LJUDIMA se ponekad čini da su političari, mediji i ekonomisti previše opsjednuti brojevima, tj. kvantitativnim mjerenjem blagostanja, te da sasvim zanemaruju nematerijalne aspekte ljudskog zadovoljstva i sreće. Pad i rast BDP-a, stopa inflacije, HDI, bezbroj indeksa svega i svačega... brojevi pljušte sa svih strana, a malo se razgovara o osjećajima blagostanja, zadovoljstva i sreće. Je li uopće bitan taj BDP ili bezbroj indeksa za prosječnog čovjeka? Kakve to veze ima s kvalitetom života i životnim zadovoljstvom?

Iako su sreća i zadovoljstvo subjektivni osjećaji, ipak se na temelju anketnog pitanja o subjektivnom zadovoljstvu/sreći velikog broja ljudi mogu uočiti obrasci, a jedan od obrazaca je da ljudi u bogatijim državama češće tvrde da su sretni i općenito ocjenjuju svoje zadovoljstvo životom boljim nego u nerazvijenim državama.

Kada se ta činjenica uzme u obzir, onda BDP i drugi pokazatelji stanja ekonomije neke države nisu samo puki brojevi nego indikatori porasta prosječnog zadovoljstva životom u nekoj državi.

Ljudi u Hrvatskoj u prosjeku su među najmanje zadovoljnima i najnesretnijima

Na temelju podataka za cijelu EU može se vidjeti koliko BDP po stanovniku, što je opća mjera gospodarskog razvoja neke države, utječe na sreću. Usporedi li se BDP-po stanovniku svake države EU s postotkom ispitanika koji su odgovorili potvrdno na anketno pitanje "Jeste li bili sretni u zadnja 4 tjedna?", onda je korelacija vrlo jaka, odnosno što je zemlja bogatija, to veći postotak ljudi subjektivno osjeća sreću u životu. Hrvatska je, nažalost, država u kojoj tek 41% ljudi tvrdi da su zadnja četiri tjedna bili sretni i time spada među najnesretnije države EU, uz Bugarsku i Latviju.

Kada se ljude pita da ocijene svoje zadovoljstvo životom na skali od 0 do 10, gdje je 0 - potpuno nesretan, a 10 - potpuno sretan, pojavljuje se isti obrazac; ljudi su u bogatijim državama zadovoljniji i sretniji. Nažalost, i taj način mjerenja pokazuje da su ljudi u Hrvatskoj u prosjeku među najmanje zadovoljnima i najnesretnijima.

Od država EU samo stanovnici Bugarske gore ocjenjuju svoje zadovoljstvo životom, a Hrvatska se, osim s Bugarskom, može uspoređivati samo s državama izvan EU kao što su Srbija i Turska.

Na sreću, ne utječu samo bogatstvo i financije, velik utjecaj imaju i kulturološki faktori. Ali na razini cijelog svijeta, kao i na razini EU, vidljiv je isti trend - ljudi u bogatijim država su sretniji. 

Stanovnici država EU, Sjeverne Amerike te Australije i Novog Zelanda su najsretniji ljudi na svijetu. Afrika, Bliski istok te Indija su najnesretniji dijelovi svijeta, a nešto sretnija je Južna Amerika. Postoje države koje djelomično odskaču od pravila, pa su tako državljani Japana i Južne Koreje nešto nesretniji nego stanovništvo u državama sličnog razvoja, a stanovnici država Srednje i Južne Amerike nešto su sretniji nego oni u državama slične razine razvoja, ali ukupni trend je neporeciv - bogatija društva stvaraju sretnije ljude.

Dodatno, kako se države ekonomski razvijaju tako postepeno raste i zadovoljstvo životom. Kulturološke i društvene značajke igraju veliku ulogu po pitanju osobne percepcije sreće, ali utjecaj gospodarskog razvoja je dominantan.

Važno je i raste li gospodarstvo ili pada jer čak i ako je država manje bogata, a ekonomija raste, ljudi će biti optimističniji u vezi budućnosti i izražavat će veće životno zadovoljstvo. Ako je država bogata, ali već nekoliko godina u recesiji, s negativnim prognozama za budućnost, onda će ljudi biti više pesimistični i iskazivati manje zadovoljstvo. To se može vidjeti na primjeru Poljske, koja izražava sve veće zadovoljstvo životom, puno veće nego države usporedivog razvoja (kao Hrvatska) zbog toga što gospodarstvo brzo raste i ljudi su optimistični oko budućnosti.

Novac povećava sreću i na individualnoj razini

Za društva je stanje prilično jasno: veće bogatstvo donosi veće zadovoljstvo i sreću. A što je s pojedincima? Koliko nam je novca potrebno i postoji li granica nakon koje nam dodatni novac ne znači ništa?

Istraživanja pokazuju da novac povećava sreću i na individualnoj razini, tj. što ljudi imaju više novca, to su sretniji. No nije novac sam po sebi cilj, nego ono što omogućuje i osjećaj slobode koji donosi. Novac nam omogućuje neke materijalne stvari koje nam olakšavaju život. Ako mislite da to nije tako, onda zamislite da ne posjedujete perilicu za rublje i da svaki dan trošite nekoliko sati na ručno pranje odjeće. Teško da bi vam to podiglo zadovoljstvo životom jer ste ta dva sata, koliko ste potrošili na ručno pranje robe, mogli provesti družeći se s prijateljima, igrajući se s djecom, baveći se hobijem, gledanjem nekog dobrog filma itd. Više novca ne znači više sreće zbog novca samog po sebi, nego zbog toga što nam omogućuje da kupimo neke materijalne i nematerijalne stvari koje nam omogućuju da radimo više stvari koje volimo, bilo uštedom vremena ili kupnjom nečega što nam donosi zadovoljstvo.

