog sustava, pa nas nasmijavaju oni koji kažu da će taj konsenzus ukinuti demokraciju. Kao da ona u sadašnjem ušančenom saborovanju ičemu bitnom služi! Možeš predložiti zakonodavno rješenje za Nobelovu nagradu, pa opet – ako si nekom nesrećom oporba – prijedlog će ti u pravilu biti odbačen i bez „prvog čitanja“ i bez zadnjeg „slušanja“.

Upravo reformska vlada o kakvoj govori MOST nezavisnih lista, u kojoj bi tek jednim dijelom participirali izabrani saborski zastupnici, a drugim dijelom i stranački i nestranački autoriteti u svojim strukama (s izraženim organizacijskim vještinama), vratila bi Saboru njegovu ulogu i težinu. Upravo u Saboru treba u budućnosti zadržavati originalni izborni i izvorni legitimitet, jer on odražava volju birača, dok Vlada odražava volju saborske većine, čak i kad je dijelom predaje u ruke stručnim osobama na koje s punim pravom prenose biračku volju vlastitog izbornog legitimiteta.

MOST uporno želi i traži da se u proces nužne strukturne promjene konsenzualno uključe predstavnici ključnih političkih opcija kako bi se entuzijazam prenio na cijelo društvo, a ne kako bi se produbljivao antagonizam u našem još uvijek demokratski nedorađenom sustavu, a razni „eksperti“ svojim zastarjelim ukalupljenim razmišljanjima uporno čuvaju svoje intelektualne povlastice na „javnu pamet“. A ispravna raspodjela uloga je nužna za boljitak cijelog društva: politika bi u korist cijele zajednice trebala dominirati tamo gdje se „vrte riječi“ (Sabor), a izvršna struka (naravno, uključujući političare stručnjake!) trebala bi u korist svih građana dominirati tamo gdje se „vrte novci“ (Vlada).

Sabor dosad bio drugorazredno političko tijelo

Dosad je zbog krive raspodjele moći Hrvatski sabor bio drugorazredno političko tijelo, no sada zbog nove političke „matematike“, Sabor postaje mjesto stvarnog političkog prostora dogovora i argumentiranog sučeljavanja pozicija, baš zbog pat pozicije i jednostrane nemoći. I veći će se demokratski dijalog odvijati u trojno dogovorenim uvjetima u kojima nitko nema sigurnu većinu za sve što mu „padne na pamet“, nego u dosadašnjem Saboru kao unaprijed znanoj „mašineriji“ za „mljevenja“ protivnika. Prvi put je mjesto predsjednika Hrvatskog sabora zapravo jednako važno i „teško“ kao i mjesto predsjednika Vlade. Zato je MOST sasvim iskreno i bez podmetanja u prvoj verziji predložio da se dva čelnika dviju velikih opcija pravedno pozicioniraju na mjesta u Vladi, ali i poziciji predsjednika Hrvatskog sabora, na što su neki reagirali s indignacijom – predsjednik najjače opcije da bude predsjednik Sabora, pa to nije dosad bilo… (to je očito neko neugledno mjesto za tako važne osobe kao što su predsjednici najvećih stranaka!). A to je u ovim odnosima vjerojatno najjače političko mjesto u državi. Prvi put u posljednjih petnaest godina, zbog omjera snaga, Hrvatski je sabor zaista u ispravnoj ustavnoj poziciji pokazati se kao tijelo nadređeno Vladi.

I na kraju – svim hrvatskim građanima želimo poručiti koji bi nam bio najveći dar za Božić i Novu godinu. Najsnažnija poluga pravog gospodarskog oporavka nije neka iznenadna velika državna investicija, nije „pad“ Tomislava Karamarka (kojeg žele jedni) niti „pad“ Zorana Milanovića (kojeg žele drugi), nego iskrena poruka tri hrvatske najjače političke opcije da će zajedno pristupiti reorganizaciji hrvatske države u pažljivim, strateški planiranim, pozitivnim koracima profesionalizacije i učvršćivanja svih javnih institucija. Iskreno odaslan u  javnost optimizam političkih elita, neskriveno prenesen na građane, podigao bi i „podmazao“ zahrđali gospodarski stroj i prije nominalnog formiranja reformske Vlade i objave imena osobe na njezinu čelu. Pozivamo sve hrvatske ekonomiste da argumentima opovrgnu ovu tvrdnju ako nije točna", stoji u priopćenju MOST-a.