IRANSKO lansiranje dvaju balističkih projektila prema američko-britanskoj bazi Diego Garcia, udaljenoj gotovo 4000 kilometara, unatoč tome što nijedan nije pogodio cilj, otvorilo je nova pitanja o stvarnim dometima i ambicijama Teherana. Najviše raste zabrinutost da bi ovakvi dometi mogli približiti prijetnju europskom prostoru.

Podsjetimo, rat između SAD-a i Izraela s jedne te Irana s druge strane počeo je prije nekoliko tjedana nakon američko-izraelskih napada na iranske vojne i nuklearne ciljeve, na što je Teheran uzvratio raketnim i napadima dronovima na američke baze i izraelske ciljeve u regiji. Sukob se od tada proširio na više lokacija na Bliskom istoku, a napadi na udaljene ciljeve, poput baze Diego Garcia, signaliziraju moguće širenje dosega iranskih projektila. Upravo je ta baza bila meta najnovijeg iranskog napada, no Iran demantira da je gađao 4000 km udaljen otok.

Smještena na izoliranom otoku arhipelaga Chagos, na britanskom teritoriju, Diego Garcia jedna je od dviju baza koje je Ujedinjeno Kraljevstvo u petak ustupilo Sjedinjenim Državama na korištenje za "specifične obrambene operacije protiv Irana", uz Fairford u Engleskoj. Riječ je o strateški ključnoj bazi za SAD, u kojoj su usred Indijskog oceana stacionirane nuklearne podmornice, bombarderi i razarači.

Iran sam tvrdio da im ne trebaju rakete tolikog dometa

Iranska operacija predstavlja konačno kršenje prethodno samonametnutog ograničenja dometa raketa od 2000 kilometara.

Iran je godinama tvrdio da mu veći domet nije potreban jer su ključni protivnici već unutar tog radijusa. Još 2017. godine načelnik Revolucionarne garde, general-bojnik Mohammad Ali Jafari, rekao je za Al Jaazeru da Iran nema potrebe proširivati trenutačni domet svojih balističkih raketa od 2000 kilometara jer one već mogu pogoditi neprijateljske ciljeve u slučaju agresije.

Jeffrey Lewis, istaknuti stručnjak za globalnu sigurnost s Middlebury Collegea, izjavio je kako je Iran razvijao interkontinentalni balistički projektil koji je "preusmjeren u svemirski program" nakon što je tadašnji vrhovni vođa Ali Hosseini Hamenei 2017. godine "nametnuo ograničenje dometa od 2000 kilometara". "Čekali su da se Hamenei predomisli ili, eto, umre", rekao je Lewis, pa dodao: "Sada je mrtav."

"Realno je da Iran može dosegnuti američke baze u Europi"

Vojni analitičar Marinko Ogorec za Index govori da je očito kako Iran još uvijek nije ni blizu iscrpio svoj raketni arsenal.

"Pokušaj gađanja udaljene vojne baze Diego Garcia, gotovo 4000 kilometara od iranskog teritorija, pokazuje da raspolaže projektilima koji mogu dosegnuti takve ciljeve. Time padaju dosadašnje procjene o dometu od oko 2000 do 2500 kilometara. Ako je Iran već uspio lansirati projektile na toj udaljenosti, otvara se realna mogućnost da su i brojni drugi ciljevi unutar njegova dosega.

Iran zasad vjerojatno nema ni jasne ambicije ni konkretne planove za napade na Europu. No realno je da bi, u slučaju eskalacije, mogao dosegnuti određene američke baze na europskom tlu, koje bi se mogle naći među potencijalnim ciljevima. Ostaje otvoreno pitanje postoji li za to politička namjera i u kojoj su mjeri iranske snage doista spremne za takve udare", rekao je.

Kako je Iran dosegnuo 4000 km?

Američki dužnosnici procijenili su da su korištene rakete vjerojatno iz klase Khorramshahr-4, za koju se ranije navodio znatno manji domet, oko 2.000 kilometara. Međutim, analitičari napominju da domet ovisi i o konfiguraciji projektila, uključujući masu bojeve glave, pa u određenim uvjetima može biti i veći.

Fabian Hinz, neovisni raketni analitičar, govori za Wall Street Journal da je Iran možda prilagodio jedan od svojih navodno civilnih svemirskih lansera za vojne svrhe. Farzin Nadimi, viši suradnik Washingtonskog instituta, kaže da složenost prerade postojeće bojeve glave ili rakete znači da se Iran vjerojatno pripremao za napad mnogo prije rata.

Jeffrey Lewis, stručnjak za kontrolu naoružanja u Institutu za međunarodne studije Middlebury, rekao je da Iran dugo ima tehničke mogućnosti za razvoj projektila srednjeg dometa, ali ga je u tome sprječavala politička nevoljkost da ih upotrijebi. Ta je granica sada prijeđena.

"Nema povratka", rekao je Lewis. "Ovo je jednostavno činjenica: Iran ima IRBM-ove", rekao je Lewis za WSJ. IRBM-ovi su balistički projektili dometa između oko 3000 i 5500 kilometara, što znači da mogu dosegnuti ciljeve duboko u Europi.

Europski gradovi u dosegu

"London, Pariz, Berlin i svaka druga europska prijestolnica sada su unutar realnog dosega Irana", rekao je za Telegraph brigadni general Ran Kochav, istraživač RUSI-ja i nekadašnji zapovjednik izraelskih zračnih i proturaketnih snaga.

Dio analitičara napominje i da države članice NATO-a posjeduju sustave balističke raketne obrane sposobne za presretanje takvih prijetnji.

Martin L. O'Donnell, glasnogovornik Vrhovnog zapovjedništva savezničkih snaga u Europi, smatra da NATO ima sve potrebno za obranu teritorija te poručuje da Europljani mogu biti mirni, prenosi The Telegraph. S druge strane, Tal Inbar, istraživački suradnik Saveza za zagovaranje raketne obrane, upozorava da Europa raspolaže određenim kapacitetima, ali da oni nisu dostatni.

No sama činjenica da je takav scenarij postao zamisliv predstavlja prekretnicu, jer Europa više ne može polaziti od pretpostavke da je izvan dosega.

Trita Parsi, suosnivač Quincy Instituta, smatra da je američki teritorij siguran od iranskih napada, ali je rekao da ovaj pokušaj "upućuje na to da bi se druge baze, za koje je SAD smatrao da su izvan iranskog dosega, zapravo mogle naći na udaru", kao i američki brodovi "koji su se držali na udaljenosti od 3000 kilometara", piše CNN.

Ogorec: Europa za napade nije niti približno spremna

Pitali smo Ogoreca je li Europa obrambeno spremna te u kojoj se mjeri uopće može učinkovito braniti od takvih prijetnji.

"Ni približno. Kao što smo mogli vidjeti, velik broj europskih zemalja, uključujući i članice NATO-a, godinama se oslanjao na kolektivnu sigurnost unutar Saveza, zanemarujući vlastita ulaganja u protuzračnu i proturaketnu obranu. Da bi se uspostavio učinkovit i suvremen sustav, potrebna su velika i dugoročna ulaganja u čitav niz različitih komponenti. Od sustava kratkog, srednjeg i dugog dometa, preko radara i senzora, do raketnih presretača.

Ključno je da svi ti elementi budu integrirani u jedinstvenu mrežu, u kojoj sustavi međusobno komuniciraju i koordinirano reagiraju, određujući koji se presretači aktiviraju protiv konkretnih prijetnji", kaže.

Govori da primjeri poput Izraela pokazuju da takvi sustavi mogu biti vrlo učinkoviti, ali ni oni nisu neprobojni.

"U slučaju masovnog napada, osobito kombinacijom balističkih projektila, krstarećih raketa i dronova, i najnapredniji sustavi mogu biti preopterećeni, što znači da dio prijetnji gotovo sigurno prolazi", kaže.

"Ova dva projektila otvaraju niz pitanja"

Kaže i da su američke baze na Bliskom istoku u više navrata bile izložene napadima i pretrpjele određenu štetu.

"Dio osoblja je evakuiran, dok se ostatak pokušava zaštititi koliko je to moguće u postojećim uvjetima. To dodatno potvrđuje da ne postoji neprobojan sustav obrane. Čak i najmoderniji i najbolje integrirani sustavi mogu biti zagušeni velikim brojem projektila ili kombiniranim napadima dronova i krstarećih raketa, pri čemu dio prijetnji neizbježno prolazi", kaže.

Ova dva projektila otvaraju niz pitanja. Je li riječ o testu i demonstraciji moći, pokušaju da se ispita stvarni domet i preciznost na velikim udaljenostima ili pokazatelju da Iran raspolaže većim kapacitetima nego što se dosad pretpostavljalo, u ovom trenutku ostaje nejasno.

"Što se tiče Europe, nameće se i pitanje motivacije: zašto bi Teheran ulazio u izravan sukob i time dodatno širio krug protivnika, što mu trenutačno vjerojatno nije u interesu", kaže Ogorec.