Istraživanja čak pokazuju da najbolji put prema sreći nije kupnja materijalnih stvari, nego "kupnja" iskustva. To se psihološki da objasniti tako da se naš um i naša percepcija brzo naviknu na nove materijalne stvari kao što je novi automobil, ali jednom doživljeno iskustvo ostaje uvijek u lijepom sjećanju. Skok zadovoljstva zbog kupnje novog automobila brzo nestaje, dok skok zadovoljstva zbog, primjerice, putovanja traje puno duže.

Sva istraživanja su primijetila pozitivnu vezu između višeg dohotka i subjektivnog zadovoljstva životom. Naravno da govorimo o prosjeku, a ne o pojedinim slučajevima i sasvim je moguće da je netko s niskim dohotkom puno sretniji od nekoga s visokim, i to je često slučaj, ali na razini opće populacije pravilo da su ljudi koji ostvaruju veći dohodak sretniji je neupitno.

Jedno nedavno istraživanje (Matthew A. Killingsworth) u SAD-u je to ponovno potvrdilo. Ali je i stavilo pod upitnik neke dosadašnje spoznaje.

Postoji li dohodovni plafon?

Do sada se smatralo da dodatni dohodak povećava zadovoljstvo životom do neke granice. Jednostavno rečeno, smatralo se da postoji "dohodovni plafon" do kojeg svaka jedinica dohotka pozitivno utječe na subjektivno zadovoljstvo životom, dok dodatni dohodak prestaje povećavati zadovoljstvo životom. Smatralo se da je ta gornja granica za SAD 75.000 $. Najnovije istraživanje to propitkuje i pokazuje da se zadovoljstvo životom povećava rastom dohotka i nakon te granice, tj. da plafon uopće ne postoji. Čak i 0.1% najbogatijih ostvaruje korist u obliku većeg zadovoljstva životom s obzirom na rast dohotka.

Ali puno manje. Točnije, rast dohotka puno više znači siromašnijima nego bogatima. Dodatnih 10.000 $ na godinu će puno značiti nekome tko zarađuje 25, 35 ili 45 tisuća dolara, a gotovo ništa nekome tko već zarađuje 250 tisuća dolara. Ekonomskim rječnikom, vrijedi zakon opadajuće granične korisnosti, što je samo način da se kaže kako ljudima ista količina novca znači više kada ga imaju malo, a manje kada ga imaju puno. Istraživanje je otkrilo da i nakon 75.000 $ godišnjeg prihoda ljudi iskazuju veće zadovoljstvo životom i veće razine pozitivnih osjećaja, kao što su samouvjerenost, ponos i zainteresiranost, a manje negativnih osjećaja kao što su strah, ljutnja, dosada, stres i tuga. Rast dohotka za sobom uvijek vuče smanjenje negativnih osjećaja i rast pozitivnih te se čini da ne postoji gornja granica na kojoj efekt prestaje.

Na primjeru Hrvatske bi dodatnih deset tisuća kuna godišnje puno više značilo nekome tko ima mjesečnu plaću od 5 tisuća kuna nego nekome tko ima 20 tisuća kuna.

Što smo bogatiji, to nam je ista količina novca manje bitna i donosi manje dodatnog zadovoljstva pa nam, da bismo dosegnuli istu dodatnu razinu zadovoljstva, treba puno više novca nego prije, kada smo ga imali manje. Onima sa srednjim primanjima će 10.000 kn omogućiti isti rast zadovoljstva kao onima s visokim primanjima 50.000 kn. U prosjeku dodatni dohodak uvijek donosi više zadovoljstva, samo što bogatijima treba veći iznos.

Neće novac sve riješiti, ali veći dohodak znači zadovoljnije i sretnije ljude

Ne treba biti naivan i misliti da će novac sve riješiti niti novac treba biti cilj sam po sebi. Novac i gospodarski razvoj su sredstva koja olakšavaju dostizanje određenih ciljeva, kako individualnih tako i društvenih. Veća gospodarska razvijenost znači zadovoljnije i sretnije društvo, kao što veći dohodak znači zadovoljnije i sretnije ljude.

Gospodarski razvoj i rast dohotka smanjuju negativne osjećaje u društvu i u pojedincima, a povećavaju pozitivne. Kriviti novac za loše stvari koje ljudi ponekad rade s njim je kao kriviti vatru zbog požara umjesto piromana. Novac na individualnoj razini i gospodarski rast na nacionalnoj razini su samo sredstva koja nam olakšavaju dostizanje određenih ciljeva. Ne samo to nego nas oslobađaju: bogatija osoba je slobodnija od siromašne, kao što je i bogatije društvo slobodnije od siromašnog.

Naravno da veliko bogatstvo ne treba biti cilj svake osobe, ali valja imati na umu da je život s novcem lakši i da treba pronaći optimalnu mjeru koja nam individualno odgovara. 

Što je država bolje ekonomski razvijena, to nam je lakše dosegnuti tu osobnu razinu.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala